Dve hrvatske pesnikinje mlađe generacije

Marijana Radmilović (1971)

Pesnikinja, rođena u Vinkovcima. Njene pesme su redak primer uspele lirske i introspektivne poezije u savremenoj hrvatskoj književnosti.

Predaje hrvatski jezik i književnost srednjoškolcima srpske nacionalnosti u jednoj školi u Vukovaru. Škola u kojoj Marijana predaje je i danas podeljena po etničkoj osnovi na hrvatska i srpska odeljenja.

***

S kiše se trune bolesti,

ponekad samo zvuče ili

cvjetaju,

nepogrešive su u poricanju

bilo kojeg trenutka. Moram se

maknuti

s ceste, moram uspavati dijete,

probuditi vozača koji mi prianja

kao laž.

Lijepa fotografija rascijepila je

grad.

Na licu pukotine, pravilnost

silaznog

kretanja. Prenaglašeno ime,

pogrešan

naglasak iz jednine međuprostora.

Bilo mu je hladno kad sam ga probudila,

koža mu je ostarjela brzinom kataloga.

Moram pokriti igračke, zaboraviti san,

reći pismonoši kako više ništa ne mogu

učiniti s tuđim životima.

Kiša nas je zaštitila od prve nepotrebne riječi.

Sjene su polijegale jedna u drugu,

bolest je sve uljepšala. U prozoru sam sigurna

od putovanja. Zrak je utrnuo. Iznutra raste hlad.

Moram saditi noć u ženu. Moram odvesti cijeli krug.

Toliko toga usputnog. Moram ti reći sve.

________________________________________________________

Tatjana Gromača (1971)

Pesnikinja, novinarka i prozaistkinja rođena u Sisku. Njena jedina objavljena zbirka pesama pokrenula je dosta književnih polemika u Hrvatskoj. Nasuprot Marijani Radmilović, piše neku vrstu stvarnosne poezije, neopterećene metaforikom. Njena pesme su narativnog karaktera, često sa socijalnom dimenzijom. Tri godine nakon objavljivanja u Hrvatskoj, njenu zbirku Nešto nije u redu?,Samizdat b92. objavio je 2003. godine

***

Najvažnije je ostati miran


Dok sam hodala ulicom
vidjela sam tipa kako izlazi iz auta
s revolverom u ruci.
Upravo je u tom trenutku
skužio da ga promatram.
Pogledao me opako,
kao: “i tebe ću ubit kučko.”
Brzo sam maknula pogled.
Pravit ću se kao da sam vidjela kitu cvijeća
a ne pravi pištolj.
Najvažnije je ostati miran.

Sljedećeg trena bilo mi je svejedno.
Čekala sam da mi metak doleti u leđa.
Kao da me nešto zasvrbilo
a on će me samo počešati.
Gledala sam mjesec gore na nebu.
Bio je pun.
Ovo je sasvim O. K. vrijeme da umrem.
Baš sam se nekako osjećala kao da sam raskrstila
sve sa svojim životom.
Onako smireno, okupano i opranih zubiju,
pred spavanje.

Ljudi su iznosili televizore i stari namještaj pred zgrade.
Bila je to prava invazija znojnih tipova
u potkošuljama i natikačama
koji šutke tovare na travnjak
sve to zarđalo pocinčano željezo, kromirani aluminij
i ostalo.

Izgledalo je
kao da su i oni raščistili sa svojim životima.
Još samo da izbace smeće iz stanova
pa može doći tip s revolverom u trenirci
da ih sve redom pokoka.

Bit će da je frajer razaslao dopise
po kućnim savjetima.
“Ubijam po kućama.
Prije smrti obavezno očistiti stanove od starog namještaja.”

Tamo iza,
kod drugog bloka nebodera
klinci se igraju skrivača.
Ni ne slute da iza mene
hoda striček s pucaljkom u gaćama.
“Jel ti bolja Martina ili Mirela?”
Pitala je klinka klinku
dok su trčale da se skriju.
Nisam čula što joj je ova odgovorila.