субота, 29. новембар 2014.

Vojislav Despotov: SPAVANJE I BUĐENJE


Vojislav Despotov, Pravilo desne ruke (1978)
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad

[Portorož]

U skupim hotelima nije bilo slobodnih kreveta a oni drugi, jeftini, bili su suviše skupi.
Klupe u parku kraj noćnog mora bile su udobne.
Pod glavu sam stavio portabl pisaću mašinu umesto jastuka. Spavač na susednoj klupi bio je još maštovitiji: pokrio se svojom havajskom košuljom (uopšte je ne skidajući).
Čekali smo da svane autobusko jutro.
Upitao me je sanjivim glasom kuda putujem s portabl pisaćom mašinom. Nisam znao tačno. Mene nije interesovalo kuda putuje on s havajskom košuljom.
Navaljivao je: kuda s mašinom, zašto?
Odgovorio sam: ne gubim vreme: i na putovanju kucam pesme.
Nije verovao.
Iako ne mora baš svaka pesma da se kuca.
Nije verovao.
Može da se lepi i slaže.
Nije verovao.
Ne mora da se piše.
Nije verovao.
Pesma, naime, može da postoji svuda gde je osetljiva osoba potraži.
Nije verovao.
Da je to, u stvari, novi poetski postupak: neformalno doživljavanje poetične stvarnosti.
Nije verovao.
Da konceptualni postupak pravljenja pesme ne znači krizu poezije već, možda, njenih ideologija.
Nije verovao.
Da su pesnici tih, sedamdesetih godina, mada se to radilo oduvek, uveli u naslov svojih pesama prefiks u: pišu upesme, gde se kao predmetnost poezije javlja ona sama.
Nije verovao.
Da je takvo zatvoreno kolo pesničkog teksta obeležje tvrdoglave homeomerijske prirode poezije, kao rešenje u periodu iscrpljenosti stilova.
Nije verovao.
Podigao sam se sa klupe, otvorio kožu pisaće mašine i otkucao sledeće stihove (smišljene istog trenutka):

U romantici važila je vrednost
da obuzmeš tačno lirski kvalitet.
Nije li danas davanje u prednost –
jeziku koji voli diskontinuitet?

Pročitao sam mu pesmu.
Nije joj verovao.
Uporno sam tvrdio da je poezija sve.
Nije verovao.
Bilo mi je žao te neverice.
Rastuženo i ogorčeno doviknuo sam mu:
– U šta veruješ ti, turisto nihilisto?
Nije mogao da odgovori.
U kratkom međuvremenu zatvorio je oči i zaspao.
Bio je to hladan korektiv mom ubeđenju da je poezija sve: bila je istovremeno i ništa, kako sam naglo razumeo u hladnom portoroškom noćnom vazduhu, jedno ravnopravno ništa, dijalektički izvedeno (dokazano) iz spavaočevog ponašanja.
Poezija i razgovor o njoj mogli su da ga uspavaju ali ne i da ga probude.

Međutim, kako vreme od dana ovog događaja prolazi, sve više verujem da je događaj potpuno izmišljen, napisan lagano, u sobi nekog skupog hotela. 

(Vruć pas i drugi eseji, Matica srpska, 1985.)

недеља, 23. новембар 2014.

Vujica Rešin Tucić

Strahote podzemlja, roman-menipeja Vujice Rešina Tucića, pisane su između 1970. i 1980. Knjiga je objavljena tek 1991. u Sremskim Karlovcima (izdavač Krovovi), istovremeno s objavljivanjem njegovog romana-kolaža Struganje mašte (Dnevnik, Novi Sad).
Nedavno ga je ponovo izdala kuća Levo krilo. Reprint, nažalost, nije propraćen relevantnim tekstom koji bi ovo u svoje vreme zanemareno štivo istorijski i književno kontekstualizovao.

(iz vizuelnog romana Struganje mašte)

PIPNI KAKO SAM UZNEMIREN 

- Pipni kako sam uznemiren! - Čovek je stajao kraj kioska sa štampom, grčevito stiskajući "Politiku". 
Onaj kojem se obratio takođe se tresao, stiskajući u pobelelim prstima "Borbu". 
Bili su prijatelji. 
- I ja sam uznemiren! - odvrati svom uznemirenom prijatelju. 
- Pročitao si uznemirujuće, lažne vesti? 
- Nisam. Pročitao sam da su na vreme sprečeni neki građani da šire lažne i uznemirujuće vesti... 
- Pa što si se onda uznemirio? 
- Zato što ne mogu da podnesem i pomisao da postoje ljudi koji žele da lažno prikazuju stanje u našem društvu! Zato što me uznemiruje i sama pomisao na to da mogu biti uznemiren. A ti, što si se ti uznemirio? 
- Ja sam se uznemirio zato što sam i inače nervozan. A kad pročitam da je zabranjena knjiga u kojoj se na lažni način, neistinito prikazuju prilike u našem društvu, ja se uznemirim zato što bi i drugi ljudi mogli da se uznemire! 
Stajali su na prometnoj raskrsnici kod Doma omladine. 
- Vidiš, mi smo se uznemirili zato što je vlast na vreme sprečila da se ne uznemirimo. Kako sad to? 
- Eto, i ja se čudim! Ako ne zabrane lažne vesti - uznemirim se, a ako zabrane, još se više uznemirim! Najbolje bi bilo da više i ne kupujemo novine... 
- Misliš? 
- Pa da. U tome ti je ceo štos! Zamisli da uopšte ne čitamo novine. Ustaješ ujutro i ništa ne znaš! Mirno ideš na posao... 
- Jeb'o te bog, to mi nije palo na pamet! 
- Da bacimo? 
- Da bacimo! 
Baciše "Politiku" i "Borbu" u prvu korpu za otpatke. 
Ćutali su. 
- Kako se osećaš? 
- Nekako, bez veze... A ti? 
- Pa nisam više jako uznemiren... 
Ćuteći, pođoše prema Narodnom pozorištu. 
- Znaš, nekako mi nedostaje uznemirenost... 
Stali su kraj ogromne reklame. 
- Stvarno? 
- Stvarno... Nekako sam navikao da se uznemirim... 
- Da ga jebeš, i meni nedostaje... 
- Da se vratimo, a? 
Pogledaše se u oči, s razumevanjem, i vrate se do korpe za otpatke. Uze svaki svoju novinu i odoše, tresući se, uznemireni i srećni, a kraj kioska je stajao dugi red uzdrhtalih građana, razrogačenih očiju, dok su im se noge tresle od uznemirenosti. 



Strahote podzemlja 
(1991/ 2014)

среда, 19. новембар 2014.

Josip Sever



BALADA O HRVATSKOM ILI SRPSKOM JEZIKU  





I kad se definitivno pokolju, zapravo iskolju 
uzajamno, srpske 
i hrvatske riječi. 
Što će onda 
preostat? 
A, valjda nemušti jezik: 
jezik ptica, drveća, 
cvijeća, 
i mrava, 
i mrava, 
i jezik dječji. 
Jezik pčela, 
bumbara i buba mara, 
jezik konja, 
i krava, 
i magaraca, 
i mačketina, 
i sibirskih mačketina. 
I sad, iz najbriljantnijih 
sibirskih rudnika 
i rudača 
ružoprsta zora rudi. 
To znači, 
hrvatskim ili 
srpskim 
jezikom 
govorit će 
neki iz svemira 
upravo 
pristigli 
ljudi. 


Borealni konj 
(Mladost, 1989)