субота, 25. децембар 2010.

Jelica Kiso


RODOSLOVI

Rodoslovije. Venac od ljudi-cvetova.
Ime u smrti: utopljenik, a nečije dete, otvoreno kolo kao otvoren
tekst,
rodbinska veza sa neiskazanim.
Prava, stroj i poredak.
Da li se odričem aristokratizma krvi i rođenja,
ako prihvatim aristokratizam vrline ili idola?
Odvažnost savlađuje teskobu i strah;
upitanost nalazi reč, srednju.
Teturanje po toposu plovljenja i, možda, stizanja u luku.
Formalistički niz i osa. To je sfera umetničkog stabla,
tradicionalno zaveštanje krvlju, kodom i vezama.
Rodoslov je sudbinski ishod da će kraljević obljubiti majku
ljubavlju nepomućene strasti.
Nije li Edip okosnica sudbine, izvitoperen dramski kontekst,
denotacija slučaja i neminovnosti,
zgode i preuzvišenog neznanja, ljupka varka? Ubistveno!
Jer, bez objašnjenja. Kao da je mušica popila suvišak mastila.
Kakva je univerzalnost dostojna idealno-renesansnog lika,
i od čega su ključevi dati duhovnom ocu?
Čija vrata otvaraju očišćenje od gatalica, vračeva i crnih ogledala?
Poziv trube na oslobođenje, na poginuće;
javiće se oni koji prepoznaju svoj zvuk, jer truba svira samo njihovo
ime.
Čovek je smešten u pitanja, u tesan prostor neodgonetljivosti.
Tuga se ispreda oko tog drveta, kalemljena neznancima i bezimenima.
Rodoslovije. Kad Avraam rodi Isaaka,
kad ženu rodiše koja izrodi zrenje života -
taj put do usamljenika, pojedinca, naučnika.
Rod kad slovi iz čamotinje, iz daljine upravo jednog Srednjeg veka,
u stvari, iz svih srednjih vekova čije molitve samo menjaju bogove,
i čija se vodilja kreće tu negde oko zemlje kao "majka suza".
Kada bičem teraju znanje, i kad znanje posvetiše, pa ga slave.
"Čini što ti se ushte" je maksima; tamo je raskoš tkanja,
igre, brzalice, ulični krici, "kupatila na tri sprata"...
Predak je isti, i jednih i drugih, ustoličen kraj Isusa, možda Jov.
Predak je potomak, i natrag.

Jelica Kiso (1979)
iz knjige Crna sreća (SKC Kragujevac, 2010)

петак, 24. децембар 2010.

Charles Simic


Obimna knjiga izabranih pesama Čarlsa Simića, Iščekujući presudu (Arhipelag, Beograd, 2010) obuhvata izbor iz 17 pesničkih knjiga ovog autora koje su objavljene u vremenskom rasponu od 1971. godine do 2010. godine. Pesme koje se nalaze u ovoj knjizi prevodili su David Albahari i Raša Livada, Milan Đorđević, Ljiljana Đurđić, Marija Knežević, Vladimir Kopicl, Ivan V. Lalić, Milorad Pavić, Vasa Pavić, Vojislav Pejović, Vladimir Pištalo, Raša Popov i autor. Autor pogovora je Gojko Božović.


EMILINA TEMA

Moja draga stabla drveća, vas više ne prepoznajem
U ovoj zimskoj svetlosti.
Podsetila ste me na nešto bez čega mogu da nastavim:
Ovaj svet je star, uvek je bio star,
Ovoga popodneva nema ničeg novog u njemu.
Ova bašta mogla bi da bude zakatančeni prozor
Zalagaonice koju sam proučavao
Zajedno sa svakim njenim predmetom prekrivenim prašinom.

Svaka od mojih misli bila je napisana
Od strane anonimnih autora. Zadrhtala bih svaki put
Kad bi udarali po tipkama pisaće mašine obavijenim paučinom.
Srećom, mrak je danas brzo pao.
Ubrzo su komšije palile lišće
A možda i nešto drugih stvari.
Kasnije, video sam kako im deca jure oko vatre,
Lica im demonska u njenim plamenovima.

Čarls Simić (1938)
sa engleskog preveo Milan Đorđević

iz knjige Šetnja s crnom mačkom, 1996.


MRMLJANJE MOŽDA, ILI PEVUŠENJE

Požudno čitam klasike
U musavom malom industrijskom mestu,
A vreme duše okreće se
Gorčini. Mozak mi je, čini se,

Sagradio Dedal, pa sam bio
Izgubljen beznadno na ulazu
U zbrku, dok sam kašikom jeo
Doručak iz posude sa žitaricama

U društvu noćnih čuvara,
Propalih srednjoškolaca što pomišljaju
Na karijeru u vojsci. Bogovi su
Ličili na vlasuljare mrtvih

Ljubavnika. Prisilio sam se da naučim
Njihova imena, pa da preimenujem
Sve moje susede, čak i one ružne
Koji grizu loše cigare.

Popodneva sam gluvario sa nekom ženom
Negde među spuštenim zavesama.
Karali smo se goli, vodili
Ljubav četvoronoške. Želeo sam da neki se

Herodot za čas priseti nas,
Pre nego što opiše one visoke i moćne
Kako večeraju jezike slavuja
Chez Gorgona, onih pomodnih.

Čarls Simić (1938)
sa engleskog preveo Ivan V. Lalić

iz knjige Beskrajna tuga, 1986.

среда, 22. децембар 2010.

Magdalena Bjelska

***

Pumpa u dvorištu obrasla mahovinom, zatim asfaltom.
U gradu se svakog časa čuju kola hitne pomoći.
Na staroj šljivi voće boluje od pregrejanosti.
Deca pojena čajem i aspirinom,
uvređeno se šutiraju ispod stola.
Drveće se sklanja u vlastitu senku,
naginje do zemlje koja kao iz osvete
ravnodušno žuti, vene,
podseća na naborano zlokobno lice iz komšiluka,
kojim roditelji plaše nevaljalu decu.
Mestimično mogu se čak opaziti crte,
bezuba usta, ćelava lobanja,
kako iščezavaju, postaju nejasni.

***

Povratak u grad po vrelom danu,
po jednom od onih dana iz sredine avgusta,
kada je leto već umorno, prezrelo.
U autobusu ne može da se diše;
putnici spavaju nestvarnim snom
otvorenih ustiju koja ne zahvataju vazduh.
To je pre kao pauza u postojanju,
kada ne protiče ni minut sna.
Napolju se pojavljuju poznate ulice i zgrade
koje se odmah ne prepoznaju,
kao da smo se vratili iz sveta u kome nema ničeg
i sve to izoblije materije oblika bogatog grada
ne ushićuje, već pre izaziva čuđenje i gađenje
prema brižnosti i naporu sa kojim su ti oblici građeni.


Magdalena Bjelska (1980)
sa poljskog prevela Biserka Rajčić

objavljeno u časopisu Znak, broj 32, 2010/1

четвртак, 2. децембар 2010.

Iz Agona 10: Sergej Zavjalov


Kroz zube

III. Poslednja zabeležba u brodski dnevnik

En hommage aux poètes grecques modernes

Tugujem za suncem i godinama koje dolaze
Odisej Elitis

U znak sećanja na Irinu Kovaljovu

1.

a naročito je neumesno izgovarati imena bogova: Zevs, Posejdon, Feb (kao u dečjoj knjizi); to je kao onda, na poplavljenim ulicama Herakliona: u slučajnom bljesku svetlosti kako su samo zasijali, očistivši se od pseće i ljudske nečistoće (podvig dostojan Herakla!), a onda opet: vetar i kiša, vetar i kiša;

prekinuta navigacija, otkazani letovi

šta čekamo ovde na agori okupljeni?

2.

a posebno mi je neprijatno zbog rečenica koje mi se vraćaju (čak ne ni rečenice – nego reči); pa ti si trideset godina (Odiseju, prevaziđen si!) čekao ovu obalu, ovo more; usput si svašta video; mogao bi se prisećati i pričati jako dugo; sve zavisi samo od raspoloženja (a ono teško da će da bude dobro po ovakvom vremenu);

nestade svetla, negde su se pokidale žice

Grčka, u međuvremenu, putuje jednako putuje

3.

a posebno je neizdrživo pominjati „uzvišeno“, govoriti „jasno“(a najvažnije „jasno“ misliti), nadahnuto deklamovati strofe „velikih“; vidiš li na polju pamuka ravne Beotije (pozdrav Hesiodu!) ilegalca Crnca? to si ti, u zapišanim sokacima Omonije – otkačena skitnica (a možda je cinik)? i to si ti, takođe.

za pentakosiomedime i konjanike u zoru se cepaju rudarski čekići

zašto si uznemirio reči, zašto si ih uznemirio?

4.

a posebno je teško praviti planove za budućnost, polagati nade u monokratiju, aristokratiju, demokratiju (o, Platone!); pre ćeš poverovati gomili elejskog đubreta pokraj puta, industrijskoj zoni Eleusine, najlonskoj ciradi iznad naselja tebanskih cigana;

„herojsko“, u svom prvobitnom smislu

kamenom iz praćke kamenom iz praćke kamenom iz praćke

Sergej Zavjalov (1958)

sa ruskog preveli
studenti 4. godine ruskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Beogradu;
redakcija prevoda Mirjana Petrović

Ceo prilog se može konsultovati na adresi: http://www.agoncasopis.com/Broj_10/prevedena%20poezija/2_sergej%20zavjalov.html.