недеља, 29. новембар 2009.

Vujica Rešin Tucić



Juče je umro pesnik Vujica Rešin Tucić.


Kod okružnog javnog tužilaštva desilo mi se



1965. godine išao sam poslepodne pored
okružnog tužilaštva. Na samom ulazu
nešto me je zaošijalo iz hodnika, tako da
sam skoro pao u nesvest! Srećom, poznajem
elektromagnetske talase i magnetizam u
ljudskom životu.
Odmah mi je bilo jasno da se radi o
slučajno istovetnim vibracijama tajne
radio-stanice nekog stranog agenta i mog
mozga. Hitno sam otišao kući na ručak i
mami i tati nisam ništa kazao da ne
unesem zlo u kuću.

Vujica Rešin Tucić (1941-2009)

уторак, 24. новембар 2009.

Philippe Jaccottet



Filip Žakote, čuveni švajcarski pesnik francuskog izraza, po drugi put je prisutan na srpskom, i to sa prve dve zbirke Kukuvija/Neuk, koje je sa francuskog preveo Dejan Ilić.

Iz zbirke koja je usmerena na same početke pesnikovog izraza, te samim tim formalno još neodređena, za blog izdvajam neke od za Žakotea tipičnih "beleški za pesme". Tu formu, crticu, koja je pomalo nalik i dnevničkom zapisu, i nacrtu za pesmu, Žakote je negovao i u kasnijim zbirkama, smatrajući je najpodesnijom za svoju poetičku usmerenost na impresiju prolaznog, efemernog, zabeleženu pre učešća intelekta, pre intervencije sumnje. "Trenutnog se odlučno pridržavam: kao da mi je to jedina životna lekcija koja je uspela da se odupre sumnji." (iz knjige zapisa Druga setva).

Jedna od takvih skupina beleški za pesme, "Setva" iz zbirke Kukuvija, bila je polazište za istoimene pesnikove carnets (beležnice) u kojima je sakupljao raznovrsne zapise, objavivši ih u dva navrata (Setva, 1954-1962; i Druga setva, 1980-1994).


N. B. Ovim povodom obaveštavamo naše čitaoce da časopis Agon priprema specijalan broj o savremenoj francuskoj poeziji, koji će biti dvojezičan. U okviru broja, poseban separat će biti posvećen pesniku Filipu Žakoteu.


***

Setva

III

Ovde je zemlja na izmaku snaga. Ali padne li
kiša, samo jedan dan, po drhtaju vlage
znaćete da će se obnoviti.
Smrt, nakratko, pokaže ovu svežinu
visibabe...

X

Vazduh koji ne vidiš
nosi daleku pticu
i semenje bez težine
iz kojeg će sutra nići
ivica šume.

Kako teče život,
tvrdoglavo, nadole!


Zabrinutost


I

Malim rečima,
kažeš mali život.

IV

Vi koji živite na ovom mestu,
odeveni u boje, reči, želje,
vidim vas pod zemljom
kako sedite kao kipovi
koje strpljiva voda nagriza.


*

Kad noć poodmakne, čuju se još samo odjeci
sirena u magli, šaputanje približenih usta,
malo toga što bi se moglo nazvati
koliko-toliko prisnim imenom, ili prostim,
ili donekle jasnim. Potom, kad se konačno udalje
iza stanica na pustim obilaznicama
poslednji jecaji, poslednji farovi (što
osvetljavaju sada radnje u predgrađu), poslednji
smrznuti prolaznici, tada je sve spremno da krikne,
glas koji će po meni krvariti sve do jutra.


Filip Žakote (1925)
Kukuvija/Neuk, NB Stefan Prvovenčani, 2009.
str. 38, 58, 62, 63.
prevod sa francuskog: Dejan Ilić






уторак, 17. новембар 2009.

Fabio Pusterla


Pusterla je još jedan u nizu pesnika koji su se svojim izrazom usprotivili neoavangardnim nanosima, samozaljubljenosti i introvertnosti teksta, i odlučili da vrate jeziku izvorni odraz u realnom, uporište, referencu. Kako ističe prevodilac Dejan Ilić, koji je objavio dve Pusterline knjige na srpskom: "nije ovde reč o povratku subjekta, nego o negovanju jedne suptilne i ekstrovertne, mobilne subjektivnosti koja poeziju razume kao pokušaj da se svet (isto tako mobilan) 'snimi' jezikom i u vidljivom ocrta viđeno". Imperativ subjekta je da preispita podrazumevane datosti; da svaki put iznova resetuje svoju rasprostrtost i temporalnost; pri čemu se ti procesi provere ispostavljaju pregnantnijim od samog prisustva u vremenu i prostoru. Upadljiv je, takođe, i povratak pojma istina: koji, doduše stihijski i stidljivo, neprestano preispitujući fundamentalne nemogućnosti jezika (stvari će imati imena i možda manje/ žestine, manje sjaja), pokušava da vrati odbačenu kompetenciju govora u percepciji stvarnosti (takođe, jednog u poeziji dugo zaobilaženog pojma).


PISMO IZ TINIZONGA

Ničeg herojskog u ovom slučajnom
izgnanstvu. Mornari pamte
odvajanje broda od pristanišnog
mosta, muziku za odlazak, poslednje
plotune s kopna? Ja ne,
i ne znam gde, kada, kakav polazak
(ako je polaska uopšte bilo); međutim,
ima tu neka greška
- moja ili tuđa nije važno -
nepredviđeni raspor, pomeren kamen.
Nije dovoljno reći sada se (kada?) ovde (gde?)
otvaraju neobične vizure, oštri uglovi
stvarnosti (a izmiče ostatak kruga).
Poremećaj je drugi, leži u izmaglici
što prepokriva stvari, stapa kuće
ustave hramove; i ko više da zna
jesu li nečuvena podbulost
lica, i poravnavanje vrhova planina
i njihovo povijanje, i ljuljanje
brodova pravi signali, tragovi možda
drugačijeg sveta, što živi ispod i
povremeno provali svom žestinom,
ili fantazmi, čak ni zamislivi?
Izgnanstvo je, svakako, u ovome ne biti
nikada ceo, ne postojati posve
u trenutku, a uvek daleko
od istine.


ISPOD VRTA, 9

Nećeš se sećati ničeg.
Pas Igor, krema za sunce,
dok se ti igraš vetra, duvaš
i smeješ se. U svojoj si preistoriji
ćutanja i kritkova,
iznenadnih otkrića: sunce, vatra,
i sirene vozova, tuneli.
Posle će doći jezik,
stvari će imati imena i možda manje
žestine, manje sjaja. A pamćenje će ti
podići koralne sprudove, nepokretne zvezde
u vremenu. Ali zasad još nema distance,
nema praznine.


VIE SOTTOMARE
Frančesku, Maksimu

Kojih su boja bile kuće
i da li su to čaršavi
lepršali.
Imena dece,
barki i mačaka,
oblaci koje je neko gledao.
Nužnosti, strategije. Ali od kvarta
samo praznina u sećanju ostaje,
mutan toponim. Vie Sottomare,
koje kao da kažu ovde smo, mi smo to,
čekamo vas.

*

I zašto nas, onda, pogađa, šta vidimo,
prijatelji, u ovom odsustvu? Paradigmu
bombi i repe,
hripanje šećerana?
Ali ovde je sastanak:
na mestu koje je moglo i koje ne može
postojati. Uske ulice,
zamišljamo, malobrojne svetiljke.
Hladni morski vetar.


FABIO PUSTERLA (1957)
Stvari bez istorije, Rad, 2002, str. 16, 37, 59.
prevod sa italijanskog: Dejan Ilić



четвртак, 5. новембар 2009.

Bojan Vasić




Povodom beogradskog Sajma knjiga, Gradska biblioteka "Vladislav Petković Dis" objavila je knjigu poezije Srča pesnika Bojana Vasića, kao 28. knjigu u okviru edicije Tokovi. Bojan Vasić (1985, Banatsko Novo Selo) dobitnik je nagrade Mladi Dis 2009. godine. Edicija Tokovi od 1979. godine prati nagradu Mladi Dis i konkurs za prvu pesničku zbirku autora do 31 godine starosti. Žiri u sastavu Dejan Ilić (predsednik), Danica Vukićević i Aleksandar Šaranac, među 52 rukopisa prispela na konkurs, izabrao je kao najbolji i najkompletniji Vasićev. O zbirci Srča predsednik žirija Dejan Ilić rekao je sledeće: Srča Bojana Vasića stoji na tankoj liniji koja razdvaja ove dve sablasnosti (sablasnost sveta i sablasnost subjekta), srča je zapravo srča od reči, stakalca u kojima se prelama stvarnost, ono što ostaje od pokušaja predstavljanja.







možda bi se trebalo
prisetiti tog jutra i
doručka sa devojkom na
splavu stajanja nad mirisom
svežeg hleba

tek sam dospeo ni iz čega i
izgleda da ponovo polako
gubim tlo pod mislima

možda bi se stvarno
trebalo prisetiti leta
zadihanim vidom se
uhvatiti za slamke
sunčevih zraka i izvesnosti
svoje kože nazvati ih sadržinom

poroznom tačkom oslonca
i sveta


2

to nisu samo
reči to banalno unošenje
džakova kupusa crnica
ispod noktiju i
jesen koja se
lepi za čizme

ono tuširanje
potom
zaista spira umor

mlaz je opipljiv i mek
kao bilo šta dok uvire
u jezik

on je toplo sećanje na
dodir ili tečna
raspupelost tkiva

sasvim sam siguran da
na svoj tih neprevodiv
način postoje kamenac
ulomljene pločice
sapun i potmuli odjek
vode u
ponovnom čitanju šuštanje
ovih frikativa


Bojan Vasić (1985)
iz zbirke Srča (Čačak, 2009)