уторак, 21. август 2018.

Slađana Šimrak: POZAMANTERIJA (Prisustva, 2018)

Nedavno je, u okviru edicije Prisustva, u izdanju Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, objavljena nova knjiga Slađane Šimrak, Pozamanterija.
(Rukopis je ovog proleća dobio nagradu "Novica Tadić".)








Zavežljaj 

Na toplokrvnom autoputu slušam pesmu koja se može slušati 
samo direktno implantirana u uvo, uz prozor autobusa, nikako 
ka sredini. 

Nije više važno ni kroz koju državu se ide, 
svuda me dočekuju isti prozori. 
Neka mesta su stvorena da se kroz njih samo prođe. 

Autobus se u Miluzu zaustavio ispred jedne 
osvetljene sobe. 
Moji saputnici su spavali i nisu videli 
kako je svaka haljina na raspolaganju te večeri 
bila potpuno pogrešna. 

Da li bi uopšte razumeli jedan takav savršen 
Lirski 
Zlatni ćef? 



Vreme

Nešto u vazduhu nagoveštava pucanj: 
oštar vazduh 
i slet na pogrešnu granu. 

Raskrsnica Njegoševe i Svetozara Markovića 
je skoro prazna: 
ispred se lopata sneg, 
a iza neko, a tačno znam ko, govori: "Imaš dvesta dinara"? 
glasom tihim kao izdisaj. 
Dođavola, 
koja strana će nestati prva? 

Pucanj je nepotkupljiv i 
nije tu da bi se čačkao, već 
da bi se ostavio na miru. 

(Kao i smrt. 
Ostavi smrt na miru. 
Ostavi je da živi kako hoće. 
Ništa dobro se ne dešava posle dva noću 
i posle diranja u smrt.) 


(C) Slađana Šimrak 
Pozamanterija 
2018.

четвртак, 2. август 2018.

Izabrane pesme En Sekston



TI, DOKTORE MARTINE

Ti, doktore Martine, šetaš
od doručka do ludila. Kasni je avgust,
brzam kroz antiseptički tunel
gde mrtvi u pokretu i dalje govore
o kostima koje pritiskaju pod ubod
leka. A ja sam kraljica ovog letnjeg hotela
ili pčela što se smeje na stabljici

smrti. Stojimo u isprekidanim
kolonama, čekamo da otključaju
vrata i prebroje nas na smrznutoj kapiji
večere. Izgovara se lozinka
i mi se krećemo ka umaku u našim
spavaćicama osmeha. Žvaćemo
u redovima, tanjiri nam škripe i cvile

kao kreda u školi. Nema noževa
kojima bi se preseklo grlo. Ja pravim
mokasine celo jutro. Najpre su mi ruke
prazne, odrešene od onih
za koje su radile. Sada učim
da ih povratim, svaki ljutiti zahtevni prst,
krpim ono što će drugi pokidati

sutra. Naravno da te volim;
naginješ se nad plastičnim nebom,
bog si našeg bloka, princ svih lisica.
Džek je nosio nove slomljene krunice.
Tvoje treće oko se kreće
među nama i osvetljava zasebne boksove
u kojima spavamo ili plačemo.

Kakva smo velika deca
ovde. U svakom pogledu izrastam najviša
u najboljem odeljenju. Tvoj su posao ljudi,
svraćaš u ludnicu, proročko
oko u našem skrovištu. Doziva te razglas
iz hodnika. Kriviš se od potezanja
lisičje dece što posrću

kao bujice života pod mrazom.
A mi smo magija što sama sa sobom priča,
bučna i usamljena. Ja sam kraljica svih svojih
zaboravljenih grehova. Jesam li još uvek izgubljena?
Nekad sam bila lepa. Sada sam samo ja,
prebrojavam tu i tamo redove mokasina
što čekaju na nemoj polici.



MOM LJUBAVNIKU, ŠTO SE VRAĆA ŽENI

Ona je sva tamo.
Brižljivo rastopljena za tebe
i izbačena iz tvog detinjstva,
iz tvojih stotinu omiljenih klikera.

Oduvek je bila tamo, dragi.
Ona je, u stvari, izvanredna.
Vatromet usred sumornog februara,
stvarna kao lonac od kovanog gvožđa.

Budimo realni, ja sam bila trenutna.
Luksuz. Svetlocrvena jedrilica u luci.
Kosa mi se vijori kao dim sa prozora automobila.
Malene školjke van sezone.

Ona je više od toga. Ona je nešto što moraš imati,
uzgajala te da izrasteš praktičan i tropski.
To nije eksperiment. Sva je skladna.
Stara se za vesla i vezuje ih za čamac,

stavila je poljsko cveće na prozor tokom doručka,
po podne sedela za grnčarskim točkom,
poslala troje dece ispod meseca,
tri heruvima što je naslikao Mikelanđelo,

sve je to radila raširenih nogu,
tokom užasnih meseci u kapeli.
Ako pogledaš gore, deca su tamo
kao nežni baloni što miruju na tavanici.

Svako je odvodila niz hodnik
nakon večere, njihove glave krišom pognute,
dve noge protestuju, licem u lice,
lice joj se zajapurilo od pesme i njihovog malenog sna.

Ja ti vraćam srce.
Dajem ti dozvolu –

za fitilj u njoj, što besno
kuca po prašini, za kučku u njoj,
da pokopaš njene rane –
da žive pokopaš njene male crvene rane –

za baklju što bledunjavo treperi pod njenim rebrima,
za pijanog mornara što čeka u njenom preostalom pulsu,
za majčino koleno, za čarape,
za podvezice, za poziv –

taj čudni poziv
kad ćeš joj se ukopati u ruke i grudi
i trzati narandžastu vrpcu u njenoj kosi
i odazvaćeš se pozivu, tom čudnom pozivu.

Ona je tako ogoljena i jedinstvena.
Vrhunac je tebe i tvojih snova.
Penji se na nju kao na spomenik, korak po korak.
Ona je čvrsta.

A ja, ja sam akvarel.
Ispiram se.



REČI

Pripazi na reči,
čak i na one čudesne.
Jer oko njih se najviše trudimo,
ponekad se roje kao insekti,
a ne ostavljaju ubod već poljubac.
Mogu biti dobre koliko i prsti.
Mogu biti pouzdane koliko i kamen
na koji natakneš zadnjicu.
Ali mogu biti i bele rade i modrice.

Pa ipak zaljubljena sam u reči.
One su golubice što padaju sa visina.
Šest svetih pomorandži u mom krilu.
Drveće su, noge leta,
i sunce, njegovo strastveno lice.

Pa ipak često me iznevere.
Toliko toga želim da kažem,
toliko priča, slika, izreka itd.
Ali reči nisu dovoljno dobre,
one pogrešne me ljube.
Ponekad letim kao orao
ali sa krilima carića.

Ali trudim se da vodim računa
i budem nežna sa njima.
Sa rečima i jajima mora se oprezno.
Jednom kad se slome nemoguće ih je
popraviti.


En Sekston
(Anne Sexton, 1928-1974)

sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

iz knjige: En Sekston, Novembar tela i kalendara – izabrane pesme (Kulturni centar Novog Sada, Kontrast izdavaštvo, Novi Sad Beograd, 2018)



iz pogovora:

Kroz opus En Sekston pratimo pojave, u rasponu od emancipacije žena, feminizma i kulturnih revolucija, pa sve do psihoanalize, konzumerizma, famozne otuđenosti savremenog čoveka i iznošenja privatnog života u javnost. Od skromne i slabo obrazovane domaćice iz konzervativne sredine, ona je postala poetski meteor u svetu modernističke poezije, ostvarila je uspeh u tom svetu, dekonstruišući pri tom i njega i sebe. Potom je postala ekscentrična pop zvezda, da bi izmučena psihičkim problemima i zavisnostima okončala život patetičnim samoubistvom. Nije li ovaj životni put tek otelotvorenje stereotipnog američkog sna, sna miliona ljudi koji se može sažeti u maksimi: iz blata do zvezda (i nazad)? I upravo taj populistički kvalitet omogućava identifikaciju publike sa njenim stvaralaštvom. U srži svega su dirljiva i neizbrisiva uverenja da svi imamo šansu za uspeh i da smo ekskluzivni vlasnici sopstvenih sudbina, ma kako bolne ili tragične one bile.

Vladimir Stojnić