уторак, 27. децембар 2016.

Bojan Savić Ostojić | U USTIMA





U ustima

Tomažu Šalamunu



Više te ne kupujem ali se sažalim
i uzmem to što si rodio pre nego
što samo otpadne, satruli,
izobličeno od prežvakavanja.

Zabranjuju mi da te spominjem
oni koji ti znaju samo ime, oni
koji propovedaju da neodoljive
ne bi trebalo voleti. Ali jebe mi

se za tuđe autocenzure. Budio
si me poljupcima onda kad mi se
najviše spavalo, odmarao si
pesnicu u meni. Psovao sam te

plačući. A onda si trčao tako da
pomislim da bežiš od mene i da
te mogu sustići, i da te treba sustići.
Davao si preskačući obećavanja,

kao da uvaljuješ. Govorio: Poklanjam
jer je precenjeno. Jer samo takve cene.
Zavole jedino ako zavide. Žrtveni jarci,
jer truju samosažaljenjem, nemaju šanse.

Ja trujem divljenjem. Jer da si mi se
obećao, držao bih te za reč, obuhvatio
bih te i šta bi onda štrčalo? Samo je 
ton ideologija. U podobnost se busaju

diletanti. Šta kad se pobuna umori i ostvari?
Ispliva da je konzervativna. Treba se
samo srušiti u posle, pustiti grlo da
poludi, odreći se onog na šta se navrzlo.

Voleti samo vampire koji dolaze ko zna
odakle da te se napasu. Što podozrivije
s ludim čije je ludilo na vlasti. U piramidi
je tajna slika koja je drži na okupu, puno 

oko. I dalje te mogu inokulirati, primiti
zdravo za moguće. Ali o tebe se sada
odbijam, sa svakim bubotkom sve pospaniji,
a kako sam se samo nekad hvatao, da 

mi ne dosadi brzo padati. Koliko
me je samo ostalo po svakom dnu
koje sam okrznuo, koje si bio ti.
A ti si čekao samo jedno. Samo jedno

dno. Prevazišao sam te u padu.
Onaj ko sumnja ostane tamo
gde je pao i ne sme dalje u strah.
Ti si umeo da odškrineš

tako da sledbenici provale i propadnu,
i kad se ispale, udariš im mošu. Zato si
bio elegantan. Znao si da ne podlegneš
putevima i pustinjama. Tvoje pesme su

pisma meni. Sričem ih i s milion odgovora
na usnama ne uspem da ti ih uputim.
Svakim narednim stihom mi upadneš u reč.
Umesto kraja ostane epilog.

Više te ne kupujem ali se sažalim,
sagnem i uzmem to što si rodio
pre nego što samo otpadne, satruli,
izobličeno od prežvakavanja.

Ali se ne hranim.
Održavam glad.
Samo je još iluzija da si mi u ustima 
ono dobro u tebi. 








novembar 2014.

недеља, 11. децембар 2016.

Srečko Kosovel




SVJETILJKA PORED PUTA



Što bi bio čovjek ako ti je teško

biti čovjek? Postani svjetiljka

pored puta koja tiho baca

svoj sjaj na čovjeka.

Neka bude kako jeste, jer, kako god da je,

uvijek je on s ljudskim licem.

Budi mu dobar, tom čovjeku,

i nepristran poput svjetiljke

koja tiho obasjava lica pijanaca

i vagabunda i studenata

na cesti pustoj.


Budi svjetiljka ako ti nije

moguće biti čovjek,

jer teško je biti čovjek.

Čovjek ima samo dvije ruke,

a morao bi pomagati tisućama.

Budi zato svjetiljka pored puta

koja svijetli usamljenom koji bludi.

Budi svjetiljka s jednim svjetlom,

čovjek u magičnom kvadratu,

zelenom rukom znakove što daje.

Budi svjetiljka, svjetiljka, 
svjetiljka.

INTEGRALI (1967) 
preveo Josip Osti