петак, 12. јануар 2018.

Дејан Илић







Лоша земља 



Наставићеш да растеш и неће ти 
бити лако, на зло си место дошла, 
и ту се неће много мењати. Болан је 
период пред тобом, године реза, 
болно, овде ће бити само болније. 
Лоши обичаји биће све гори, 
музика, књиге, повремена путовања, 
дуги боравци на мору, неће бити 
довољни, ово је лоша земља, овде живе 
лоши људи, покушај да не видиш 
оно што видиш и да видиш 
оно што не видиш. Покушај 
да будеш више од онога 
што јеси, да би свет био мање 
од онога што он јесте. Има пута, 
и он је у теби, као што су сунце 
и небо, ако боље погледаш, у нама. 
Ништа се не може обећати, нема утехе, 
само препона које ћеш непрестано 
прескакати, али не одустај, буди 
храбра, ништа нам, заправо, не могу 
одузети, пут је невидљива река, 
бистра, у нама, што само протиче 
кроз долину плача. 




Долина Плистос, Повеља, 2017, стр. 67.

уторак, 9. јануар 2018.

PUNKT • Bojan Savić Ostojić (Metella-Xenia, 2017)








Osamdesetostrani roman-rečenica Bojana Savića Ostojića, PUNKT, objavljen krajem 2017, uskoro će biti pušten u prodaju; tim povodom donosimo insert iz IX poglavlja:  





SPUSTI SE, PONOVO TROM, niz stakle­ne stepenice kojima je sišao i prethodni put kad je pomislio da ga u podrumu čeka veći izbor rokovnika, ali kojom prilikom, budući da je tragao za predmetom oblika sveske, uopšte nije primetio ima li i olo­vaka, te je sad, što mu je teško palo, nate­rao sebe da se još jednom obazre po po­drumu, i u tom trenutku — ako sme tako sada, prisećajući se, da napiše — oseti da se po podrumu obazirao naglas; bio je uveren da se njegovo osvrtanje moglo čuti; da je ikoga zatekao u prostoriji (kao što srećom nije) taj neko bi smesta začuđeno podigao pogled ka njemu, čuvši (ne mogavši da ne čuje) kako se lamata, kako se vrpolji, po­gledao bi ga tako kao da mu je u trenutku sve postalo jasno, sve njegove misli; ili bi (makar) zastao na tren, zadržavši dah i za­tečeno pokušavajući da odgonetne njego­vu putanju, jer on se po podrumu kretao linijom koju ocrtava pišak dok se razliva strmim kolovozom; linijom koju u auto­busu ocrtava olovka na papiru ne opirući se turbulencijama, seizmografski reagu­jući na svako kočenje, na svako naglo da­vanje gasa, linijom za koju se ni pod ko­jim uglom ne bi moglo reći da nekuda ide, putanjom koja se možda mogla zabeležiti ali koju nije bilo svrhe pratiti — koja sama nije imala SVRHE, iz koje se nije mogla iščitati nikakva namera, tek inercija, ali inercija specifične vrste, pod kojom se, bez obzira na proticanje vremena, kreta­nje nije usporavalo nego se, ćudljivo, čas pojačavalo čas slabilo, bez (na prvi pogled) shvatljivog razloga: tako se vrteo i „me­andrirao“ po podrumu u koji se spustio sa sveskom tražeći hemijsku i napokon se svrteo kod (srećno smišljenih) „fiokica“, ali pred njima zastade, kako je već opisa­no, u neverici, zgrožen što na toj šarenoj gomili ne može da nađe najjednostavniju hemijsku olovku, zatim (što je takođe re­čeno) nekoliko puta glasno opsova i naj­zad se pope do kase spreman da prodav­cima očita bukvicu: „Neverovatno da dole nemate najobičnije hemijske“, da pritom stisne usne kao što to čine uvređeni star­ci koji smatraju da im je svako dužan, da ih odmeri pakosno i, zašto da ne, sitniča­vo, ali kao za inat, kada je prišao kasi, oba prodavca su i dalje bila u poslu, i jedan, onaj koji nije bio pederko, čak se drznu da mu kaže: „Sačekajte malo“, na šta D. ljutito zažmuri zamislivši sebe kako bi tek pobesneo da je umesto toga prodavac re­kao Sačekaćete ili, još gore, Bojim se da ćete morati malo da sačekate; ali ipak na sve nemo, gotovo neprimetno klimnu te stade, kao da je dokon, da zija po pultu zaposlenih, i tada, u mrežastoj korpici u kojoj je sta­jao njihov pisaći pribor, ugleda nekoli­ko „najjednostavnijih hemijskih olova­ka“, koje se nisu nalazile u asortimanu knjižare: to ga je razgoropadilo i nateralo





Bojan Savić Ostojić • PUNKT
Metella-Xenia (Beograd) 2017

Na koricama: 
Nina Todorović, PUTANJE, 
iz ciklusa Dnevnik hodanjaGraz Sessions, 2017

informacije & pre-order:
 
jurodivi@gmail.com