уторак, 22. септембар 2009.

Charles Simić



Ne tako davno su se neki među danas propalim izdavačima (Narodna knjiga, Prosveta, Nolit, Rad) vrlo organizovano bavili objavljivanjem prevedene poezije, pa su čak pored izbora iz dela, objavljivali prevode celih pesničkih knjiga. U tome je prednjačila edicija Narodne knjige, Alpha Lyrae, pod uredništvom Tanje Kragujević, čije je misije, predstavljanja "klasika" savremene svetske poezije, direktni naslednik edicija Arijel u okviru zrenjaninske izdavačke kuće Agora. Do sad objavljena izdanja Arijela, doduše jako skupa za knjige poezije, otprilike, premda skromno, oslikavaju ambicije edicije Alpha Lyrae: Stanislav Baranjčak, Lucija Stupica, H. M. Encensberger...

Jedna od retkih celih zbirki objavljenih u ovoj ediciji Narodne knjige bila je trinaesta zbirka Čarlsa Simića, Svet se ne završava (The World Doesn't End), originalno objavljena 1989, a u Beogradu samo godinu dana kasnije. Simić ju je eksplicitno odredio kao "knjigu proznih pesama". Kao što ćete naslutiti na osnovu odlomaka, nosi neskrivene tragove eksperimenata nadrealista, Mišoa, pa i (otvoreno) Aleksandra Ristovića.

Onome koga nagrade teraju na čitanje valja napomenuti da je ova zbirka autoru donela Pulicerovu nagradu (1990).


*

Da li su ruski ljudožderi gori od engleskih? Naravno. Engleski jedu samo noge, ruski dušu. "Duša je varka", rekoh Ani Aleksandrovnoj, ali ona ipak nastavi da jede moju.

"Kao veličanstveni zalogaj zaslađene patke, ili kao penušava školjka u prirodnom soku?" Raspitivao sam se. Ali ona samo protrlja svoj trbuh i nasmeši mi se preko stola.

**

Moj palac se upušta u veliku avanturu. "Molimo te, ne idi", kažu prsti. Pokušavaju da ga zadrže. Nailazi crna limuzina sa ženom pod velom na zadnjem sedištu, ali za volanom nema nikog. Kad se limuzina zaustavi, ona uzima zlatne makazice iz svog novčanika i odseca mi palac. Odlazimo za Čikago a ona se služi okrvavljenim patrljkom mog palca da namaže svoje usne.

***

Neko se mota oko mojih vrata mrmljajući: "Naša guska je pečena."

Čudno! Nož i viljuška su mi spremni. Čak mi je i salveta svezana oko vrata, ali tanjir ispred mene još uvek je prazan.

Ipak, neko nastavlja da mrmlja ispred mojih vrata nešto u vezi sa izvesnom, hipotetičkom, navodno pečenom guskom koja je, tvrdi on, naša zajednička.

****

Dolazi vreme malih pesnika. Zbogom Vitmene, Dikinsonova, Froste. Dobrodošli vi čija slava nikad neće dopreti dalje od vaše najbliže rodbine, i možda jednog ili dvojice dobrih prijatelja okupljenih posle večere oko vrča jakog crnog vina... dok deca padaju u san i žale se zbog buke koju pravite preturajući po ormanima, tražeći svoje stare pesme, u strahu da ih je možda vaša žena izbacila prilikom poslednjeg prolećnog spremanja.

Pada sneg, kaže neko ko je zavirio u mrklu noć, a potom se i on okreće ka vama dok se vi pripremate da čitate, ponešto teatralno, s licem koje crveni, dugačku ljubavnu pesmu čija je poslednja strofa (vi to ne znate) beznadežno izgubljena

- Po Aleksandru Ristoviću


ČARLS SIMIĆ (1938)
Svet se ne završava
, Narodna knjiga, 1990,
str. 44, 57, 80, 66.

prevod sa engleskog: Ljiljana Đurđić



*

Are Russian cannibals worse than the English? Of course. The English eat only the feet, the Russians the soul. “The soul is a mirage,” I told Anna Alexandrovna, but she went on eating mine anyway.
"Like a superb confit of duck, or like a sparkling littleneck clam still in its native brine?" I inquired. But she just rubbed her belly and smiled at me from across the table.

**

My thumb is embarking on a great adventure. “Don’t go, please”, say the fingers. They try to hold him down. Here comes a black limousine with a veiled woman in the back seat, but no one at the wheel. When it stops, she takes a pair of gold scissors out of her purse and snips the thumb off. We are off to Chicago with her using the bloody stump of my thumb to paint her lips.

***

Someone shuffled by my door muttering: “Our goose is cooked.”

Strange! I have my knife and fork ready. I even have the napkin tied around my neck, but the plate before me is still empty.

Nevertheless, someone continues to mutter outside my door regarding a certain hypothetical, allegedly cooked goose that he claims is ours in common.

****

The time of minor poets is coming. Good-by Whitman, Dickinson, Frost. Welcome you whose fame will never reach beyond your closest family, and perhaps one or two good friends gathered after dinner over a jug of fierce red wine . . . while the children are falling asleep and complaining about the noise you're making as you rummage through the closets for your old poems, afraid your wife might've thrown them out with last spring's cleaning.

It's snowing, says someone who has peeked into the dark night, and then he, too, turns towards you as you prepare yourself to read, in a manner somewhat theatrical and with a face turning red, the long rambling love poem whose final stanza (unknown to you) is hopelessly missing.

After Aleksandar Ristović



CHARLES SIMIĆ
,
The World Doesn't End,
bilingual edition, "Il mondo non finisce", Donzelli editore, Roma, 2001,

via Google books




четвртак, 17. септембар 2009.

Raša Livada


"U Horoskop je upisan još jedan glas, još jedno znamenje, pesme koja bi se mogla dodati u niz 'još jedino ti možeš...' 'prevazići', 'nadsvirati', 'nadpevati': Lament nad Beogradom. Ponavljajući kompozicionu podelu Lamenta, ali podelivši mesta stihovima koji govore o svetu i lutanju (...) dajući lutanje u junaku, u "ti": "Ti međutim", jednog grada, postao je "A još jedino ti" jednog čoveka.


Horoskop se završava satiranjem stihova, a u Lamentu nad Beogradom, gde se imena mesta i linija lutanja postavljaju naspram slike grada "koji diše, u noćnoj tišini" i "širi kao labud krila", od lutanja i sveta, ali i ljudi i čoveka, na kraju ne ostaju "ni Minog, ni yang, ni yin, ni Tao, trešnje, ni mandarin. Niko i ništa". Od tog "Niko i ništa", od umišljenog središta, od nule i jorika, počeće Horoskop.


Ivana Velimirac, iz pogovora Horoskopu, "A još jedino ti možeš", str. 44.





Horoskop


(odlomak)




Ti međutim eto belo piješ pivo jer crno je i

zumrlo jer redo

m svi podunavci poredvolgani poredamazonci p

oredjangcengjan

gci poredmisisipljani piju pivo čučeći na pla

cu ispod izloga

sa konzervama pored piljarnice pekare tezge s

cvećem ili kruš

kama pivo je najmanji zajednički sadržatelj ko

sti tvoje i tvo

ja krv rade na pivo pogačice jogurt i perece

kada će kiša pi

taš kada je kiša doživim katarzu i imaš utis

ak da si slagao

si lagao nešto:



A atlantsko-varšavski kiborzi mešaju votku sa

viskijem: šampanjac i džin: što može biti štet

no po zdravlje umesto da konstruišu ljubomore:

pirinčane bube: lasere: lejzere: A-11; X-15;

B-52: Miraže: Mig-25: Telstare: Kosmos-237!



A ti osuđuješ privredni kriminal preko novin

ara ara ara ara

koji su šefovi bandi lopuže dvostruki špijun

i frazeri ljigav

ci ubice filistri beskičmenjaci ovde koje hoć

e da postanu vu

kovi zgražaš se ako ti je do zgražavanja žulja

ju te oči vatra

cipele voda bor zemlja zrak sve te žulja o kak

o si trivijalan

ali uvek podšišan skupljaš marke iz mauriciju

sa učestvuješ n

a konkursima lepote gubiš gubiš radiš u trgo

vini državnoj a

dministraciji službi društvenog knjigovodstva

imaš veoma duga

čke prste imaš sve više godina sve si manje n

evin sve si viš

e surove lažeš jer si prevaren znaš dobre i m

asne viceve dec

a su ti glupa kažeš na ženu koja te vara a š

ta ti znaš o de

ci i kako deca mogu biti glupa skote jedan u

strašna vremena

živiš muškarci na ratištu žene sa ženama ple

šu i najvitalni

ji ahasferi skapavaju umire i večni žid pesn

ici pesnike čit

aju i mrze pesnici pišu pesme s poentom na k

raju što je mol

iću prevaziđeno u strašna vremena živiš tvoj

a poezija logor

ski sanovnik nema nema poezije u sita vremen

a ali biće biće

kad umre ovaj glupi moj brat balkanski kad p

rođu mezetlučenj

a pečeni prasići timenijatebi kad prođe slav

ljenje prvog srps

kog poraza rodiće se bolji ovozemaljskiji brat

moj balkanski u

strašna vremena živiš bonaca močvarno doba p

osle bonace dol

azi još gora bonaca a ti ipak žuriš deliš us

pehe na ogromne

i male deliš ljude na ženke i muškarce u druš

tvu si inventiv

an sa sobom nikada ne pričaš ne ceniš nikog!



Raša Livada (1948-2007)

Horoskop, NB Svetozar Marković, Zaječar, 2008.


Biobibliografija Raše Livade





уторак, 15. септембар 2009.

Jurodiva knjižara

Uredništvo Jurodivog bloga i časopisa Agon obaveštava svoje čitaoce da smo pokrenuli novi projekat, Jurodivu knjižaru.

Na tom sajtu će se u elektronskom obliku objavljivati štampane publikacije uz dopust autora, kao i originalan materijal urednika i saradnika Jurodivog bloga namenjen elektronskom objavljivanju.

Prvi naslov Jurodive knjižare je reizdanje debitantske zbirke Bojana Savića Ostojića, "Stvaranje istine", prvi put objavljene 2003. u Kragujevcu. Izdanja u pripremi ćemo blagovremeno najaviti.

Preuzimanje materijala je, svakako, potpuno slobodno i besplatno.

Pozivamo naše čitaoce, a među njima pesnike, esejiste, prevodioce, antologičare, zainteresovane da objave svoj materijal u Jurodivoj knjižari, da sarađuju s nama.


www.jurodiva-knjizara.yolasite.com

петак, 11. септембар 2009.

Војислав Деспотов




Видео-рекордер


Немој да сечеш грану на којој висиш, ниси ти Тарзанов
алтер его, ниси ни фашистичка беба да пред спавање
сисаш гвоздени прст - укључи видео-рекордер
да најзад и теби камера оњуши тело,
огрезло у народном биоскопу.
Не заборави да отмеш такси кад останеш сам и слаб на киши,
не заборави зум за језик који још значи.
Ти који ниси сасвим мртав, не сеци дрво живота
изникло из никлованог тла, Џон Вејн је пушио осамдесет на дан,
угледај се на њега, не каљај закон линча,
потпиши повољан уговор са секретаром романтичког шума лишћа,
снимај се, њиши се у редитељској столици
све док те не ухвати Сијукс за ишијас,
снимај се костимиран у пелене сценарија и бејби-дол синопсиса,
снимај се, шминкај се, буди добар дечко/девојчица
пред мамом која ти за пут око смрти за 80 секунди
гланца чизме одоздо.
Човек је дефиниција. Човек је познат плод,
укусан и у Мексику и у Сибиру, апсолутно сезонско воће.
А кад дође онај час - да ти се истроше батерије
и да ти нестане траке - кад ти под сувом граном
запева Јесењин - не бој се.
Сваки смисао ионако губи битку. Банке су у пола шест
отворене. Смрт је на твојој страни.
До бесвести ће се репродуковати твоја тајна,
закопана у тренутном погледу на море.



Зашто мрзим хаику

(одломак)

2.

О, Сунце које на Бродвеју залазиш на Бродвеју!
Обасјај дизајном својим
све нас који мрзимо хаику!
Отићи ћу одавде спорије него брже,
јер ако не останем умрећу касније него раније.
Збогом, крвава Мери.
Од сутра наручујем сендвиче преко телевизије.
Крвавице Мери, пусти ме,
хоћу на миру да гледам како два полицајца на Тајмс-скверу
неонским цевима туку црнца.
Хоћу! Хоћу! - одлучио сам то још пре него што су почели,
у мени је победио разум стрипа
и нада да ће догађај бити лепши од сваког покушаја
да се касније опише.
Како, рецимо, прецизно, као хеликоптери,
лете изнад његовог недовољно живог и мртвог тела,
пикирају на разбијене груди, једу печене пилиће
и забадају чешљеве с Пете авеније
у Харлем на лобањи,
божићном ћурком ломе му транзистор
у који се његова душа сакрила,
јер транзистор је данас јефтин,
захваљујући тржишту.
Осећам се као Трећи наставак Супермена
који помаже мрцварење с критичне раздаљине.
Леш је, другови, постао бео,
али су га одмах обојили бојом која се цеди
с нашег хотела.
Ретког ли тренутка кад тела надмашују мисаону несрећу
а идеје грешке природе!
О, како је данас боље него 1950.



Кад бисмо се поново родили

Кад бисмо се поново родили,
да ли бисмо поново живели?
Да ли бисмо поново попуњавали наше упитнике?
Кад бисмо могли да бирамо,
да ли бисмо изабрали петинг у Пекингу,
гурање кола из Питсбурга у Чикаго
или свеж печат на уговор о умрлом говору?
Где бисмо се уопште дубоко гњурали
да нисмо високи летачи?
Да ли бисмо хтели да будемо Буда, будала
или нешто финије?
Хоћемо ли сами одлучити
или ће да нам помогне неко од оних
који су одлучили сами?
Кад бисмо се поново родили -
да ли бисмо поново живели и дошли баш ту,
на овај свет?



ВОЈИСЛАВ ДЕСПОТОВ
(1950-2000)
Пада дубок снег, Нолит, 1986,
стр. 8-9, 55, 56-58

субота, 5. септембар 2009.

Jorge Luis Borges

Želim da toliko ponavljani i izanđali vrednosni kvalifikativ, onaj da je Borhes veliki pisac (podrazumevajuć, koliko i osporiv, kao i većina opštih mesta), zamenim jednom blažom, ali i dalje floskulom. Želim da Borhesa predstavim samom sebi − pesniku, pomalo patetično i neoriginalno, kao pisca kojem se uvek treba vraćati. Izuzev ranih, blago avangardnih početaka pod okriljem ultraizma, Borhes je pisac koji nije gotovo ništa suštinski menjao u svom poetskom izrazu. Dosledan svojoj poetici i svom viđenju književnosti, čitavog života je pisao tu jednu jedinu pesmu u mnogostrukim varijantama. Povodom toga, valja se setiti da je Nabokov napisao da je od svih brojeva jedino stvaran jedan i da su svi ostali ponavljanje jedino stvarnog. Pa ipak, to mnoštvo koje sadrži broj jedan kod Borhesa često deluje vrlo lako za praćenje kada jednom, po mogućstvu što ranije, otkrijete i shvatite njegov književni svet. Od tog trenutka veoma dobro znate šta da očekujete. Tu su neizbežne lune, ogledala, tigrovi, lavirinti, gaučosi izbodeni nožem u predgrađima i ponavljanje drevnih bitaka. Međutim, ono što mi se čini bitnim je to da čitanje Borhesa može biti pogotovo lekovito i otrežnjujuće za pesnike u njihovim sopstvenim stvaralačkim periodima koje karakterišu često zavodljiva, ali ponekad po izraz pogubna preterivanja, digresivnosti i metastaze pukih ukrasa. Čini mi se da povratak svojevrsnoj prijemčljivosti njegovih statistika i nabrajanja, može biti od pomoći u izbegavanju kiča i frazerstva na koje pesnici, po pravilu, nisu imuni. S tim u vezi je i možda prestrog Borhesov sud da slika koju samo jedan čovek može zamisliti ne dopire ni do koga. U svakom slučaju, manjkavo je svako predstavljanje svetske poezije 20.veka (a pri pogledu na listu pesnika sa leve strane ovog bloga, hteli ne hteli, sada već stičemo utisak nekakvog obuhvatnijeg pregleda, antologije) koje ne bi uključivalo Horhe Luis Borhesa. Ove tri pesme, koje povezuje Borhesu blizak motiv noći, jedni su od meni omiljenih poetskih trenutaka ne samo ovog pesnika, već uopšte.

Vladimir Stojnić


Mlada noć

Noćne vode očišćenja već me oslobađaju
mnogih boja i mnogih obličja.
U vrtu ptice i zvezde već slave željeni
povratak drevnih načela sna i tame.
Već je zapečatila tama ogledala
što ponavljaju privid stvari.
Gete je lepo rekao: Blisko se udaljava.
Te tri reči sažimaju suton.
U vrtu ruže prestaju biti ruže
− žele da budu Ruža.


San

Noć nam nameće svoju volšebnu
rabotu. Razatkati svet,
beskrajna račvanja
posledica i uzroka što se gube
u toj vrtoglavici bez dna, vremenu.
Noć želi da noćas zaboraviš
svoje ime, pretke i poreklo,
svaku reč ljudsku i svaku suzu,
ono čemu te je mogla naučiti java,
varljivu tačku geometara,
liniju, ravan, kocku, piramidu,
valjak, loptu, more, talase,
svoj obraz na uzglavlju, svežinu
nove posteljine...
carstva, Cezare, Šekspira
i ono što je najteže, ono što voliš.
Začudo, jedna tableta može
izbrisati kosmos i uspostaviti haos.


Zagonetka

Ćutljivo prijateljstvo lune
(loše navodim Vergilija) prati te
od ove danas izgubljene u vremenu
noći ili predvečerja kada su je tvoje
mutne oči zauvek odgonetnule
u vrtu ili dvorištvu što je prašina.
Zauvek? Znam da će neko, jednog dana,
moći stvarno da ti kaže:
Nećeš više videti jasnu lunu.
Već si iscrpeo neizmenljivu
sumu prilika koje ti je pružila sudbina.
Suvišno je otvoriti sve prozore
sveta. Kasno je. Nećeš se sa njom sresti.

Živimo otkrivajući i zaboravljajući
tu slatku naviku noći.
Treba je dobro pogledati. Možda je poslednja.


Horhe Luis Borhes (1899-1986)
sa španskog preveo Radivoje Konstantinović


четвртак, 3. септембар 2009.

Lionel Ray



AUTOBIOGRAFIJA



Rođen sam u Smirni ili negde drugde ime mi je značilo „slepac“ ili „talac“

Rođen sam u Montevideu prvi put 1846. drugi put 1884.

Rođen sam na Aljasci na Long Ajlendu na Labradoru u pustinji Gobi u Solunu

Govorio sam ostjački vogulski čuvaški srpskohrvatski i sve druge jezike

Ogluveo sam

Bio sam sužanj u Engleskoj zatočen u Monsu u izgnanstvu u Briselu

na Džersiju na Gernseju deportovan u logore na Limnosu, Makronisosu, Agiosu Efstratiosu, kasnije i na ostrvo Samos

Ostao sam bez jedne ruke u ratu

Više od trideset godina sam paralizovanih nogu ležao u jednoj tamnici u Karkasonu

Bio sam osuđen na smrt pomilovan donesen nestao

Dvobojem mi je okončan život u trideset i osmoj godini

Obesio sam se o rešetku u noći između 25. i 26. januara 1855.

Ubio sam se 1930. i 1935.

Usmrtila me je giljotina 1794.

Umro sam od raka u sanatorijumu Ivri

Umro sam od zapaljenja glasnica

Umro sam od plućne kapi u logoru Dransi 5. marta 1944.

Umro sam na bojnom polju u Grčkoj u Francuskoj a posle su me streljali u Španiji

Zgazila su me kola blizu trga Konkord

Izvršili su mi trepanaciju za vreme rata, ali nisam preživeo

Umro sam, kažu, od uboda ružinim trnom

Ali umro sam definitivno u jednoj marsejskoj bolnici

od raka na desnom kolenu.


Lionel Rej (1935)


izvor: Alain Bosquet, Anthologie de la poésie contemporaine : les trente dernières années,

Le Cherche-Midi, Paris, 1994.


prevod sa francuskog: Bojan Savić Ostojić