недеља, 31. мај 2009.

Даниил Хармс/ Henri Michaux

Evo predloga za jednu komparativnu studiju, u više nivoa!


Danil Harms

Slučaj onih koji se tuku



Aleksej Aleksejevič navali na Andreja Karloviča, razbi mu njokalicu i pusti ga.

Andrej Karlovič, prebledeo od besa, baci se na Alekseja Aleksejeviča i raspali ga po zubima.

Aleksej Aleksejevič, ne očekujući tako brz napad, sruši se na pod, a Andrej Karlovič ga uzjaha, izvadi iz usta svoju veštačku vilicu i njome tako obradi Aleksej Aleksejeviča da je Aleksej Aleksejevič ustao s poda potpuno unakažena lica i iskidanih nozdrva. Držeći lice rukama, Aleksej Aleksejevič pobeže.

A Andrej Karlovič protrlja svoju vilicu, vrati je u usta, škljocnu zubima, i uverivši se da je vilica legla, obazre se oko sebe, vide da Alekseja Aleksejeviča nigde nema, i pođe da ga traži.



Danil Harms, Slučajevi,
Rad, 1995, str. 15.
prevod sa ruskog: Dejan Mihailović



Anri Mišo

Herojsko doba



Igrajući se, Džin Barabo otkide uho svome bratu Pumapiju.

Pumapi ne reče ništa, ali je kao od šale stisnuo nos Barabou, i nos ode.

Onda se Barabo saže i zauzvrat polomi Pumapiju prste na nogama. Pošto se neko vreme pravio da će njima da žonglira, baci ih preko ramena.

Pumapi je bio iznenađen. Međutim, bio je isuviše prepreden borac da bi to pokazao. Naprotiv, pretvarao se da može sasvim lepo da prođe i bez prstiju na nogama.

Ipak je, ne bi li uzvratio, otfikario Barnabou jedan guz.

Barnabou je, razume se, bilo stalo do jednog i do drugog guza, podjednako. No, ipak je sakrio osećanja, i nastavljajući odmah borbu, s velikom svirepošću i silinom iščupa Pumapiju donju vilicu.

Pumapi je bio neprijatno iznenađen. Međutim, nije bilo nikakvih neregularnosti. Potez je bio čist, izveden spreda, bez prevare.

Pumapi je čak pokušao da se osmehne, ali je to išlo teško, bogami, jako teško!

Ni gornja ni donja vilica nisu ga slušale. On diže ruke od tog napora i, sledeći svoju zamisao, nastavi borbu: nanišani u Barabov pupak, raskopa mu stomak, i pokuša da u rupu ugura i Baraboovu nogu, koju je prvo uspeo da prevrne, a onda i da uglavi u ranu kao kamen međaš.

Barabo se nađe u čudu.

Stojeći na jednoj nozi bez prstiju, možete misliti kako je održavao ravnotežu. Ali to nije pokazao: držao se nehajno, kao neko ko može uvek da nađe oslonac, i čekao je.

Tog trenutka Pumapi, koji je skoro pobedio, načinio je kobnu grešku: približio se.

Kao strela, Barabo se baci na njega, iščaši mu jednu ruku, ščepa ga za drugu, i takođe je iščaši, i obruši se tako stručno na nesrećnog Pumapija, da mu slomi obe noge.

Ležeći jedan uz drugog, podjednako iznureni, svladani bolovima, Pumapi i Barabo su uzaludno pokušavali da se zadave.

Pumapijev palac nalazio se tačno na Baraboovom grkljanu, ali mu je nedostajalo snage za stisak.

Baraboove ruke još su bile krepke, ali zahvat je bio loš, i uzalud je stezao Pumapijev vrat.

Pred takvim spletom sukobljenih okolnosti, braća su bila prinuđena da klonu, nekoliko trenutaka su se gledali sve ravnodušnije, a onda se svaki okrete na svoju stranu i pade u nesvest.

Borba je bila završena, barem za danas.


Henri Michaux (1899-1984)
iz zbirke: "Noć se miče"
prevod sa francuskog: Milojko Knežević

уторак, 26. мај 2009.

Miloš Komadina


Treći Beogradski festival poezije u organizaciji Trećeg trga posvećen je Milošu Komadini. Na jučerašnjem otvaranju o pesniku je govorila Gordana Ćirjanić. Književnica je i priredila dvojezični izbor iz stvaralaštva Miloša Komadine, pod naslovom „Not just anything“ (u prevodu Nine Živančević) koji je objavljen u ediciji Homage Trećeg trga.








TO igra.
Na mnogim je mestima
samo ga treba ugledati.

Eno ga!
Eno ga
oko pletene kotarice
pune šugavih jabuka.
Igra a ja ćutim.

Misliš da treba da ga pokažem
nekome, kada god ga ugledam?

Neću.

Šta ko ima od toga?
Šta TO ima od toga?

***

ANATEMA

Tog jutra,
kada smo otvorili vrata,
ugledali smo pred kućom
čupavo, crno, polumrtvo pseto.

Istog trenutka,
ispred kuće je prošao čovek
sa crnim šeširom na glavi
i kontrabasom pod pazuhom.

Tog istog jutra,
srušilo se lastavičje gnezdo
iznad naših vrata.

Procvetao je kaktus u bašti.
Cvet je bio prelep,
ali je širio smrad strvine.

U podne je četa vojnika
promarširala pored kuće.

Više se ništa nije desilo,
ali od tog dana,
niko nam nije ušao u kuću.



Miloš Komadina (1955-2004)
Not just anything, Treći trg, 2009,
str. 18, 36.

петак, 22. мај 2009.

Agon broj 2


Drugi broj časopisa Agon je postavljen i nalazi se na adresi www.agoncasopis.com
Uživajte u čitanju!
kourednik Agona, Vladimir Stojnić

петак, 15. мај 2009.

John Matthias

Prijateljstvo

Jednoga dana učinim ti uslugu. Potom
Ti meni učiniš dve usluge.
To me obraduje i kažem ti to sutradan.

Ti slomiješ minu u olovci.
Posudim ti svoju.
Ti mi pokloniš skupo naliv pero.

Sviram ti snimak Modern Džez Kvarteta.
Premda ti se sviđa vibrafon Milta Džeksona
Ti me vodiš u Kovent Garden na Prsten, da bi zatim,

Predstavili jedan drugog svojim ženama.
Moja žena uči tvoju ženu kuvanju
Tvoja žena uči moju ženu životu.

Posvećujem ti svoju knjigu i ti si dirnut.
Ti od mene praviš lik u svojoj knjizi.
Kritičari ga posebno izdvajaju u pohvalama.

Prepuštam ljubavnicu tvom najodanijem učeniku,
Tvrdeći da mu je dosadila, ti činiš
Da mi se drolja vrati: veštine su joj znatno usavršene.

Kada pevam svoju potajnu baladu o planinama,
Ti me odvoziš u planinu
Svojim kolima; imaš tamo kolibu

Gde se, posle pića, slažemo da obavimo
Jedno primitivno takmičenje. Ti, za pripremu,
Groteskno nagrđuješ lice žiletom.

Po povratku, ja za tebe spaljujem svoj rukopis.
Ti za mene uništavaš svoju dokumentaciju. Ja razaram
Kuću svoje majke. Ti razaraš um svoje ćerke jedinice.

Na kraju pišem ti pismo i kažem:
Opraštam ti. No ti ne uzvraćaš pismo.
Sada je vreme za ćutanje.

Jer mi smo prijatelji. Mi se mnogo volimo.


Džon Metajas (Kolumbus, Ohajo, 1941)
sa engleskog preveo Ivan V. Lalić

недеља, 10. мај 2009.

Octavio Paz

Sunčev kamen
(odlomak)


spram šalitrene i kamene večeri
opremljene nevidljivim britvama
jedan crveni neodgonetljivi rukopis
ispisuješ na mojoj koži i te rane
prekrivaju me kao odelo od plamena,
gorim ne sagorevajući, tražim vode
a u tvojim očima nema vode, ima kamenja,
a tvoje grudi, tvoja utroba, tvoja bedra
od kamena su, tvoja usta mirišu na prašinu,
tvoja usta mirišu na zatrovano vreme,
tvoje telo miriše na jamu bez izlaza,
uski prolaz ogledalâ koja ponavljaju
oči žednika, nogostup
koji se vraća uvek tački polaska,
i ti me vodiš slepog za ruku
tim tvrdokornim salama
prema središtu kruga i uspravljaš se
kao sjaj koji se ledi u sveću,
kao svetlost koja ume da zdere, očaravajuća,
kao gubilište za osuđenika,
osetljiv kao bič i stasit
kao oružje mesečevo blizanče,
dok tvoje naoštrene reči kopaju
moje grudi i pustoše ih i prazne,
otimaš mi jednu po jednu uspomenu,
zaboravio sam svoje ime, moji prijatelji
među svinjama grokću ili se kvare
dok ih sunce jede u provaliji



Oktavio Paz
, Himna među ruševinama (izabrane pesme),
BIGZ, Beograd, 1990, str. 75-76
prevod sa španskog: Branislav Prelević


уторак, 5. мај 2009.

Joe Blades


„Dva ciklusa pesama iz kazamata nastala su tokom dva jednonedeljna boravka u programu umetnika-po-pozivu (artist-in-residence): prvi krajem jula, a drugi početkom septembra 2003. godine.
Udruženje umetnika Frederiktona (Fredericton Arts Alliance) koordiniralo je ovaj program leta 2003. godine. Preko 20 umetnika sa područja Frederiktona provelo je jednu ili dve nedelje u kazamatima, a boravci su podrzumevali javne interaktivne odnose sa posetiocima ateljea.
Uvek su bila prisutna dva umetnika-po-pozivu.
Program je realizovan u nekadašnjim kazamatima u prizemlju kasarni, sazidanih na nekadašnjim britanskim vojnim postrojenjima.“

Džo Blejds
odlomak iz pogovora knjige Pesme iz kazamata (Rad, Beograd, 2005)

„Pročitati zbirku pesme iz kazamata kanadskog pesnika i umetnika Džoa Blejdsa znači susresti se sa jednim specifičnim načinom shvatanja poezije danas. U „Pogovoru“ pesnik ovu poeziju naziva „situacionističkom“ i taj pojam proširuje pojam poezije na koji smo navikli. Situacionistička poezija nastaje u određenom društvenom prostoru, pisana je s obzirom na određeno „mesto“. U ovom slučaju to je svet kazamata u Nju Brunsviku u kojima po pozivu borave umetnici i zanatlije različitih profila koji ulaze u međusobne interakcije kao i u interakcije sa posetiocima.
(...) Blejdsova poezija nastaje aktiviranjem različitih slojeva ljudskog znanja i artikulisanja tog znanja, na primer, u naracijama istorije i geografije.
(...) Poezija nije izvorna sakralna sfera (mada takav stav nije sasvim otklonjen), već je sfera u kojoj se artikuliše kritički odnos prema prošlosti i sadašnjosti.“

Dubravka Đurić
odlomci iz propratnog teksta knjige Pesme iz kazamata (Rad, Beograd, 2005)


Pesme iz kazamata


1

ako su neki otkrili pisaću mašinu
danas mogu postati pesnički nastrojeni ali nisu

ugrejani od sunca dok sa balkona
starih kasarna stružu farbu

vozilo i penkalo papir i lepak
danas su naša municija u ovom kazamatu

ako slučajno odletimo u vazduh
u pobuni terorističkom napadu ili u ratu

očekuje se da ćemo odleteti napolje
na stranu a ne gore kroz romaničke

zidove od opeka i zasvođenu tavanicu
nekada je 15 do 20 vojnika

bilo smešteno u jednu sobu zvuk gajdi i bubnjeva
cremonijal smene letnje straže

studenata univerziteta voda curi
iz obojenog-ostruganog drveta kvasi

belu majcu studenta slikarstva spopada ga bes
ture šetača ne prilaze ovoj zgradi

dok se u još jednu knjigu upisujem
sabijam vrhovima prstiju sve


Džo Blejds
sa engleskog prevela Dubravka Đurić

субота, 2. мај 2009.

Ghérasim Luca


Gerasim Luka, Rumun koji je odlučio da piše na francuskom bio je, poput svog prijatelja Paula Celana, stranac koji je svojim izrazom duboko dekonstruisao primljeni jezik. Iako je 1938. u predratnoj Rumuniji osnovao nadrealističku grupu (kojoj je, između ostalih, pripadao i Đelu Naum), god. 1952. definitivno odlazi u Francusku, gde će se afirmisati prvenstveno javnim nastupima. Uticaj ovog pesnika na savremene poetske tokove - naročito na "slam-poeziju" - ogroman je, a još uvek se potvrđuje. Delez ga je smatrao "najvećim živim francuskim pesnikom".

Nakon što je četrdeset godina živeo na Monmartru bez ikakvih dokumenata, u najvećoj bedi, izbačen je iz stana. Devetog februara 1994. skočio je u Senu, dobrovoljno okončavši život u "svetu kome poezija više nije potrebna" (Alen Žufroa).

Poezija Gerasima Luke je prvenstveno poezija artikulacije i razlaganja jezika. Donosim odlomak iz poetskog korpusa Smak sveta (La fin du monde), koji frankofoni čitaoci mogu u celosti (i u originalnom grafičkom rasporedu, na koji je Luka mnogo polagao) pročitati na ovoj adresi.


****

ovaplotiti se



ja te nozdrvim ja te vlasim

okučim te

pohodiš me

ja te grudim poprsnem ti grudi pa te poličim

postezničim

ti me omirisiš ovrtoglaviš

kliziš

ja te butinam ja te mazim

ja te streperim ti me opkročiš

ti me ponepodnošljiviš

ja te oamazonim

zgušim te strbušim

sasuknjimrisiš me e lišci pa te lišcima te liščim te

zahalterim te očarapim te zbahujem te

da ja te zbahujem za klavsen sisu i flautu



ja te zadrhtavim

ti me omamiš me upiješ

ja te zasvadim

o mene se očešeš me opkoliš

ti me plotiš okožiš ukožiš i ujediš

me ucrnogaćiš

me rujnoobaleriniš

i kad mi ne štikliš čula

onda ih okrokodokodiliš

fokuješ ih ushićuješ

me prekrivaš

ja te otkrivam izmišljam

ponekad se predaš



ti me vlažnousniš

ja te slobodim te oludim

ti me oludiš i ostrastiš



ja te naramenim te skičmim i učlančim

ja te otrepavičim i ozeničim

a ako ne poplećim pred plućima

ti me čak i izdaleka miškaš

ja te dišem

danju i noću te dišem

ustim te

nepčim te zubim kandžam te

vulvim te trepavičim te

zadahnem te udužičim te

okrvim te pošijim te

nožno te slistim sigurnosnim te

obrazim te uvenim te



urukamam te

uznojim te

sjeziknem te

potiljčim te

oplovljavam te

zasenčim te putim te osablaznim te

omrežnjačim te u svom dahu

ti se oirisiš



ja te pišem

ti me misliš





Gerasim Luka (1913-1994)

odlomak iz La Fin du monde, Paralipomènes, Le Soleil Noir, 1976.

prevod sa francuskog: Bojan Savić Ostojić