недеља, 30. октобар 2011.

Kateržina Rudčenkova


IVICA

Ne znam gde se pokretom plime
završava more i počinje obala,
gde drugo telo ivicom udara u moje.

Puštam da na meni vise
iscepane stvari, hleb
da se buđa na krevetu,
kosa da obrasta grmljem.

Živimo u staroj kući
na rubu čega god,
živimo udaljeni u podrugljivom
ćutanju.


Kateržina Rudčenkova (1976)
sa češkog prevela Tihana Hamović

iz knjige Granična senka (Treći trg, Beograd, 2011)

Danica Pavlović


Upravo je, u izdanju Orion Arta iz Beograda objavljena knjiga pesama Danice Pavlović, Slobodna teritorija. Jurodivi blog donosi jednu pesmu iz knjige.


Nestajanje


U pospana
Tamnoplava popodneva
Čak i najistinitija tajna postaje
Još jedna maska

Kreacija je amalgam setimental-
nosti i impulsa –
sve je iracionalno

Neobična ljubav struže mi usne
interfejs neobuzdanosti
elektronski poljubac
laku noć
snovi me peckaju
dugo, dugo

Putujem – prelećem – okean –
U nepoznato – budućnost se
uliva u zenice koje se bude

Zauvek čeznem za
Poljupcem fraktala
Naših svesti

Nestajanje se ne zove
Smrt

Danica Pavlović (1976)
iz knjige Slobodna teritorija (Orion Art, Beograd, 2011)

четвртак, 6. октобар 2011.

Tomas Transtremer

Jurodivi blog donosi svojim čitaocima tri pesme ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost, švedskog pesnika Tomasa Transtremera.


JUTRO I PRILAZ

Lučki galeb, kapetan sunčev, sledi svoj kurs.
Voda je pod njim.
Svet još dremka kao
neki raznobojni kamen u vodi.
Neobjašnjiv dan. Dani -
kao ispisani znakovi Asteka.

Muzika. I ja stojim zatočen
u njenom goblenu, s rukama
podignutim - sličan figuri
naivnih umetnika.


NAPOLA DOVRŠENO NEBO

Klonulost duha prekida svoj hod.
Strah prekida svoju trku.
Kraguj prekida svoj let.

Nestrpljiva svetlost hrli dalje,
čak i sablasti dokače po gutljaj.

I naša platna se obelodanjuju,
naše crvene zveri u prapotopskim ateljeima.

Sve počinje da se sagledava unaokolo.
Stotinama nas izlazi na sunce.

Svaki ljudski stvor je napola otvorena vrata
što u zajedničku sobu vode.

Nedogledno tle pod nama.

Iskri voda među stablima.

Jezero je Zemljin prozor.


PRIJATELJIMA ZA GRANICOM

I
Javljao sam vam se tako škrto. Ali to moje nepisanje
narastalo je i narastalo kao starinski cepelin
i napokon uminu na noćnom nebu.

II
Sad je pismo u rukama cenzora. Svoju lampu on pali.
U blesku lete moje reči kao šimpanze na žeravici,
tresu se, smiruju, i zube pokazuju.

III
Čitajte između redova. Susrešćemo se kroz dvesta godina
kad mikrofoni po hotelskim zidovima budu zaboravljeni
i napokon padnu u san, postanu fosili.


Tomas Transtremer (1931)
iz knjige Sabrane pesme, Nolit, Beograd, 2003

sa švedskog preveo Moma Dimić