петак, 23. март 2018.

Danica Vukićević








Ovako je bilo 
Ušla sam u 601 
da bih posle uhvatila 
711, seljani i ja 
pomislila sam gledajući 
čudnu ženu s malim ustima 
Metju Centrovic 
nije to niz asocijacija 
Metju Centrovic — znam njegov stil 
i hrabrost... 
onda sam pustila suzu-dve na vetru 
čitala Ulicku 
Dosta mi je beznađa. 


Ja, Klaudija 
Presing, 2018

петак, 16. март 2018.

HODANJE BEZ CILJA. Bojan Savić Ostojić i Nina Todorović u Goethe Institutu (Beograd)



Goethe Institut Beograd
utorak, 20. mart 2018. 
20 časova

Književno-umetnički kafe 
HODANJE BEZ CILJA 

Bojan Savić Ostojić i Nina Todorović



D. glavni junak kratkog romana ili duže novele PUNKT (Metella-Xenia, 2017), u jednoj neprekinutoj rečenici rekonstruiše svoju šetnju bez cilja između vračarskih punktova, koje spaja "neponovljivim, naizgled nesuvislim putanjama".



Boraveći u Gracu, Nina Todorović u ciklusu radova DNEVNIK HODANJA (2015-2017), koristeći mape grada, precizno ocrtava putanje svojih svakodnevnih pešačenja, koje potom preslikava u fotografije gradskih lokaliteta.


Nina Todorović
Graz Sessions, Day 15
sa izložbe Dnevnik hodanja, Kolarčeva galerija, 2017.


Slučajan susret ovo dvoje šetača ukazuje na neočekivane podudarnosti između njihovih radova i pristupa, dajući povoda da se progovori o hodanju bez cilja, zajedničkoj opsesivnoj temi, i o načinima na koje se tom toposu prilazi u književnosti odnosno likovnoj umetnosti.



Pre PUNKTA, Bojan Savić Ostojić objavio je šest knjiga poezije, eseja i proznih zapisa, kao i dvadesetak prevoda s francuskog. 

Nina Todorović doktorirala je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Dosad je priredila 44 samostalne izložbe i učestvovala na više od 200 grupnih. Dobitnica je domaćih i međunarodnih nagrada.  















четвртак, 1. март 2018.

goranovo proljeće 1986. — zoran ćosić — miroslav kirin — ljubeta labović






U ovom dvobroju QUORUM-a (4/5), do kojeg sam pre godinu i po dana došao na jedan podao, premda u biti čestit način (o čemu se više da pročitati na blogu Za sve pare) objavljeni su, pored ostalog, rezultati Goranovog proljeća za 1986. godinu. 

Došlo je, naime, do neobičnog presedana.


„Tradicionalna pjesnička manifestacija Goranovo proljeće svake godine raspisuje natječaj za mlade pjesnike, a u suradnji s Književnom omladinom Hrvatske, objelodanjuje se knjiga provnagrađenih autora i izbor tekstova drugonagrađenih pjesnika. Financijske (ne)mogućnosti prisilile su nas na odustajanje od posebne publikacije, pa smo drugonagrađene autore odlučili tiskati na stranicama časopisa, nadajući se da će i njima više koristiti pojavljivanje u takvom prostoru, nego li na stranicama samostalnog zbornika, koji uspijeva zainteresirati istom uski krug čitatelja. 

U pravilu se drugom nagradom nagrađuje dvadeset autora, no ove je godine stručni žiri u sastavu: Goran Simić (Sarajevo), Ljubomir Stefanović (Rijeka) i Vjekoslav Boban (Zagreb) nezadovoljan kvalitetom 360 prispjelih pjesničkih ciklusa, odlučio da pored prvonagrađenog pjesnika Dragana Grbića iz Beograda nagradi još četrnaestoricu pjesnika. 

Na žalost, jedan dio tekstova drugonagrađenih pjesnika zagubljen je nakon završetka rada žirija, tako da njihove pjesme nismo u mogućnosti publicirati (zajedno s tekstovima iščezle su adrese i telefonski brojevi). 

Ispričavamo se pjesnicima koji su doista nepravedno izostavljeni, dopuštajući mogućnost da nam naknadno dostave svoje pjesme, kako bismo ih mogli tiskati. 

Ovom prigodom predstavljam vam radove deset mladih pjesnika: Selima Arnauta iz Zenice, Krešimira Bagića iz Gradišta, Zorana Ćosića iz Miomice (SIC!), Emsure Hamzić iz Sarajeva, Miroslava Kirina iz Petrinje, Ljubete Labovića iz Beograda, Vladimira Maksimovića iz Sarajeva, Sime Mraovića iz Zagreba, Marijana Rupčića iz Petrinje i Branke Vuković iz Gornjeg Milanovca.



Među pesnicima čiji rukopisi i kontakti, te mršave 1986. godine, nisu izgubljeni, prepoznatljivo je nekoliko imena onih koji su i kasnije objavljivali poeziju. 

Ali mene je privuklo ime Zorana Ćosića. Jedini Zoran Ćosić za koga znam glumac je i rodom iz Mionice. 

Iako sam za svaki slučaj pretražio toponim "Miomica", bio sam prinuđen da zaključim da je upravo taj Zoran Ćosić, zemljak, tada dvadesetdvogodišnjak, Goranovom žiriju poslao svoj rukopis pod nazivom "Autoportret". Sudeći prema kobisu, ostao je neobjavljen. 

Pored njegove pesme, preneo bih pesme još dvojice autora koje poznajem lično. 

Neću ih pitati za dozvolu, očekujući da i njih ovo podsećanje na Proljeće pre 32 godine prijatno iznenadi.  






zoran ćosić

iz zbirke „autoportret“

Buba-mara je prišla mom desnom uhu
i sa neskrivenim uzbuđenjem
prošaputala:

„Vreme je, lorde moj.“

Protrljao sam oči
i namignuo kao dečaci iz komšiluka
kad puste orla iz zamke.

Ustao sam masirajući kolena
i listove
zamolivši buba-maru
da mi spremi odelo i plašt.

Napolju je još uvek bio mrak
pa nisam mogao da naslutim
da li će uskoro zora
ili je tek pala noć.

I uzalud sam pokušavao da se setim
da li mi iz oka
kaplje april,
il mi se to smeje oktobar.


miroslav kirin

što je sigurno, sigurno je

krzna skupocjenih zvijeri pozivaju se na, na
vodeći svoje porijeklo, pepeo spaljenih
barbarskih brda. tako se žeste u izlivu
svojih optužbi! tu jasno izraženu, genocidnu
ideologiju ne prihvaća, u svakom slučaju, u
svakom pogledu, poslijeratna generacija
mladih gmizavaca. iako u svom sjećanju nose
viziju predaka, izumrlih dinosaura, ne mogu
proturječiti krznašima jer, jedno je sigurno,
a što je sigurno, sigurno je



ljubeta labović

volim da šutiram kestenove


Više od svega volim
da po ulicama šutiram kestenove.
Ništa nije važnije na svetu
Od šutiranja kestenova po ulicama.

Gledam ih kako skakuću
između brižnih prolaznika
kao mali bronzani divojarci.

Naročito kad je septembar
Tada se rasprskavaju koružbine

I čist sadržaj pada pred noge. 



QUORUM, 4/5, 
1986.