уторак, 28. април 2015.

iz xxx agona • slobodan ivanović

istrijebljenje 
(satiranje)


Lee Harvey Osvald nije nikog ubio jebote
to pokušavam da vam kažem
ni Milorad Ulemek Legija
ni John Wilkes Booth

kao ni Bojan Savić Ostojić
na kraju krajeva mada nije isključeno da je pokušao

kažem mu ja jedared
Bojane zauzdaj jezičinu uzdaj
se u Zaratustru sličice polijepi
češkaj mačorčiće pa ću ti
krčkati čorbicu
zaštiti šišmiševo gnijezdo opnom
pop filter uguraj u rukavčić
lakše Bojane opet sviraš šiškama
on se samo isceri i cugne
zabaci ceger za rame
donosi mi knjižice

štanca me ponovo ljudi

zamišljam ga kako noćima sjedi
i čekićima kuje slova za Osobine
pa slaže u okvirčić i štampa lažne rikne

kada dođe sa vrata mu ponudim
da se ušteka u mikserčić
on odbija jer je uzemljen

elem svjedočiću Bojane
ubijedio si me da se ubistvo isplatilo
makar roknuo Čakarevića
meštra Candy Crusha

možeš da izrešetaš cijeli Caché
for all that I care
podaviš I.D.I.O.T.e
žaračem uštrojiš Živanovića
ARGHovce povješaš
(i mrtav bih svjedočio
samo ako Anu ne osakatiš)
Viktora da mučiš Viktorijom dok ne propjeva
Bojana Markovića u želatin da preobratiš
Nidžovićku u odžak strpaš
cijeli Treći Trg da poliješ benzinom i zapališ
Agon u agoniji da skonča u ddos napadu vijeka

Pogačar da je ispečen i poslužen
Tomaš pretvoren u papier mâché

Đurišića molim ubij muški zaslužio je da kao čovjek skonča

sva groblja oskrnavi nakon
tog pjesničkog istrijebljenja

Šamiju sam zaboravio on je
možda zaslužio smrt u polju

ne sumnjam da si ti Šalamunu
poslužio posljednju večeru
barem bih tako volio
da je umro od ruke što slaže slova

i šta da radim BSO kad znam da nisi nikog ubio
tako ću uvijek do smrti izjavljivati


slobodan ivanović 

недеља, 26. април 2015.

Iz XXX Agona • V. R. T.

da ti obrišem usta 



1976. godine, 
u pekari 
na novosadskom Trgu slobode 
pojedem burek sa sirom. 
Od devojke za kasom 
zatražio sam vode. 
Odvrnula je česmu 
i natočila mi 
punu čašu. 
Žedno sam ispio 
i zamolio salvet. 
Ona mi se upilji u oči, 
nabra obrve 
i odbrusi: 
- I šta bi još hteo? 
Da ti obrišem usta 
i odvedem te kući?




vujica rešin tucić 



четвртак, 2. април 2015.

Knjižuljak: Marjan Čakarević - 7 reči grada

U ciklusu pesama 7 reči grada, Marjan Čakarević ispisuje, na sintaksičkom nivou brzopoteznu pohvalu (Beo)gradu, u istoj meri u kojoj se i „pesnički“ razračunava sa ovim toposom. Posmatrajući grad kao amorfnu masu istorije, pojedinačnih sudbina, infrastrukture, čežnji i utisaka, Čakarević prepliće (fizički) grad sa (metafizičkim) jezikom, tako da oni postaju nerazlučivi, jedan u drugog upisani, u pokušaju da se međusobno obuhvate. U tom tekstualnom kontinuumu, prepunom opkoračenja u stihovima, iskrsavaju mali stvarnosni fragmenti različitih gradskih lokacija, bliski recimo socijalnoj komponenti crnog talasa, i tek što iskrsnu, kao u kaleidoskopu bivaju zamenjeni začudnim pesničkim slikama, ponekad na tragu poezije Milutina Petrovića iz knjige Promena. Ponirući u prošlost, i preplićući je sa „tranzicionom svakodnevnicom“ (sic!) i ličnim, gotovo intimnim „razglednicama“, pesnik pred čitaocima „skida“ slojeve grada, u pokušaju da dođe do gradske srži/tvari, te utopije što večito izmiče. Srećom, Čakarević je svestan da je poezija već sam taj niz neuspešnih pokušaja da se dosegne „esencija“ mesta. Ali čini se da estetika fragmenta i brzog pesničkog ritma nije dovoljno politična sama po sebi, i zato je pesnik prožima angažovanim komentarima i blagom ironijom koja ne štedi ni radničku klasu iz zapuštenih predgrađa, ni hipstere iz trendy gradskih lokacija, ni veru naivnih u političke promene. Ona postaje autoironija kada se upućuje današnjim pesnicima, tim pomirenim „negovaocima izumirućih veština“, kako kaže autor.
7 reči grada donose „pikantnu“ poeziju koja se najbolje čita u manjim dozama, upravo na cikluse. Na kraju krajeva, Knjižuljak kao izdavački projekat je to prepoznao, a zato i postoji: da objavljuje baš ovakve, efektne knjižuljke od desetak pesama.


Vladimir Stojnić




OKRETNICA. UGAO USTANIČKE I BULEVARA
                               Peđi Markoviću



Ovde završava se grad zategnutih živaca na
grudobranu pod tankom košuljom omlitavele
dlake na njima sakuplja se ljudska suština neprijatnog
mirisa oskudna vegetacija odsustvo sinhroniciteta žica
oko grla pesak u ustima ekseri za zubima
jezik zasut šutom i daskama igra se grubo treba biti
mudar kao kaktus paziti na žile sitno kamenje
automobili sa posebnim potrebama
autobusi su besni puževi besni psi su
besni psi reže iznutra umornih tela
grizu sopstveni rep bivši samački
hotel radi se dvadeset četiri sata
za pare znaju i džez za pare popraviće bravu
paranoja pobegla iz umornog lifta
radi se o prestanku rada vitalnih funkcija
zajedničko električno brojilo zavera
u susedstvu gvozdeni crvi gamižu vire
iz betona mrka lica siva zona neuplaćenih
doprinosa na košu visi pokidana trula
mrežica iza zgrade deca su zaverenici osvetnici
sve će naplatiti sa paprenom kamatom
mi to mirno posmatramo
naše knjige su bezbedne u zastakljenim
vitrinama naše su knjige bezopasne
pametna kiša će sprati sav ovaj umor
ostajemo negovaoci izumirućih veština
o tome pričamo uz tamno vino
na terasi u klasičan letnji suton
za nama ostaje glad neutoljiva nečujna
muzika koju niko neće odsvirati
za nama ostaje tišina kornjača koja guta svaki jezik
ovde završava se i okreće ka sebi grad


Marjan Čakarević (1978)
iz knjige 7 reči grada (Udruženje građana Knjižuljak, 2015)