недеља, 28. јун 2009.

Azem Shkreli



Jurodivi blog nastavlja posle stotog posta u novom, po našem mišljenju preglednijem ruhu, sa jednim od najznačajnijih savremenih albanskih pesnika, Azemom Škreljijem.



BALKANCI


Svaki svoj Olimp


Najviši, Itaku najljepšu

Nad Arhimedovim krugovima


Kasanje njihovih Trojanskih konja

Trče unazad vremenu

Srednjovjekovlja, umiru na Kosovu


Vraćaju se pobjednički

Njihovim glavama na koplju



UPUTSTVO ZA ZABORAV


Čekajući

Dok ne sagori čitavo

Vrijeme za čekanje


Jedanput, dvaput, tri


Potom treba zapisati

Imena u pepelu ili pjesku i

Treba oduvati sve to u vjetar


Gledaj kako drugo vrijeme počinje


Azem Shkreli (1938-1997)

prevod sa albanskog: Qazim Mujo

izvor: Sarajevske sveske

понедељак, 22. јун 2009.

100. post

Urednici bloga jurodivi rešili su da 100. post obeleže tako što će sa čitaocima podeliti dva sopstvena poetska momenta.


Шетачи, у паровима, истоветни, долазе и одлазе, симетрични, с упареним фирмираним натписима, разговетно исписаним наопако;

Кад ме засврбе очи и скинем стакла, бришући их не одолим: укрстим очи, и заслепљеном,
учине ми се обриси конвексног тела, несагледивог, искрслог из масе шетача, из хоризонта, неба:
Испупчена запремина незграпне грађевинске конструкције, безбојне, транспарентне:
Згужвано платно;
на ком се, у недоглед, пројектује кратка секвенца призора с шеталишта,
довољно дуга пак да се – док се, монотоније, што монотоније, одвија – не примете, голим незаштићеним оком,
само два иста лица, стереотипа, у недоглед мултипликована;
довољно дуго да изазван свраб престане, да од предуге експозиције заболе очи;

У слепоочнице се, сама, узглобљују стакла, заштитна, која се не могу замаглити, ни дахом.


Бојан Савић Остојић





Kalemegdan



pogled se pruža iznad brodova što se dime.

ne znaš do kraja jesu li stvarne te plovidbe.
šta uopšte oni mogu prevoziti
i da li su ti iskusni kapetani u uniformama
još jedan dekor (pesnik kaže: šrafovi) na slici
punoj stereotipa. ili će se neko
na drugom kraju plovnog toka stvarno smrzavati
ako ih tako olako otpišeš. ne znaš to.

pogled se pruža preko reke.
može se zaustaviti na zgradi
muzeja savremene umetnosti: u rekonstrukciji
ili na ugašenom vrhu spomenika: večita vatra.
može se zaustaviti na najvećem šoping molu na balkanu
ili napuštenom tornju logora na sajmištu.

može se zaustaviti i na unutrašnjoj strani kapaka.

(na unutrašnjoj strani, tamo gde pokušavam da utvrdim poredak
ovih elemenata vidika. ne hronološki, već uzročno posledični u
nekoj drugoj ravni. šta tu čemu prethodi, šta iz čega proističe?
tu je stvarno i konačno zaustavljanje pogleda. tamo gde nekako
pokušavam da sklopim te parčiće sveta koji me okružuje ovde
i sada. možda ih treba prosto poređati s desna na levo: večna
vatra, muzej savremene umetnosti, šoping mol, konc logor? ili
s leva na desno: logor, šoping, muzej, vatra? mešati ih kao špil
karata, tražiti svoje mesto u njima i šta od toga nosiš sa sobom
kada ustaneš sa klupe?)

i kreneš ka tom glasu
koji jedva razaznaješ
među urlicima dece, svraka
i motornih mašina za lišće.


Vladimir Stojnić

петак, 19. јун 2009.

Tua Forsström

Tua Forstrom je finska pesnikinja koja piše na švedskom jeziku. U okviru finsko-švedske pesničke scene izdvajaju se, pored Forstromove, Jesta Ogren i Katarina Gripenberg.


Njen postupak je karakterističan zbog čestog navođenja, bez direktne reference. Pesnikinja se često služi citatima Ludviga Vitgenštajna, Fridriha Ničea, ali i poseže i za filmskim izvorima (Stalker Andreja Tarkovskog).


U Evropi je postala poznata posle prevoda zbirke Snežni leopard na engleski (1990). Antologija njene poslednje tri zbirke, Studirala sam davno na jednom divnom fakultetu, objavljena je na engleskom 2003.

Redakcija Jurodivog bloga uspela je da se domogne samo dve pesme na srpskom, u prevodu Dragane Cvetanović.

Tua Forstrom će nastupiti na roterdamskom festivalu večeras u 20 h: live streaming na ovom linku.




Bilo je to kao da sipaš vodu po vetrokazu


Bilo je to kao da sipaš vodu po vetrokazu

šetam po podrumu do jednog noćnog kluba tražeći

nešto davno zaboravljeno

Otisak noge u osušenoj glini.

Uzaludna matematička formula.

Bilo je to kao da zoveš na ples spotičući se

o saksije.

“Smešno, Gospodine! Vi ste zapeli da svake godine

nađete ovaj Zamišljeni Festival, ovu Dolinu Tuge,

ove Neprivlačne Izvore. U poslednjem trenutku

tražite da Vam odlože put. Ovo

se dešava bez izuzetka. Bez izuzetka ponovo

upadate u razmišljanje o svetlim trenucima života

voća koje opada. Vi ćete se verovatno

uvek vraćati praznih ruku. Zar ne?”



Tua Forsström (1947),

iz Antologije finske poezije, Sarajevske sveske 31,

prevod sa švedskog: Dragana Cvetanović



уторак, 16. јун 2009.

Jacques Roubaud

Ovih dana će se Jurodivi blog potruditi da predstavi neke od autora koji će gostovati u Roterdamu, barem one koje ima u svojoj skromnoj arhivi.

Danas predstavljamo Žaka Ruboa, jednog od autora čuvenog Oulipo-a (Ouvroir de la littérature potentielle/ Radionica potencijalne literature), koji je sebe definisao kao "kompozitora matematike i poezije". Pored ulipističkih dela, pisanih "sa ograničenjem" (njegov lipogram, na primer, otvara roman Disparition Žorža Pereka), Rubo je pisao i refleksivniju poeziju (zbirku Nešto crno iz koje donosimo pesmu Smrt, posvetio je preminuloj supruzi Aliks Kleo Rubo), koja je dosta prožeta i matematikom.

Nakon pesme donosim prevod jednog zanimljivog teksta Žaka-Fransoa Pikea o pokušaju da se Ruboovo delo uvede u francuski školski program, i o teškoćama na koje takav pokušaj nailazi ukoliko se radi o živom piscu.



Smrt



Tvoja smrt govori istinu. tvoja smrt će uvek govoriti istinu. govor tvoje smrti je istinit zatošto ona govori. neko je verovao da smrt govori istinu zatošto je ona istinita. neko drugi pak da smrt ne može da govori istinu zatošto istinito nema veze sa smrću. ali zapravo smrt govori istinu čim progovori.


otud dolazimo do saznanja da smrt ne govori virtuelno, budući da se zbiva, budući da je delotvorna s obzirom na biće. što je i činjenica.


Ni granica ni nemogućnost, koja se iskrala u pokretu uvek započetog prisvajanja, pošto nikako ne mogu reći: tu je.


Tvoja smrt, po tvom sopstvenom priznanju, ne govori ništa? pokazuje. šta? da ne kazuje ništa. ali isto tako da, pokazujući, ne može tim potezom da sebe poništi.


„Moja smrt će ti poslužiti kao pojašnjenje na sledeći način: uvidećeš njenu besmislenost kad je budeš prekoračio, kao stepenik, da bi dopro izvan nje (takoreći, bacivši lestve).“ ovo mi nije najjasnije.


Tvoja smrt mi se ukazala. Eto je: ništa. a njeno naličje: ništa.


Ni ono što se zbiva ni ono što se ne zbiva. sve ostalo biva svejedno.


U ovom kružnom, virtuelnom i zatvorenom ogledalu. jezik nema moć.


Kad se tvoja smrt bude okončala. a okončaće se zatošto govori. kad se tvoja smrt bude okončala. a okončaće se. kao svaka smrt. kao sve.

Kad se tvoja smrt bude okončala, ja ću biti mrtav.



Jacques Roubaud (1932)
Quelque chose noir, Gallimard, 1986. p. 66-67.
prevod: BSO



Ko se boji Žaka Ruboa?


Ovo pitanje može da zasmeje onog ko poznaje Žaka Ruboa. Svakako, stasiti čičica ima čime da uplaši; s druge strane, i talentom može da zadivi. Ali da baš uplaši?.. I to toliko da se pribegne oružju... Jer, bomba je vrsta oružja, zar ne?


Sve je počelo jednog lepog dana kad je nekom dobronamerniku palo na pamet da uvede Žaka Ruboa u program pripremnih časova za srednje škole, u odsek za književnost, umetnosti, jezike i humanističke nauke. Odmah pored Monteskjea, Korneja i Stendala. Iz prve je jasno da se autor zbirke Nešto crno izdvaja time što je živ, i to „živ živcat“; tek kasnije postaje jasno i to da mu ta osobenost može škoditi kod nekih profesora za koje su dobri jedino pisci iz prohujalih vekova, odnosno, pisci koji su mrtvi, i to poodavno. Zbog toga ti isti profesori, zaduženi za podučavanje elite, nisu smatrali za shodno da podučavaju Ruboovo delo, ili makar da mu posvete onoliko vremena koliko su posvetili Duhu zakona, Kraljevskom trgu ili Parmskom kartuzijanskom manastiru. Dva su razloga za ovo, od kojih je jedan sasvim strateške prirode: Rubo ne može da „zapadne“ na ispitu: to bi bilo prosto nezamislivo; a drugi razlog je nečasniji, jer se u njemu prezir meša sa strahom. Prezir prema savremenoj književnosti koja se još nije dokazala, i koju potomstvo možda neće ni izučavati; a strah od živog pesnika koji bi mogao da prigovori tumačenju svog dela i, u najgorem slučaju, strah od toga na šta bismo ličili: jedno je da se profesori međusobno napadaju erudicijom, a sasvim drugo suočiti se s piscem, pred čijim se delom valja samo pokloniti.


Ukratko, dođe taj utorak, 22. april 2008, prvi dan prijemnog ispita za ENS (Ecole Normale Superieure, prim. prev.), za koji se ispostavilo da je crni dan, pošto je tema za pismeni sastav bila... Nešto crno Žaka Ruboa. Usledila je neverica, a potom i protesti učenika koji su se jedva spremili (ili nisu uopšte). Na to su ispitivači odvratili da je delo bilo na programu, i da nema nikakve rasprave. I tako đaci zalegoše, škrgućući. Neki su se zasigurno molili da se dogodi nešto što bi ih izbavilo iz nevolje. Kad bi nekakav Deus ex machina pao s književnog neba! Ili bilo šta drugo! Mora da su se zdušno molili, jer se to „bilo šta“ upravo i dogodilo: tridesetak minuta pred kraj prijemnog, objavljena je uzbuna da je postavljena bomba. Svi napolje; oni što su skoro završili su frustrirani; oni koji nisu imali veze s vezom su odahnuli: dok policija nije izvršila uobičajenu proveru, protekla su dva sata. Da bi posle toga, van svakog očekivanja, ispitnici – koji su svakako konsultovali nekog s vrha – pozvali učenike u učionice da završe sastav. Veliko olakšanje za jedan deo: ostali su pogođeni i odmah potežu argument o nepoštovanju procedure, i zahtevaju poništenje ispita. Profesori ni da čuju. Ali šta će se desiti ako uticajni roditelji i profesori ujedine glasove u protestu? U svakom slučaju, nema sumnje u to da sledeći put niko neće načiniti tu kobnu grešku i uvrstiti živog pisca u program: g. Rubo, dođite nam za jedno deset ili petnaest godina, za sad ste mnogo opasni!


Žak-Fransoa Pike, živi autor.


PS. U sredu 23. aprila, usled brojnih žalbi Ministarstvu, ispit je poništen i odložen za 26. april. Žak Rubo spominje „očiglednu sabotažu“ i kaže da je zaprepašćen. S druge strane, brojne su reakcije profesora i učenika koji se obradovali zbog ovog „odvažnog“ izbora. Za one koji su se žalili, „afera Rubo“ će sutra biti samo neprijatna epizoda. Mi ćemo, pak, ovaj napad na čoveka i živu književnost dugo pamtiti, sa gorčinom.


izvor: remue.net
prevod: BSO