среда, 29. јануар 2014.

Бранко Ве Пољански

ПУТ У БРАЗИЛИЈУ


Још вреди весели закон статике 
Страва у мраку 
Канадиан Пацифик сече Америку 
Заудара гонореја 
Алиагић мисли да су црви паметне звери. 
Београд у Цириху 
7.77 
Вертикално руши се кубус времена 
Линије свију ствари склапају се у 
Јесам 
Мислим поћи на море 
Страх ме шкорпиона 
Веселим се музици оркестриона 
Улица пуна олује смрди по муњевини. 
Морски пси још се нису опаметили 
За катедрама падају драстичне псовке 
на пионире новог времена. 
Гладио сам данас једној жени ногу 
кроз свилену чарапу. 
Осетих сву лепоту С. Х. С. поезије 
пре зенитизма. 
Вратио сам се са Гаурисанкара 
да у својој соби отпутујем за Бразилију. 


1922. 

Бранко Ве Пољански, Паника под сунцем, 1923.
(Паника под сунцем/Тумбе/ Црвени петао, Жива прошлост, Београд, 1988)

недеља, 19. јануар 2014.

Agon br. 25





Tomasu Klingu je posvećeno dvadeset peto izdanje Agona. Ovaj nemački pesnik se pročuo osamdesetih godina nekonvencionalnim čitanjima i poezijom koja se oštro suprotstavljala aktuelnoj paradigmi. Načelna bliskost sa pankom i dadom doprinela je njegovom prevratničkom imidžu. U poznijim knjigama, Kling je postepeno odbacio pozu buntovnika, ali je zato nastojao da prevrat dublje ukoreni u tradiciji jezičke poezije, pozivajući se na Celana, Bena, usmenu poeziju, pa čak i Katula. Njegov uzbudljivi itinerarij čitaocima Agona je predstavio Marko Stojkić, koji je sem poezije preveo relevantne tekstove o autoru, intervju i napisao autorski uvod u temat.

Poezija donosi nekoliko ekscesa: uz Mikroeseje pesnika Nenada Miloševića objavljujemo dva autora bloga Orikardu, od kojih se jedan zove Rikardo, a drugi Rikardo, ali koje je po pismu ipak moguće razlikovati, nove stihove Nadije Rebronje, kao i jednog od urednika Agona, potpisnika ovih redova. Uživajte u čitanju.

Bojan Savić Ostojić
SADRŽAJ

prevedena poezija



poezija



o poeziji




петак, 17. јануар 2014.

Knjižuljak 2: Slobodan Ivanović - OSOBINE

Drugi naslov Knjižuljka je knjiga pesama Slobodana Ivanovića, OSOBINE. Uz recenziju urednika, donosimo i jedan odlomak iz knjige. 





***

Osobinama Slobodana Ivanovića prisustvujemo vrtoglavo postupnom inventaru definicija. Najpre nam se učini da je pesnik opsednut predmetima, naročito onima koji su, po tradicionalnim očekivanjima, pesnički nepodobni. Fiokama, prevoznim sredstvima, špilovima karata, parčićima mesa, merdevinama po ostavama – pesnik upućuje poslanice i omaže, čiji se ton katkad bliži molitvi.  

A onim čisto literarnim simbolima pesnik rado prilazi kao da su samo predmeti, naoštren da ih sroza jer ih smatra olupanim. Vatra će u Osobinama istovremeno lizati i nebo i još nepredvidljiviju „ploču u šporetu gdje zagorijevaju pite i pečenja“. Revolucija će se svesti na „izvrtanje džepova“ i kafom ispečen jezik.

Najveća virtuoznost ove knjige jeste u tome što ne zapada u virtuoznost, što se ne zatvara u sistematično crpljenje jedne „stilske vežbe“, nego i sebe, iz pesme u pesmu, sve jasnije i sve mekše, suvereno i anarhično prevazilazi.

I ko bi se nadao paradoksu da ovakvu knjigu otvara jedan gotovo dadaistički stih: Osobine svijeta su fizičke i nisu za pjesmu? Jesu, jesu! Ali za neku posve osobenu.



***

VATRA

Vatra je proizvod porasta temperature u drvetu ili
kaminu, plava po obodima, vatra je besprizoran i lak
način da se uguše ideje i ljudi, produkt vatre je moguće
ušmrkati pa u sebi nositi pretke, iz vatre se rodio samo
pjesnik Goranu i par Konanovih ptica, oblici vatre se preko
ugljenisanih prstiju mogu prepoznati na crveno nalakiranim
noktima, vatra daje zimsku pucketavu idilu, njome se
potpaljuju zemlje i produkt je besjeda na gori, vatrom
se otvaraju prozori i zatvaraju kapci, vatra je mjesto kruga
kao rudimentarnog oblika vatre i svaki se plameni jezik
dizao i lizao nepredvidivo nebo ili ploču u šporetu gdje
zagorijevaju pite i pečenja.

Slobodan Ivanović (1988)
Osobine
Udruženje građana Knjižuljak, Beograd, 2014. 
biblioteka Patenti 
ISBN: 978-86-6377-001-0

(foto: Goran Savić Ostojić)

уторак, 14. јануар 2014.

Đerđ Petri

KRAJ SEZONE

Iz zla klija ipak i jedna dobra stvar:
neodložno postaje ono što se odlagalo.
Kada čovek umre, ne može biti mrtviji:
završena su meruckanja, stupnjevi.
Ali može da se odluči: hoće li goreti ili trunuti.
(Pod pretpostavkom da je napravio testament.)
I dok trune (ili je kremiran)
nastavlja se jadna zemaljska rabota:
marljivo se vrtimo levo desno kao crvi.
Nisu ni poslednji ovi poslednji dani:
pakovanje, švrljanje, čekanje voza,
još jedna kafa, pivo, sendvič, konjak,
pod nogama škripi zaslepljujući, sveži šljunak;
i u gasnućoj svetlosti dana:
prašnjave muštikle, crvene klupe.


HORACIJEVSKA

Izdržavam već i bez voznog reda život u tišini,
povukao bih se besvestan među kokoši i svinje.
Krpio bih ogradu, zamenjivao ponovo slomljen crep
i radovao se ako bi nežna cvetala tikva.

Ambicija imam koliko i mrtvac u grobu
koga crvi dirkaju i koji nad svojim prolaznim
telom zamišlja večni nadgrobni spomenik.
Dosta sam živeo i video. Svoje preostalo
vreme provešću otvorenih očiju
sedeći na ulubljenom koferu
u popljuvanoj čekaonici punoj čikova.
I bez novina, duvana, pića što razgnevljuje.

U džepu imam još nekoliko krivih cigareta,
naći će se slatkog likera u bačenim flašama.
Vatru će mi dati neka skitnica. I pokriću se
svojim lošim snovima o moći, nasilju.
Sanjaću da sam policijski pas svetle dlake.

Pretvorim li se u smeli razum, zlo će me zaobići.
Samo će ukiseljeni Mlečni put da širi gangrenu
na mojim izranjavanim duhovnim stopalama.
Dok ne stignem u pristanšte Stiksa.


Đerđ Petri (György Petri, 1943 - 2000)

sa mađarskog preveo Oto Horvat

iz časopisa Povelja, broj 3/2013

субота, 11. јануар 2014.

in memoriam: Amiri Baraka

čak tamo na zapadu

Jednostavno
kao otvaranje očiju. Samo
postepeno ulaženje u stvari.

Jutro: jedna se suza rasprskava
na drvenom stubištu
očiju moje dame. To presipanje
zelenila. Lišće. Njegova
stalna sveobuhvatnost. Kao stari
narkosi na Šeridanovom skveru, očiju
hladnih i pupčastih. Pa pesma koju
peva Nat Kol ... Sav ovaj grad
i zamršeni nered
godišnjih doba.

Ne može ni da se pomene
nešto tako apstraktno kao vreme.
Pa ipak (saginješ se u gustom
pramenju jeftinog mirisa; sva
moguća pitanja naviru ti na usne,
dok se ne ugušiš i padneš mrtva
na kitnjasti tepih). Pa ipak,

senke će da ti se razmile po puti
i da sakriju tu tvoju smutnju, tvoje laži.

Ima i nedopadljive paprati
ispod prozora
gde se skrivaju mačke. Mjauču
odande noću. I na vrućini,
mokreći na moje lale.

Čelična zvona, kao opaka
neumivena Sfinga, potežu se u sumrak.
Jalove stare ubice, već stolećima
plesnjivih očiju.

Razdiru me te misli
o godišnjim dobima, o tome kako prolaze,
kako prolazim, i sama moja mladost, ta
zrela slast mog života; otiče...

Kao gorostasna majmunčad
što glođe svoje lobanje
i sa smišljenom svirepošću
isisava mozgove.

Nije potrebna
iznemogla
lepota, dotrajalog
nejakog daha. Podmukli teret
crvljivih snova. Tirezijin
izanđali kokotan.

Koračanje u more, dok ti se školjke
upliću u kosu. Sirovi
talasi čupaju jezik.

Sklapanje očiju. Prosto
naprosto. Lebdiš.


sa engleskog preveo Dragoslav Andrić


Amiri Baraka (1934 - 2014)