петак, 19. новембар 2010.

Agon broj 10


Deseti broj časopisa Agon u rubrici prevedena poezija predstavlja čitaocima savremenu rusku poeziju. U izboru prevoditeljke Mirjane Petrović, objavljujemo pesme Arkadija Dragomoščenka, Sergeja Zavjalova, Aleksandra Skidana i Jelene Fanajlove. Arkadije Dragomoščenko, koji se uslovno može smatrati rodonačelnikom čitave generacije savremenih ruskih pesnika, stvara polimorfnu i višeznačnu poeziju koja kroz preplitanje uticaja metarealizma, kako ga je definisao teoretičar Epštejn, i američkih postmodernih jezičkih praksi, nudi jedan metaforičan i začudno slikovit, ali i fragmentarno retorički pesnički ton. U poemi Sergeja Zavjalova koju ovom prilikom objavljujemo grafička hibridnost teksta ostvaruje priču o lirskom subjektu u kojoj su epski elementi na momente ironizovani tehnikom automatskog pisanja i svojevrsnog poetskog toka svesti. Sa druge strane, Aleksandar Skidan u svojim svedenim i eliptičnim stihovima neguje jedan hermetični izraz kao simboličku realizaciju koncepta o istorijskoj i svakoj drugoj prezasićenosti sveta. Na nivou forme, nešto je tradicionalniji izraz pesnikinje Jelene Fanajlove kod koje su elementi društvenog angažmana prisutni na jednom eksplicitnijem nivou.
Rubrika o poeziji ovog broja Agona je tematski povezana sa rubrikom prevedena poezija i donosi tekstove koji na panoramskom nivou daju čitaocima korisne uvide u savremenu rusku poetsku scenu. Dok je tekst prevoditeljke Mirjane Petrović koncentrisaniji na razjašnjenja poetika onih pesnika koji su objavljeni u ovom broju Agona, tekst pesnika i esejiste Dmitrija Kuzmina, u prevodu Nataše Rašović, pruža nešto širi osvrt na savremena strujanja u ruskoj poeziji.
U rubrici poezija objavljujemo pesme Siniše Tucića, Marije Knežević, Marjana Čakarevića i Dragane Brdarić. Iako suštinski svesna potrebe postmodernih teorijskih postavki i njihovih refleksija na tekst pesme, poezija Siniše Tucića nešto transparentnijim jezikom, duhovitošću i u određenoj meri rezignacijom odbija da se a priori svrsta u bilo koji unapred zadati okvir koji ne bi obuhvatao individualnu autorsku skepsu kao pokretača pesme. Poema El Vijaero pesnikinje Marije Knežević jeste svojevrsni putnički dnevnik pesnika-putnika, koji promišlja i konstruiše sopstveni poziv. Promišljanje ovog lutalačkog, odisejevskog identiteta pisca uz pomoć retoričnosti i dijalogičnosti poeme, ispevane najvećim delom kao obraćanje drugom licu, ostvareno je kao imaginarno putovanje od dalekih svetova nekadašnjih civilizacija do savremenog doba gradova i tehnologije, kao i od kolektivnog plemenskog iskustva do individualnog jezika. Fraktali iz speva Sistem Marjana Čakarevića donose čitaocima poeziju eliptičnog, razlomljenog i oneobičenog jezičkog izraza u kome se pesnilke slike samo skiciraju i nagoveštavaju i u kome se pesnički glas, u isto vreme osmišljavajući poredak i boreći se protiv njega, probija kroz geometrijske tačke zadatog/tvorenog sistema koji je u isto vreme omeđen matematičkom apstrakcijom i telesnom konkretnošću. Simulirajući na tekstualnom nivou slikarske tehnike i slikare apostrofirane u naslovima pesama, Dragana Brdarić u ciklusu indikativnog naziva Stalna postavka pokušava da iz različitih vizura ispriča moguću traumatičnu priču, koja je u nekim momentima transparentnija, ali u drugim se oslanja na zamenu fabule naizgled sporednim pesničkim slikama i nagoveštajima, izneveravajući tako horizont očekivanja čitaoca.
Uživajte u čitanju!

http://www.agoncasopis.com/

Vladimir Stojnić i Jelena Milinković



понедељак, 15. новембар 2010.

Tadeuš Ruževič



Nova knjiga Tadeuša Ruževiča, Kup kota w worku (Kupi mačku u džaku), definisana je kao "otvorena knjiga", work in progress. Netipičnim logoreičnim stilom, Ruževič u ovom džaku donosi niz parodija savremenog jezika, podsmevajući se novinarskom stilu, književnoj kritici, televiziji, internetu, savremenom svetu uopšte. Sve je to začinjeno otvorenim name-droppingom, odnosno: prozivanjem.
Iz ovog raznovrsnog pesničkog dnevnika donosimo parodiju književne recenzije (jednog POZNATOG romana:).



damski krojač iz pariza
recenzija

već u prvoj rečenici hvatam za nogu Ničea koji na istoj stranici pominje smrt (trista hiljada Crnaca) odmah posle toga pojavljuju se Robespjer i Francuska revolucija a za njima guraju se Hitler i Parmenid...
konačno pojavljuje se "junak knjige" i Tereza s tim što je Tereza doplovila u korpi (kao Mojsije?) pravo u krevet pisca iz grada udaljenog dvesta kilometara od Praga, odmah iza Tereze gura se Tolstoj s Anom Karenjinom, a iza Tolstoja Sofokle i mali Edip... iza Edipa Sabina konačno slikarka... zatim Toma (?) neverni u ulozi lingviste... piščev alter ego kako to odgovara geniju koji je došao kod ljubavnice s jednom čarapom... bez psa u našem pasjem svetu ne možeš da makneš prema tome donesi ljubavnici kuju ali ne običnu kuju već onu čuja je majka bila pas Svetog Bernara a otac štenadi vuk... štene (kuju) zovu Ana Karenjina (ta kuja je po potrebi ostala lezbejka)... kuju su počeli da zovu Karenjin a taj se zaljubio u Terezu međutim u Rodni kraj Tome i Tereze i lezbejke-kuje ušli su ruski tenkovi a kao što nam je poznato Tomi su svakodnevno telefonirali iz Ciriha. Konačno je Tereza nagovorila Tomu da otputuju (plišana emigracija) u Cirih... i nesrećni Toma i Tereza s kujom Karenjinim su otputovali u Švajcarsku gde ih je već čekala Sabina ali Tereza se vratila u Prag gde se nesrećni Toma tešio Betovenovima sonatama i kvintetima. Betoven je uticao da se Toma vrati u Prag i ponovo nađe u krevetu s Terezom... ruski vojni avioni su noćima kružili nad Pragom... i pored toga čuo je kako Tereza tiho hrče i Toma se osetio razočaranim što se vratio u Otadžbinu... zatim smo ponovo sa slikarkom Sabinom u Ženevi Sabina šeta u tankim gaćicama kroz koje se vidi pica... kroz tu picu ulazimo u zemlju seksa koji se završava prodajom ljubavnice i nekim novim nobelovcem na vidiku! Među poljskim piscima zavladala je radost da ćemo ponovo imati nobelovca i da nagradu neće dobiti kontroverzni pisac iz Gljivica već Čeh iz Pariza za nesnosnu lakoću postojanja.


Tadeuš Ruževič (Tadeusz Różewicz) (1921)
Kupi mačku u džaku, KOV, 2010.
prevela sa poljskog: Biserka Rajčić


Preuzmite PDF verziju posta

четвртак, 11. новембар 2010.

Robert Marteau



Nagrada „Malarme“, jedno od najvećih francuskih priznanja za poeziju, dodeljena je Roberu Martou za knjigu pesama
Le temps ordinaire (Obično vreme), objavljenu prošle godine u izdavačkoj kući Champ Vallon. Nagradu je laureatu uručio predsednik Akademije Malarme, Lionel Rej, šestog novembra na Sajmu knjiga u mestu Briv-la-Gajard.


Poezija Robera Martoa je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina bila objavljivana kod nas u prevodu Miodraga Pavlovića (Na Kirkinom ostrvu, Međuvreme), koga je Marto takođe prevodio na francuski. U Nolitu je objavljen prevod njegovog romana Dan kada su ubili svinju (2002).


Obično vreme je nastavak « sonetnog dnevnika » za 1999. i 2000. godinu, koji je pesnik započeo knjigama Fragments de la France, Liturgies, Louanges. Martoovi soneti bez rime, koji sinkopama dekonstruišu aleksandrinac, posvećeni su pejzažima Francuske, neiscrpnom izvoru pesnikove fascinacije.


***




More plavi obalu, palacajući

Liže blato boje duge, sliveno sa

Bojama neba koje svoje korale

Proteže sve do ugrušanih senki:

Tako se svima nama, svake večeri,

Pa i životinjama, daje isti nauk

Tmine. Sada samo planete lutaju

Prostorom iznad voda koje će jedna

Ruka, između petla i zore, razdeliti.

Kaže se: mrkla noć, a sedef čije smo

Nijanse hvatali više ne baca odsjaj.

Kroz tamarise šumi vetar: hladan;

Iverci se batrgaju udno dasaka,

Povrh kaljuge, gde je noć još crnja.



***

La mer étale jusqu’au bord à coups de langue
Lèche la boue aussitôt irisée, offerte
En couleurs au ciel qui prolonge son corail
Dans la coagulation même des ombres :
Et c’est ainsi pour chacun de nous, chaque soir,
Comme pour les animaux, la même leçon
De ténèbres. Il n’y a plus que les planètes
Pour errer dans l’espace au-dessus des eaux qu’une
Main, entre le coq et l’aube, divisera.
On dit : nuit close, et la nacre dont on voyait
Les nuances varier n’a plus un reflet.
Le vent est froid : on l’entend dans les tamaris ;
Des carrelets sont suspendus au bout des planches,
Au-dessus de la vase, où la nuit est plus noire.

Rober Marto (1925)
Le temps ordinaire, Champ Vallon, 2009.

prevod sa francuskog: Bojan Savić Ostojić


субота, 6. новембар 2010.

Silvija Plat




GROZNICA 41


Čisto? Šta je to?

Jezici pakla

Mlitavi su, mlitavi kao trostruki


Jezici mlitavog, debelog kerbera

Što na ulazu dahće. Nemoćan

Da lizanjem očisti


Grozničavu tetivu, greha, greha.

Fitilj zapomaže.

Neuništivi miris


Ugašene sveće!

Ljubavi, ljubavi, niski pramenovi dima viju se

Oko mene kao Isadorini šalovi, strah me je


Zakačiće se jedan i u točku zaglaviti.

Takvi sumpornožuti pramenovi dima

Sopstveni element tvore. Neće se oni razići


Već će oko zemlje kružiti

Gušeći staro i nejako

Bolešljivo


U kolevci odojče nežno,

Grozna orhideja što

Viseći svoj vrt u zraku veša,


Đavolji leopard!

Izdelila je njega radijacija

I ubila začas.


Tela preljubnika pomazuje

Kao pepeo Hirošimu i razjeda.

Greh. Greh.


Dragi, svu noć

Gasih se i palih, gasih se i palih.

Preteški postaju čaršavi kao bludnikov poljubac.


Tri dana. Tri noći.

Limunova voda, pileća

Voda, gadi mi se voda.


Prečista sam za tebe ili bilo koga.

Telo me tvoje

Ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam –


Moja glava Mesec

Od japanske hartije, moja koža iskovana od zlata

Beskrajno fina i beskrajno skupa.


Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.

Sama sam kamelija neizmerna

Što žari se i leska, blesak do bleska.


Mislim da se uzdižem,

Mislim da ću se uzneti...

Razleću se brojanice od vrelog metala, a ja, ljubavi, ja


Čista sam acitilenska

Devica

Opervažena ružama


Poljubcima, kerubinima,

svim onim što te ružičaste trice znače.

Ni tebi, ni njemu


Ni njemu, ni njemu

(Moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) –

Raju.


20. oktobar 1962.



PARALITIK


Dešava se. Potrajaće? –

Mozak mi je stena,

Nemoćnih prstiju, bez jezika,

Moj bog su pluća od čelika


Koja me vole, pumpaju

Moje dve

Kese za prašinu i prazne ih

Neće


Dozvoliti da potonem

Dok napolju dan klizi kao telegrafska traka.

Noć donosi ljubičice,

Tapete s očima,


Svetla,

Blage neznance

Što govore: „Kako si?“

Uštikana, odbojna prsa.


Mrtvo jaje, počivam

Ceo

Na celom svetu koji ne mogu da opipam,

Na belom, zategnutom


Bubnju moje postelje

Posećuju me fotografije –

Moja žena, mrtva i pljosnata, u krznu iz 1920,

Sa ustima punim bisera,


Dve devojčice

Pljosnate kao ona, šapuću: „Mi smo tvoje kćeri.“

Mirne vode

Prekrivaju moje usne


Oči, nos i uši,

Prozirni

Celofan koji ne mogu da pocepam.

Na golim leđima


Smešim se, kao Buda, sva

Htenja, želje

Spadaju s mene poput prstvenova

Grleći svoja svetla.


Kandža

Magnolije,

Sopstvenim mirisima opijena,

Što ništa ne traži od života.


29. januar 1963.


Silvija Plat (1932-1963)


Iz knjige Rani odlazak, prevela i priredila Ljiljana Đurđić, Paideia, Beograd, 2010.


Snimak autorke kako recituje pesmu Daddy (Tatica) možete čuti na sledećem linku:

http://www.youtube.com/watch?v=6hHjctqSBwM&NR=1


blog priredila Jelena Milinković

четвртак, 4. новембар 2010.

Мирољуб Тодоровић



Oснивач и теоретичар сигнализма објавио је прошле године књигу песама Љубавник непогоде. Ова књига, као и већина других недоступних Тодоровићевих издања (укључујући и "Поетику сигнализма") може се у електронском облику преузети са ауторовог сајта.


ДОМ


кругови светлости над нашим главама црвени лептир из уста излеће

фијук небеске вијорине храстово лишће под ногама уморили смо се

ходајући усправно с једног на други крај љубавне постеље опрости

нам господе горки мед цедимо из кошница сваки дан изврћу наше

речи како то поднети у овој жаравој земљи где опаки пауци владају

борба још није завршена попећемо се најзад на пусту узвисину изнети

камен и дрва и зидати дом


ТАЈНА


Бојимо своју децу живим бојама. Зеленом. Жутом. Плавом. По

читавом телу. Она плачу, Предосећају. Сузе им спирају боје с лица.

Нежно их хватамо за удове, приносимо стрмој литици клисуре и

бацамо у реку. Река бесно хучи испод наших ногу. Крвава је. Густа

црвена пена одбија се од стена. Шкропи наше очи. Страшна је то

тајна.


ТИ СИ КАЈСИЈИН ЦВЕТ


лове ми срце трозупцем

хомер

змија

етна

невидљиви силници

из протеклих векова

жена феничанског морепловца

мрав

у трави

изгубљен

надолази фисон

крваве валове ваља

рибље очи нас гледају

из бездна

ти си кајсијин цвет

пред зору запаљен

руком

фра анђелика


Мирољуб Тодоровић (1940)
Љубавник непогоде, Повеља, 2009.