уторак, 29. новембар 2011.

Weldon Kees







ROBINSON

Pas je prestao da laje nakon što je Robinson otišao.
Njegovo delo je okončano. Ovaj svet je sivi svet
i nije bez nasilja, rita se ispod velikog klavira,
dok potera iz košmara protiče po planu.


Ogledalo iz Meksika prikačeno na zid
ne reflektuje ništa. Staklo je crno.
Sam Robinson čini da slika bude Robinsonovska.


A ona je po celoj sobi
– zidovi, zavese, police,
krevet, zatamnjena fotografija Robinsonove prve žene,
tepisi, vaze, cigare u odeljku za duvan.
Ispunili bi sobu ako bi Robinson ušao.


Stranice u knjigama su ispražnjene,
u knjigama koje je Robinson čitao. To tamo je njegova
omiljena fotelja ili mesto gde bi fotelja bila da je Robinson tu.


Telefon zvoni po ceo dan. To bi mogao biti
Robinson. Nikada ne zvoni kada je on ovde.


Napolju, bele zgrade žute se na suncu.
Napolju, ptice neprestano kruže tamo
gde je drveće stvarno i ne odlazi na odmor.


Veldon Kiz (1914-1955)
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

iz antologije The Oxford Book of American Poetry, Oxford University Press, 2006

четвртак, 24. новембар 2011.

Agon broj 15


Petnaesti broj Agona u rubrici prevedena poezija čitaocima predstavlja savremene slovenačke pesnike. Kroz pesme Braneta Mozetiča (u prevodu Romea Mihaljevića), ispisane u ispovednom tonu, provejava nesigurnost i zebnja povezana sa društvenom neprihvatljivošću homoseksualnosti lirskog subjekta. Poeziju Uroša Zupana (u prevodu Ane Ristović) karakteriše jednostavan i neposredan izraz kojim se tematizuje nenametljiva seta, ali i vitalnost egzistencije. Miklauž Komelj u ciklusu Beskonačne situacije (u prevodu Ivana Antića) piše filozofski duboko ukorenjenu poeziju koja, ignorišući uobičajene stilske instrumente, na harizmatičan način problematizuje odnose imenovanja i izgradnje identiteta.

U rubrici poezija prezentovani su pesnički ciklusi Maje Ručević, Filipa B. Vukotića, Bojana Vasića i Marije Vasiljević. Maja Ručević se oglašava raspričanom poezijom u kojoj se smenjuju diskurzivnost i slikovitost, smela metaforičnost i retorska teatralnost. Pesnički jezik Filipa B. Vukotića je spontan i ekspresivan i donosi dinamizam i kabaretsku atmosferu, na tragu jednog Ljubomira Micića, ili Branka Ve Poljanskog. U novom pesničkom rukopisu Bojan Vasić piše poeziju usitnjenog, sintaksički frekventnog i neprozirnog jezika, odnosno jezika ne kao sredstva, već kao predmeta egzistencije. Ovi promišljeni stihovi svedoče o nemogućnosti bilo kakvog preobražaja prisustva u jeziku, i simbolizuju okoštalost samodovoljnog označitelja koji se iscrpljuje u tautološkom ukazivanju na samog sebe. U svom kratkom ciklusu Proleće, Marija Vasiljević kroz minimalističke zapise nedorečenošću očuđava početne mimetičke motive.

Rubrika o poeziji donosi temat koji je priredio Bojan Savić Ostojić, o čuvenom francuskom ukletom pesniku i dramskom piscu, Antonenu Artou. U prvom tekstu odeljka, Moris Blanšo, polazeći od prepiske koju je pesnik imao sa urednikom časopisa Nouvelle Revue Française, Žakom Rivijerom, daje jedno tumačenje veze specifičnog stanja Artoovog duha i strukturne nedovršenosti njegove poezije. Pomenuta pesnikova korenspondencija sa Žakom Rivijerom čini drugi odeljak temata. Ova pisma koja su nastajala tokom 1923. i 1924. godine, a koja se čitaju u jednom dahu, predstavljaju dragoceno svedočanstvo o nekim autopoetičkim detaljima vezanim za stvaralaštvo Antonena Artoa. Prepiska je dodatno zanimljiva jer otkriva prevodilački dijalog Bojana Savića Ostojića koji je preveo Artoova pisma i Slobodana Ivanovića koji je preveo Rivijerova pisma. Temat se završava proznim ciklusom Antonena Artoa, pod nazivom Nervomer. Nervomeru su ovom prilikom pridodata i dva autoportreta pesnika.

Uživajte u čitanju!

Vladimir Stojnić

www.agoncasopis.com

субота, 5. новембар 2011.

Vladimir Stojnić


U prevodu na poljski jezik objavljena je prva knjiga pesama Vladimira Stojnića, Vreme se završilo. Izdavač je Maksimum iz Krakova, a knjigu je prevela Agnješka Žuhovska-Arent, koja je prevela i pogovor Biljane Andonovske. Jurodivi blog donosi dve pesme iz knjige, dvojezično.



Chłopiec z obrazu Claud'a Monet'a
Un coin d'appartement (1875)



Stoisz jakby na granicy

pomiędzy narodzinami słów

a śmiercią przedmiotów.

Stoisz niemy jak obraz
z którego spoglądasz

i który łączy cię ze światem

a równocześnie od niego oddziela.


Stoisz w półmroku pokoju

na popękanym parkiecie

i widzisz jak rośnie ogród

poprzez otwarte drzwi.


Nie wiesz, że tak samo

pękają kości

i zardzewiała stal

gdzież w dole, głęboko w torfowisku.


Zbierasz ciszę

ze starego stołu

wiszącego żyrandola

ze wszystkich zasłon i draperii.


Gałęzie i liście naginają się do wnętrza pokoju.

Zieleń przechodzi w szarość.


A ty, ty zamknąłeś ciszę

głęboko w sobie
.
Będziesz ją tam trzymał

dopóki nie wyrosną jej skrzydła.



Dečak na slici Claude Monet-a
Un Coin d’appartement
iz 1875.

Stojiš kao na granici
između rađanja reči
i umiranja predmeta.


Stojiš nem kao slika
kroz koju gledaš
i koja te vezuje sa svetom
i odvaja od njega u isto vreme.


Stojiš u polumraku sobe
na parketu koji pucketa
i gledaš bujanje vrta
kroz otvorena vrata.


Ne znaš da isto tako
pucketaju kosti
i zarđalo gvožđe
negde dole, duboko u tresetu.


Sakupljaš tišinu
sa starog stola
kitnjastog lustera
sa sivih zavesa i draperija.


Granje i lišće se nagnulo u sobu.
Zeleno ulazi u sivo.


A ti, ti si zaključao tišinu
duboko u sebi.
Držaćeš je tamo
dok joj ne izrastu krila.



Rozbite wystawy

Rozbite wystawy. Opadło powietrza.
Zaslona okienna. Rampa amputovała
niepotrzebne części. Pierwszy zimny dzień roku.
Czas jest tą magmą pozostawiońa na deszczu. Nie ma

czasu na odciśnięcie znaku. Dowód osobisty. Dowód.

Krwisty obraz. Czarno na białym. Zbieracz odłamków.

Wystawy naprawdę są rozbite. Nie przeskakując

przez okruchy szkła. Weszli bosonodzy. W beton miasta.

Zwisają z nich ceny i deklaracje. Wskazówki dotyczące prania.

Zamknięte oczyma labyrinty. Zamknięte bramy

miasta. Dobrze udeptane ścieżki. W odcinkach.

Tam gdzie historia rozlewała mleko. Uciekamy.

Po korytarzach wydrążonych kości. Bez drogowskazu.
Na pamięć.


Razbijeni izlozi


Razbijeni su izlozi. Spuštena oštrica vazduha.
Pozorišna zavesa. Rampa što je amputirala
nepotrebne delove. Prvi hladan dan u godini.
Vreme je ta magma ostavljena na kiši. Premalo
vremena da utisneš znak. Ličnu kartu. Dokaz.
Krvnu sliku. Crno na belo. Sakupljač krhotina.
Ali izlozi su stvarno razbijeni. Ne preskačući
mrvice stakla. Bosonogi su ugazili. U beton grada.
Vise im cene i deklaracije. Uputstva o pranju.
U očima zaključani lavirinti. Zaključane kapije
grada. Dobro utabanim putevima. U presecima.
Tamo gde je istorija prolivala mleko. Bežimo.
Hodnicima šupljih kostiju. Bez putokaza. Napamet.



tłumaczenie Agnieszka Żuchowska-Arendt

Czas się zakończy
, Maximum, Kraków, 2011.


Knjigu Vreme se završilo na srpskom jeziku možete preuzeti na ovom linku.