четвртак, 29. јануар 2009.

Миодраг Павловић


Кунем се да НИСАМ тражио српске песнике по полицама ницлијског ФНАК-а посвећеним поезији, али негде између Песое, Понжа и Паунда, ниоткуд, искрсао је избор из песама Миодрага Павловића, Entrée à Crémone. Испоставило се да је књига објављена релативно скоро, у августу 2008, и да чини избор из целокупног Павловићевог стваралаштва до деведесетих година. На задњој страни корица наводи се да се Павловић, "после тридесетак збирки песама, убраја у ред песника попут Збигњева Херберта и Јосифа Бродског".
И овога пута, за франкофоне јуродиве читаоце, доносим, специјално за блог, украден (на брзину преписан/стенографисан, пошто нисам уз себе имао диктафон) препев Реквијема на француски.





РЕКВИЈЕМ

Овога пута
умро је неко близу

Реквијем
у сивом парку
под затвореним небом

Жене су пошле за мртвим телом
смрт је остала у празној соби
и спустила завесу

Осетите
свет је постао лакши
за један људски мозак

Пријатна тишина после ручка
босоног дечак седи на капији
и једе грожђе

Зар ико остане веран
ономе што изгуби

Не журите са смрћу
нико на никог не личи
синови мисле на играчке

И не опраштајте се при одласку
то је смешно
и погрдно

Миодраг Павловић (1928),
87 песама, Београд, 1952.


Requiem


Cette fois-ci

c’est tout près que quelqu’un est mort


Requiem

dans la grisaille du parc

sous un ciel bouché


les femmes ont suivi la dépouille

la mort est demeurée dans la chambre vide

et a baissé le rideau


Sentez

le monde s’est allégé

du cerveau d’un homme


Agréable silence après le déjeuner

un garçon aux pieds nus assis au portail

mange des raisins


Est-il possible de rester fidèle

à ce qu'on perd ?


Avec la mort ne vous pressez pas

personne n’est semblable à personne

les fils pensent à leurs jouets


Et ne dites pas adieu au moment du départ

c’est ridicule

et insultant

Miodrag Pavlović, Entrée à Crémone, p. 10

Traduction : Mireille Robin

Circé & Oxymoron, août 2008.

среда, 28. јануар 2009.

in memoriam John Updike

Svestan rizika da ovo mesto pretvorim u svojevrsni “komemorativni blog“ (a odustao sam da, posle obznanjivanja smrti Milana Rufusa, čitatelje ovog bloga obavestim o nedavnoj smrti još dvojice relativno značajnih svetskih pesnika; ko ostavi komentar na ovu temu otkrivam mu ko to od nedavno nije više "sa nama") ipak javljam da je juče umro Džon Apdajk. Američki književnik poznat i priznat gotovo u celom svetu kao romansijer i pripovedač. Naravno, pošto je ovo poetski blog, pozdravićemo se sa Džonom jednom njegovom pesmom.


DEKOR

Smeđost ovladava ovim barom
gdje ljudi stare:
konobari Crnci,
viski bez vode,
oslušnuti glasovi iz Texasa,
cigare i lakirano drvo.

Smeđe je, znači,
sjena duše,
boja čovjeka:
dobro zatamnjela i umrljana
do najunutrašnjije žile
kao da je život dugo liječenje.

Džon Apdajk
sa engleskog prevela Jadranka Sloković- Glumac
iz knjige „John Updike- 70 pjesama“, Prosvjeta, Zagreb 1981.

Artur Lundkvist

Mek sam kao kamen a tvrd k’o meduza,

kad lamentirate na obali rijeke, ja sam već

na drugoj strani,

ničemu nisam vjeran, čak ni samom sebi

(pokušaj promjene u kamen oko praznine),

odustajem od para, slave, nagrađivanja

vjerolomnosti,

besplatno izdajem,

odustajem od svih počasti, neću da budem

nikom otac, teško će me biti usmrtiti,

volim uboge i proste djevojke, ne izazivaju me

te vještice ukrašene svilom,

bježim od ošamućenosti, stežem se miderom

konvencije,

skoro na sve sam u dubini duše ravnodušan,

a ipak uzbuđen zbog mnogo čega,

sa pobunjenicima sam dok ne doprem do svog

cilja,

volim mršave muškarce koji noću slabo spavaju,

volim one kojima drhti ruka i koji pored toga

pogađaju u cilj,

pišem stihove nemarno improvizovane,

stih mora biti nepovezan, inače umire

u savršenstvu,

ne znam svoj cilj i baš zato lutam

radostan,

nisam pokoran, niti sam ponosan, voda sam

koja teče,

ako postajem snaga, to zato što mi stvaraju prepreke,

uvijek izbegavam intelektualiste

koji međusobno zalaze kao nazubljeni točkovi,

posljednji bjednik među dostojnim vlasnicima,

bogatstvo je teret, ja želim krila,

niko me neće prikovati uz nadgrobni kamen

s natpisom uklesanim ranije,

vršnjaci reže na mene

illi gledaju pronicljivim pogledom,

mladi me preziru kad za mene znaju,

i to mi odgovara, nijedan brbljivi delija

neće me privući svojim divljenjem,

ne obožavam ni djecu, ni starce,

sam sam dijete u starcu

protiv sebe izazvao sam ljude i prirodu, bježim

od svih opasnosti,

strepnja je nešto prirodno kao i dah, samo

oni što se boje sposobni su da stvaraju,

zmije bivaju prijatne ako se pripada toj

otrovnoj porodici,

život je često precenjivan, samo naše nade

za životom ne mogu biti precenjivane,

nešto što ne može doneti razočarenje

ništa ne vrijedi,

samo će preživeti nenaoružani čovjek, ubica će na kraju

izvršiti samoubistvo,

ljudi se moraju braniti od njih samih, ali

ko da ih brani?

i ko će spasiti djecu od uništenja kad im se

roditelji

svugdje igraju sa smrti?

živim u padu i ne mogu da ne postanem

njegov dio, to se ne može izbjeći,

kako bih mogao izvršiti operaciju na sebi samom?

ko je zdrav a ko bolestan od te dvojice što se

biju u meni samom?

zar virusi ne zaslužuju divljenje, tako brzi,

otporni i neumorni?

mikrobi izgleda treba da budu znak nadmoćnosti nad

čovječanstvom, njihova svežina života naša je

neizlječiva bolest,

nikada se ne složiti ni s čim krajnji je

demonski ponos,

ogromna sipa koja rastrže sebe samu u dodiru sa

svjetlom, najvažniji je primjer za čovjeka,

psihologija katalogizuje munju, muzika liže

svoje rane, vajarstvo okamenjuje prirodu, slikarstvo

sakriva praznine realnosti,

ako ne izaberemo život kao opasnost,

nesigurnost i promjenu, mikrobi će nas pobijediti,

stvarnost ne vodi računa o egzistenciji, nego o svom

zaustavljanju neprestanom,

guli s nas stalno našu staru, isprobanu

kožu i ostavlja nas nage,

prag smo o koji se spotičemo, kuća koju

gradimo stoji već u budućnosti

i ne postoji.


1962.


ARTUR LUNDKVIST (1906-1991)

prevod sa švedskog: Nenad Vuković

недеља, 25. јануар 2009.

Valéry Larbaud

Larboov Sneg je u svakom pogledu jedinstvena pesma. Objavljena je 1934. u dve verzije. Prva se može nazvati vavilonskom: sastavljena je od leksema i sintagmi iz (koliko sam ja uspeo da izbrojim) sedam jezika. Druga, koju je autor nazvao „redukcijom na francuski“, ne može se drukčije pojmiti osim kao objašnjenje, prevod, artikulisanje prisutnog, ali teško razaznatljivog diskursa iz prve verzije u JEDNOM jeziku.


Naravno, eto izazova za prevodioca: pretpostavimo da nemamo Larboov „prepev“ sopstvene pesme na francuski. Kako bismo je preveli na srpski? Da li da nam tekst posluži kao odskočna daska za virtuozne mahinacije, ili da mu ostanemo verni – ne osvrćući se na njegovu unutrašnju proizvoljnost, te da ga ostavimo neprevedenog? (U slučaju da nas inspiriše njegova virtuoznost, koje bismo JEZIKE koristili kao ekvivalent?)


Ja sam se za ovu priliku - skromno - odlučio da ne diram „vavilonsku“ („indoevropsku“) verziju, već da prepevam Larboov prepev. A ko je dovoljno drčan da se upusti u „prevođenje“ prve verzije, neka samo izvoli!



LA NEIGE


Un ano màs und iam eccoti mit uns again

pauvre et petit on the graves dos nossos amados édredon

e pure piously tapàudolos in their sleep

dal pallio glorios das virgens uns infants.

With the mind’s eye ti sequo sobre l’europa estasa,

on the vas Northern pianure dormida, nitida nix,

oder on lone Karpathian slopes donde, zapada,

nigorum brazilor albo disposa velo bist du.

Doch in loco nullo more te colunt els meus pensaments

quam in Esquilino Monte, ove della nostra Roma Corona de platàs ores,

dum alta iaces on the fields so duss kein Wege seve,

yel alma, d’ici détachée, su camin finds no cêo.


***


LA NEIGE (réduction en français)


Encore une année et te revoici déjà parmi nous,
Pauvre et petit, sur les tombes de nos aimés, édredon,
Et pourtant les recouvrant pieusement dans leur sommeil
Du pallium glorieux des vierges et des enfants.
Des yeux de la pensée je te suis sur l'Europe étendue,
Ou sur des pentes solitaires des Carpathes, où tu es, neige,
Des noirs sapins blancs voile de mariée.
Mais en aucun lieu mes penseés ne te vénèrent plus
Que sur le mont Esquilin où tu es de notre Rome
Couronne d'argent,
Tandis que tu recouvres profondément les champs, cachant les routes,
Et que l'âme, d'ici détachée, trouve son chemin dans les cieux.


Valéry Larbaud (1881-1957)

Les Poésies de Barnabooth, 1934.

***


SNEG


Nakon godinu dana eto te opet među nama,

Ubogog, prekratkog, preko grobova naših dragih prebačenog jorgana,

Usnule ih pobožno prekrivaš

Veličanstvenim ogrtačem deteta i device.

Unutarnjim okom te pratim po čitavoj Evropi,

Ili po samotnim usponima Karpata, sneže, gde si

Beli nevestin veo crnim jelama.

Ali nigde te drugde ne veličaju moje misli

Kao na bregu Eskvilin gde si

Kruna od srebra našem Rimu,

Dok duboko pod sobom kriješ polja, zaklanjaš puteve,

I dok duša, od tla otkinuta, svoj put nalazi u nebesima.


prevod sa francuskog: Bojan Savić Ostojić