субота, 27. децембар 2014.

Tomaž Šalamun (1941-2014)

Danas je u Ljubljani, u 73. godini preminuo Tomaž Šalamun. 







TRAVA 


Hoću da budem tako ljubazan da postanem bog 
i da sam budem izgubljen i zaboravljen. 
Pišem rime jer sam kaktus. 
Čovek je čoveku vlažan, 
zato se ljubi u usta. 
Sam ne umem da skuvam ni kafu, 
i teško je živeti sa mnom. 
Maruška pati, Ana ne pati. 
Kad bi tigar bacao disk i sa 
njim se lenjo igrao i određivao mu visinu. 
Ali tigar nema ruke i ne ume, 
ne može to da čini, tigar ima zube i srce. 
Reke teku kroz mene i đubre me, 
i sve je trava, zelena trava. 
Kada sam tužan, ustanem 
i idem oko sveta. 
Nimalo nisam spreman za smrt, 
ali mogu bilo kada da je popijem, 
kao supu koju mi da njanja. 
Smrt mora da diše kao vodopad. 
Smrt mora da diše kao mama. 
Ništa gorko se ne vuče za mnom. 
Sada imam četiri godine. 
Četiri i po godine 
i sin sam onog koga volim. 
Ako bih bio stariji, on bi morao imati 
više od dvadeset dve godine. 
Ali ja želim da budem večito ovako mlad 
i lep i strašan kao danas, 
zato ću biti večito toliko star. 
Ja sam Rus, jer on je Rus. 
Cindy mi je donela kafu, jer sam tako 
skoncentrisan da sijam kroz celu kuću, 
u baštu, u park, među veverice, sa kojima će se 
igrati Ana kada bude došla brodom sa Maruškom. 
Živećemo i ja ću reći: 
Ain't no mamba snake in America. 


Arena (1973) 
iz Pesmi/Pesme, Narodna knjiga, 1974, 
preveo Dejan Poznanović

четвртак, 25. децембар 2014.

Drame Viktora Radonjića u izdanju Trećeg trga

U izdanju Trećeg trga objavljena je knjiga Drame Viktora Radonјića (1973) koja obuhvata četiri dramska teksta: Šav, Čopor, Reteriranje kruga i Ambis 01. Knjiga se može nabaviti u sledećim knjižarama u Beogradu: Aleksandar Belić, Dereta, Zepter, Delfi (SKC) i Beopolis.


петак, 19. децембар 2014.

Edvard Kocbek



MIKROFON U ZIDU 


Tako, sad smo sami, 
sem nas dva nikog više nema. 
A ipak te neću ostaviti, 
nećeš se odmoriti ni smiriti, 
tek sada počinje tvoj posao, 
slušaćeš moje ćutanje, 
moje ćutanje je rečitije, 
u njemu si osuđen na ponor istine. 
Sad prislušni kako dosad nisi, 
zveri bez očiju i jezika, 
zveri koja imaš samo uši. 
Moj duh govori bez glasa, 
nečujno vrišti i urla 
od radosti što si tu 
i što me slušaš, Velika Sumnjo 
gladna otkrića. 
Moje ćutanje otvara knjige 
i opasne rukopise, 
rečnike i proroke, 
stare istine i zakone, 
priče o vernosti i mukama 
ne možeš počinuti, 
gutati moraš, grozno proždireš, 
sve se više gušiš, 
uho ti je sve umornije 
a ipak me ne možeš prekinuti 
i ništa mi ne možeš odgovoriti, 
dolazi moj čas, 
ružim te i psujem, 
jatače, varalico, trovaču, 
skrnavitelju, robe, satano, 
mašino, smrti, smrti, 
proždireš svoju sramotu 
i ne možeš prestati 
ni odgovoriti mi 
jer si neman, 
jer samo uši imaš 
i samo izdajnički trbuh 
a nemaš ni jezika ni istine, 
ne možeš mi reći: siledžijo, 
ne možeš izgovoriti: milost, očaj, 
ne možeš viknuti: prestani, 
sav pucaš od ropskoga besa, 
zdravo da si bogaljasto biće, 
kažem ti, dobro je što si tu, 
neizrecivo mi je drago 
što si i noću i danju u zidu, 
prokleti ude, 
prezreno uho Velike Sumnje, 
trbuhu neljudske snage, 
što se danonoćno od nemoći trese, 
sad si probudio moju moć, 
moju jedinstvenu i nedeljivu moć, 
ne mogu ti poturiti 
ništa drugo do samoga sebe, 
jesam što sam, 
nemir i traganje, 
otvorenost i bol, 
istost i uvek istost, 
vera, nada, ljubav, 
tvoja velika protivsumnja, 
jesam što sam, 
ne možeš me podeliti 
i stvoriti mi dvojnika, 
nikada me nećeš uhvatiti 
u laži ili računu, 
nikada nećeš biti dželat moje savesti, 
jednako ćeš proždirati moju radost, 
tu i tamo moju tugu 
što si mi neprijatelj, 
moj jalovi bližnji, 
tako potpuno stran i nečovečan 
da se ne možeš otrgnuti s lanca 
ni poludeti ni počiniti samoubistvo. 
Sad vidim 
da sam te umorio, 
tvoj rep se umirio, 
a ipak je to tek plan 
moje osvete, 
moja prava osveta je pesma, 
nikada me nećeš otkriti i spoznati, 
nijedna svetlost ne svetli ušima, 
uši su zaživele s vetrom 
i s prolaznošću 
i s prolaznošću utihnuće, 
a ja sam jezik-plamen, 
vatra što je zaplamtela 
i neće prestati da gori 
i sažiže. 



Edvard Kocbek (1904-1981)
iz knjige Poruka (1969)
Pjesme i dnevnici, Svjetlost, Sarajevo, 1989.
prevela sa slovenačkog: Tatjana Detiček

уторак, 16. децембар 2014.

Igor Isakovski


TUĐI STIHOVI I PRIČE I ROMANI PUNI TUĐIH ŽIVOTA 


želim da odem i počnem sve iznova + 
izgubim se u gomili da me niko ne gleda 

želim da gledam samo tamu i zalutale zvezde + 
kada zatvorim oči, želim da tonem u prazninu 

želim da pobegnem od tuđih rukopisa i tuđih dahova +
kada se probudim, želim da mirišem na sebe: alkohol, duvan i ženski sokovi 

želim da pišem bez pomisli na tuđa pisma + 
da ne mislim da li mi je nešto tuđe kao iverak u prstima uletelo u rukopis 

puno nešto želiš, isakovski, trabunja mi đavo + 
i njemu stavljam krst, jebenom prokletniku bez pametnijeg posla

18.08.2008, 21:57 


Igor Isakovski 
(1970-2014) 
Agon (05/2009)

четвртак, 11. децембар 2014.

Branko Čučak-Čule

MOJA DJEVOJKA 

Postoji moja djevojka. 
Ona hoda na rukama. 
Ona ima noge. 
Na njih vješaju kišobrane. 

Postoji Urbanistički zavod. 
Postoji Drugi svjetski rat 
na 63. strani "Opšte istorije". 
Postoji nezgodno sjedenje u stolici. 

Ja postojim. 
Da bih bio smiješan. 
Da bih zijevao u 
tri po podne. 

Postoji penis. 
Postoji moj penis. 
Da bih gledajući niz 
svoja čupava prsa 
i niz njega 
ugledao svoju djevojku 
među stopalima. 

Da bi ona rekla: 
"Kme, kme". 
Da bih ja rekao: 
"Rtkrt, rtkrt". 

Branko Čučak (1948-2008) 
Djela Branka Čučka, Han Pijesak, 2012, 
iz knjige Vo u kupusu, 1981.