понедељак, 22. фебруар 2016.

Rolf Dieter Brinkmann





Blago za 20 dinara na Kaleniću. Izbor iz Brinkmana u prevodu Zlatka Krasnog.
Dvadeset je u stvari uvećana cena, jer sam dan ranije prodavcu rekao da me zanima poezija pa mi je doneo stotinu knjiga.
Inače, ako ste obični kupac u prolazu, možete ih nabaviti za 10 dinara. Povlašćena cena za nezainteresovanost.




ETO TAKO NEKAKO


Ne znaju ljudi 
šta je sprovod, ljudi žure. 

Nađi nekolicinu ljudi 
i dok se smrzavaju postavi ih 

oko vatre od gomile stare 
hartije. Ljudi udaraju dlanom 

o dlan, ljudi misle 
na nešto drugo a ne na vatru

: možda misle na 
Molim, zaključati vrata kuće 

posle 22 sata, možda na nešto 
mleveno, misle na... 

No onda zgrabe onu starudiju 
koja je nekad bila 

telo, slože je u hodnik 
zgrade, u ćošku jedan 

drži ispred toga crnu maramu, 
za slučaj da neko u tom tren-

utku uđe u kuću gde stoje 
bicikli i onda odu. 


COMIC N°2

Iza zidova 
Gotam sitija 

drka se 
sve u šesnaest. 
Svako za sebe, 
a Betmen 
i Robin za sve nas.
Borba, međutim, 
još nije 
odlučena. 

Pojavljuje se 
Džoker 

s novom tehnikom 
pušenja. 
Nju zadaje 
Betmenu 
kao trodimenzionalnu 
zagonetku. 
A gore iznad 
Gotam sitija 
pojavljuje se 

jedna džinovska 
stvar umesto 
uobičajenog 
Bet-simbola. 
Betmen već hoće 
da se preda 
i da se 
povuče 
među svoja 
četiri zida 
da kao Brus 
Vejn izdrka 
pred televizorom 
ali 

pritom 
zaboravlja na Robina 

koji u poslednjem 
trenutku kaže 
ne, Betmene, 
ne skidaj svoje 
Bet-pantalone 
ševiću 
kroz B
Bet-tkaninu 
i nećeš 
osetiti ništa drugo 
osim supe koja ti 
ulazi 
otpozadi. 

Posle toga 
čovek 
ne mora 
da večera. 

Igra je
na kraju 
ipak dobijena. 


OBLACI 

"Nekoliko oblaka više ili manje, tamo gore, 
svejedno mi je... ne mogu pogledom da 
obuhvatim celu sliku". 

Ovo plavetnilo je danas fantastično. 

Upravo u tom trenutku ulazim u sobu. Ona je 
nepospremljena. Na podu leže 
jučerašnje novine, 

nepročitane. Da li da ih pročitam do kraja?
Nešto beskorisno me nagovara da to ne uradim. 

Nekoliko reči... nekoliko 
koje mi se dopadaju. 

Volim to, kao i papirnu maramicu 
koja je svu noć ležala tamo ispred 
kreveta. 

Kada budem dovoljno "visoko", 
te će stvari biti jasnije. 

Mek komad hartije, 
papirna maramica 
u kojoj si ti.

Podižem je s poda i njom brišem nos. 
To je lep kontrast plavetnilu 
između oblaka što su odmah tu napolju 

iznad tvoje glave. Podižeš pogled: vidiš "oblake". 
To su isti oni koji se nalaze u reči oblaci 

na ovom listu papira, u mojoj sobi, 
u meni, 
plavi. 


Rolf Diter Brinkman, Pesme 
Oktoih, Titograd, 1991.