понедељак, 16. фебруар 2009.

Небојша Васовић

ДОГАЂАЈ

Заиста нико није могао
знати зашто је слепа
жена, насред улице,
почела бесомучно да
туче свог пса водича.

Сви смо гледали тај призор,
и никоме није пало на памет
да се умеша. Пас је покорно
трпео батине - не би ли
жена искалила свој бес,
и најзад се смирила.

Ипак, сви смо се питали:
зашто је тукла тог пса?
У чему је била његова
кривица? Да ли можда у
томе што је ходао пребрзо?

Зашто нисам пришао, опалио
шамар тој слепој жени, и
рекао јој: овај пас није
створен зато да би вам
било шта олакшао,
он је створен да би био?

Небојша Васовић
Посечене су шуме
Народна књига, 2003.



Васовићева духовита досетка, поента, које се савремени песници углавном клоне, његово је најубојитије оружје. Удружена са експресивном реториком, која надвладава рефлексивност, увек ангажована, непосредно делује на читаоца. Васовић не мења апарат ни кад се дотиче метафизичких тема, што је сасвим у складу с његовом доследном травестијом, срозавањем божанског и трансцендентализацијом свакодневног. Међутим, када иста та експресивност кокетира са рефлексивнијим изразом, и само промишљање се спутава: и "рефлексивна песма" се окончава падом, ефектним, звучним, квази-пословичним финалом.


петак, 13. фебруар 2009.

Jeffrey McDaniel


1975

Dečak traži od oca da zafelšira fudbal preko drveta
u luku, tako da lopta stigne tren pre deteta.

Dete se trza. Izdužuju se žile, srce poskakuje,
ruke se otvaraju da uhvate to što se spušta sa neba.

Tvoja majka je danas otišla u institut. Ako lopta
dodirne zemlju, ona umire.

Tog decembarskog popodneva dečakova majka je preminula,
trideset i tri puta u prvom satu.

Svaki put kada je dograbio njenu glavu sa snega
i potrčao nazad do oca, obećao je da će biti bolji,
pa i bio je, trčao je iz sve snage, skoncentrisan, obrušavao se.

Uhvatio sam maminu lobanju trinaest puta zaredom
a ona ipak neće doći kući.

Džefri MekDanijel (Filadelfija, Pensilvanija, 1967)
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

среда, 11. фебруар 2009.

Lindita Ahmeti

GLUMIMO KAO DA HODAMO BEZ ZEMLJE POD NOGAMA


ovdje se dani sudaraju od jednog zida na drugi
kao uznemireni morski val na crnoj obali
i ne prolaze
ne mijenjaju se
vidi se žica što se lijeno razvlači od jednog do drugog dana
a na njoj
na njoj dakle
nas mrtvace objesili na nisku
obješeni smo i ne vidimo
a glumimo kao da hodamo bez zemlje pod nogama
dok oni
eh oni su dobri ljudi
koji hodaju po zemlji
i koji znaju svoj posao
zato su ukrali žutu jabuku zlatnu
bacili je ispred nas
evo jabuke nam kažu
da je pojedete
a jabuka pojede nas
dok mi ostajemo obješeni kao sjenke na tri duga dana
oni su dobri ljudi
dok mi stojimo obješeni nad crnim danima
oni obrađuju naše njive
poberu nam voće
ti dobri ljudi...

Lindita Ahmeti (1973)
sa albanskog preveo Qazim Muja

петак, 6. фебруар 2009.

Dejan Ilić

(...) prostor u kome se čita, u kome se recipira poezija, ne može biti nepopunjeni transcedentalni prostor, nego postaje rekonstituisano stvarno mesto. Realno mesto za življenje. Tada je čitanje zauzimanje mesta u prostoru, a ne prenošenje, bežanje, eskapizam. (...) Naša mesta su danas derealizovana i treba ih realizovati. Mislim da savremena poezija upravo to pokušava. Čitati znači biti realan, a ne prenesen u neki drugi prostor.

(iz predavanja "Kako čitati poeziju", održanog u NBS-u, 2003.)


PO MERI


Ulice mogu biti mirne, drveće
sablasno, večeras, kao da će se nešto

desiti. Mogla bi stepenicama, greškom,

umesto mene sići ti, jer hodnikom

struji potok i planina je, večeras,

lift ne radi, ćuti zgrada. I izaći, tako,

napolje, umesto mene, ti

koja si ja, koji sam ostao u stanu,

večeras, a nisam, i upravo prolazim

kraj srednjeg ulaza, gde se s trećeg

sprata odjednom raseje muzika,

glasovi, smeh, draga lica, da ozvuče

ovu dolinu za stanovanje, odnesu

nas oboje tamo gde nikada

nismo bili, a već smo stigli i

otvaramo kofere, odevamo lakša

odela, tanja, po meri tog

i tog podneblja.

Dejan Ilić (1961)
iz zbirke Kvart,
Povelja, 2005.


odlomak 1 (prevod Filipa Žakotea)
odlomak 2 (prevod Antonija Rikardija)
odlomak 3 (prevod Valerija Magrelija)

Biobibliografija Dejana Ilića



среда, 4. фебруар 2009.

Bob Kaufman

PUTNICI II



U izduženim prorezima

putene pompe

boluje dvostruko osakaćena goropad,

pohotni psi ih proždiru

željno njuše

usred azila za alkose

gde prebivaju seksualno preaktivni

bedom obeleženi duševni slomovi,

eksplozije zaglušujuće polne zrelosti

što besne unutar i izvan komatoznih ludila,

fontane reči šikljaju

sa usahlih usana

žestoko izopačenih ruža

dok Kasandra pleše

po zgorelim kapcima besanih mrava.


Palacavi jezici kuge propinju se

sa lica umiruće normalnosti

s ciljem da iščeprkaju

prljavštinom popunjene pupkove

kurvi i pesnika

skrivenih u telima

neispaljenih vatrometa

što sanjaju da se tajno rasprsnu

u lice Vremenu.



Bob Kaufman (1925-1986)

prepev sa engleskog: Ivana Maksić


уторак, 3. фебруар 2009.

Promocija zbirke Vladimira Stojnića u SKC-u

utorak, 10. februar 2009. u 19h

Mala sala beogradskog SKC-a;

Promocija knjige pesama Vreme se završilo, dobitnika nagrade Mladi Dis za 2008. godinu, Vladimira Stojnića


O knjizi govore Goran Korunović i Vesna Kapor, stihove čita autor


понедељак, 2. фебруар 2009.

István Vörös

HAJDEGER, POŠTANSKI SLUŽBENIK
VII pesma: ULAZAK U NEPOSTOJEĆE (odlomak)

8.


Vojnik na zid stražarnice
naslanja svoju pušku. Gospodo,
kvalitet piva najpre od toga
zavisi, kakvu vodu koriste
pri ukuvavanju. Ovde je voda


tvrda, kao gvozdena ploča.
Nekad sebi moram da je slomim.
Tada zatvorim kapiju i
odem u pivnicu.


Takvo je obično hladno?
Nije ni hladno ni toplo.
Ali je pivo ionako dobro.


Švargla se pak od iverice jednog
ovdašnjeg drveta pravi.


Sirće odozgo treba ukrasti.


Švejk, koji je ukrao sirće
podzemnog sveta i kisele
krastavčiće glodara đavola, koji se
zadovoljno tapšu po
ramenima: to je na ovoj slici,


objašnjava vojnik.
U današnje vreme đavo je vrsta koja
izumire. Od svuda ih istiskuju
plodniji anđeli.


I ovde dole ćete jedva
videti drugačije. Lica su im čađava,
ali njihova zavist je smešna.


Uzalud gledaju pobožnim plavim očima
iza maske, ako nađu pravog


đavola, prognaće ga iz okoline.


10.


Donji svet je od onda Pakao,
od kada dosadni anđeli
upravljaju stvarima ovde.
I ovako nema mnogo stvari,
niti ih vole. Sa đavolima


se takođe može ćaskati. Kartati se
sa svakim puštenim iz kotla.
Anđeli nameste
temperaturu na maksimum,


vazduh je sav crn kao smola,
zatim sednu pred pokretne
slike i gledaju rajske


izveštaje. A grešnik
do ugljenisanja gori, anđeli


nekad i zaborave da ga traže.


IŠTVAN VEREŠ (1964)

Hajdeger, poštanski službenik,

prevod sa mađarskog: Sandra Mihajlović

Pobocza, br. 3; septembar 2007

http://pobocza.pl