недеља, 29. мај 2016.

Goran Babić






AVERZIJA PREMA ALKOHOLU 


oh smirit ću se ja smirit
sa svojom tonom beskorisnih znanja
blagim mjestom skladištara
sa svojom perspektivnošću
ljubit ću ručicu generalnom direktoru
blagosiljat ću glupost partijskom sekretaru
i to će biti moja revolucija
osim prugice Brčko-Banovići osim malih lojalnih usklika
o kakvom revoltu govore bradati
sve moje htijenje svest će se na tih par hiljada ejakulacija
na pospanu ženu i narušeno zdravlje
i više će me bolit šestica gore lijevo
nego svjetska revolucija
prijelaz kvaniteta u kvalitet je možda
selidba iz jedne podstanarske sobice u drugu
jebe se ministrovom sinu u njegovom ford-mustangu
za Vijetnam i kvantnu mehaniku
u onom lijepom trenutku otkrovenja
pri 160 km/h
kad se opružim konačno na odar pred
idealističko uzašašće pljunut
ću usrdno na razvlašćenu klasu i na radni narod
na ustajanje u zoru na mitingovanje i sastanke
na pijanke i gladovanja na efektivno radno vrijeme
i inteligenciju na Froma i Heideggera na
strukturaliste i pragmatiste na nepismene i
LBJ-a na male kurvice ostarjelih funkcionerčića
na konvencionalnost tužne obavijesti
pišam ja ko bebica na lijepe reči
dosadno mi je u ovom bespuću u ovoj slobodi
gdje već ne umijem govoriti pravim jezikom
gdje me već razumiju sasma mala djeca ili tužni starci
o senilni svijete razbijena molekulo
čemu tvoja vila na Bermudima ili na Hvaru ili tvoja šuplja
glava u Zagrebu tvoj imažinizam opća impotencija
profesori su jednako sranje radnici su jednako sranje i piljarice i svinjarice i domaćice
poslije Blokove Dvanaestorice nije napisana pjesma
poslije Ujevića Hrvati tamburaju
Srblji nisu ni prestajali
mala zemljo tijesna li si svima
zaboga što uraditi s tobom
hajde zemljo da se pojebemo
tako si divno horizontalna tako dlakava
zemljo moja davno li se opredijelih
skorašnje li mi je opredijeljenje (M. Nastasijević)
tako i tvoj kaos kao u židovskoj lubanji
u krematorijumu ili u urni
o kakvoj sprdnji govore politikanti
o kojem očajanju
već sasvim sam miran zemljo moja možda zadovoljan
pijem svoje piće i jedem kruh svoj
i konačno svejedno je to meni i tebi
zvala se ti Hrvatska ili Tasmanija
gazili te majmuni ili ljudi
škropili te dušikom ili kalcijem
kopali u tebi grobove ili zahode
deflorirali te ili pošumljavali
koliko te god ljubili još se uvijek seremo po tebi
o tome ja tebi nježno a ti kako hoćeš
mudrost tvoja ili župnikova jednaka je obmana
spavajmo već jednom u dobroj vjeri bez sjekire za vratom
plodimo ženice bez pomisli o djeci
bez spoznaje bez svijesti


(Encyclopaedia moderna, 5/6, 1967.Preštampano u Ispljuvku punom krvi Živojina Pavlovića)


Нема коментара: