Kakav dan, nebo nisko
poput krova, došao sam kući,
pokisle zastave i sivi
vojnici na putu,
odlaze u rat
ili se vraćaju iz rata,
ja rastem.
Ja rastem, a kad porastem neću morati
da skupljam šišarke ispod borova,
braću ih sa drveta,
nebo se spustilo, sivi vojnici
odlaze u rat ili se vraćaju iz rata,
svi smo mi
vojnici smrti
Svi smo mi vojnici smrti, oni odlaze
smrt je u nama, oni odlaze,
juče su sahranili jednog,
pokisle zastave i mokra zemlja,
došao sam kući,
kažem: Finska.
Kakav dan, sami se ubijaju,
iskaču kroz prozore i odlaze,
smrt je u nama,
skoro nas je stigla.
Umoran sam, danas čak bolestan, ali i to je put, uznemirene oči,
ti što si poludio
kaži mi, kaži
istinu,
pokisle zastave i nebo, sivi vojnici,
ti što si
izabranik smrti, kaži
šta sve ovo znači, kaži
sve je izgubljeno.
Čujete li kako svijet cijelo vrijeme
vapi,
muka me hvata, s tobom sam,
idemo uporedo,
četiri oka,
tako, tako i tako,
zatim stigosmo na cilj,
snijeg je padao, a zvijezde su sijale.
Čujete li glas svijeta, cijelo vrijeme,
da to dolazi i ovamo, ovdje, a ja
ne razumijem taj govor, muka me hvata,
uzimam to za ruku i sad idemo
zajedno
ali nećemo proći.
***
Ja da sam jesen. Ti da si proljeće.
Tada bih te čekao.
***
Ptice bi nas mogle naučiti
da slobode nema.
Ali mi želimo vjetar.
To mi želimo.
***
Najprije izda jedan
zatim izda drugi.
Uskoro će i sam život da izda.
iz Plesališta u planini, (str. 52-53, 62, 69, 74); Glas, Banja Luka, 1982.
prevod sa finskog: Osman Đikić
Нема коментара:
Постави коментар