Samog sebe zvao je Agrum, a simbol mu je bio limun. Napravio je odgovarajuću ikonicu u svom kompjuteru.
Jedne nedelje sam počela da pravim kartonski automat za kockanje koji sam htela da mu pošaljem. Time sam mu poručivala da je upoznavanje s njim za mene bilo dobitak na lutriji. Spojila sam ivice i poleđinu selotejpom, obojila objekat filcom i smestila čokoladne novčiće u fioku sa kliznikom. Na izvlačenju sam nacrtala tri pomorandže.
Sve sam spakovala u poštanski paket ispunjen stiroporom. Drugom prilikom poslala sam mu kamamber „Vale“ (čitaj: Valeri) kupljen kod vrhunskog proizvođača sira. Rekao mi je da se sir jako osećao kad je stigao, iako sam ga nabavila čim je pripremljen. Ali navodno je bio odličan. Više od svega sam volela da ga počastim dobrim proizvodima. Uzimala sam sveže poluobrano mleko koje bi se usirilo pre nego što bih bilo šta primetila.
Imao je fotoaparat Lajka. Jednom kad smo se sastali, napravio je nekoliko fotografija, između ostalog, slikao je dve blago providne plastične kese. Bio je iskreno oduševljen čistom lepotom predmeta: korom mleka na površini šolje, otvrdlim i ispucalim zapušačem u lavabou, mrljom od plesni na voću; pokazivao je prstom i govorio ovo je lepo. Jednom, kad smo bili kod sestre nekog prijatelja, pored ploče je primetio ventil nekog lonca. Uzeo ga je palcem i kažiprstom i pohvalio njegov oblik, nesvestan koliko se naša domaćica iznenadila. Izneo je još dva-tri zapažanja, čudeći se što i mi nismo oduševljeni.
Zakazao mi je sastanak u jedan popodne u japanskom restoranu. Obukla sam haljinu kupljenu prethodne nedelje izrađenu kod poznatog kreatora. Prolaznici su obraćali pažnju na mene. Čekala sam skoro sat vremena, trudeći se svim silama da izgledam rasejano. Terala sam sebe da sanjarim kako bih izgledala iznenađena kad ga ugledam. Imao je problema s metroom. U restoranu se divio šoljicama sa plavom prugom u kojima su nam poslužili čaj. Sa mnogo poštovanja uzeo ih je u ruke i poverio mi da je sam pogled na njih dovoljan da usreći čoveka. Da je nemoguće ne osetiti sreću pri dodiru s tim šoljama.
Agrum je jedna gotovo izmaštana ljubavna priča koju više čine čekanje i propušteni sastanci nego trenuci provedeni zajedno. Naratorka neprekidno zamišlja scene, neki hipotetični futur u kojem će Agrum napokon doći ili je pozvati, paralelnu realnost u kojoj smišlja najluđe scenarije kako bi mu oprostila stalne ispale.
Bila bih, u svakom slučaju, nesposobna da napišem linearnu pripovest, po hronološkom redu. To nisam ni nameravala. Sve što mi je ostalo od tog odnosa bila su paramparčad, rasuta po vremenskoj osi, koja nikako nisam mogla da spojim.
(iz razgovora Valeri Mrežen sa prevodiocem, "Zaljubiti se u nečiji pogled na svet", koji je uključen u knjigu)
Valeri Mrežen
(Valérie Mréjen)
AGRUM
s francuskog preveo Bojan Savić Ostojić
Nojzac 2025
Нема коментара:
Постави коментар