четвртак, 11. јун 2009.

Mirjana Simović



Nedavno je knjigu pesama štampala i pesnikinja Mirjana Simović. Ovo je njena druga zbirka (prva, Pločnici, objavljena je 1999. u Užicu) i nosi naslov TV priroda, a pojavila se u izdanju Narodne biblioteke "Danilo Kiš" u Vrbasu, kao nagrada za rukopis na prošlogodišnjem Festivalu poezije mladih.




Biznis


Zeleni pliš na trosedu


komoda ---- oblepljena slikama vegetacije

podseća na travu


krznene fotelje

motivi prašume na vazicama

podne pločice sa efektom kamena

drvo moka boje

u policama

Gospoda Deficit i Suficit kartaju poker

Ulog je inflacija

Mršte tišinu

Prijatelj Privredni Savetnik ---- od prirodnog materijala

prazni piksle

u praznu žardinjeru

Lampa od ručno duvanog stakla

visina 175 ----- prečnik 55

cena na upit


Uzmi zeleni đakuzi škljoca S.

Sanjao sam da si umro hehehe ----- zubima od svetlog drveta


Onda

Onda bi sve bilo moje


Onda

doda D.

ja sam na redu --- ...


Mirjana Simović (1980),
TV priroda,
Narodna biblioteka "Danilo Kiš", Vrbas, 2009.


среда, 10. јун 2009.

Dušan Vasić


Dušan Vasić, saradnik Agona (autor Kombinatoričkih soneta), objavio je prvu zbirku pesama, Umetnost radi slave, za subotički Fokus. Po rečima autora, knjiga sakuplja pesme iz perioda 1999.-2006. i sastoji se od "mahom lirskih, ali i narativnijih pesama, ogromnom većinom na srpskom, ali ponegde i na engleskom, u stihu (i to u vezanom više nego u slobodnom), ali pomalo i u prozi." Zbirka je praćena crtežima Emila Kadirića.












SNOSVEST



Prijatno čuđenje, žagor. Životne šare po zidu.

Zveri s mladuncima slike kao sa složenih kocki.


Prejasni obrisi stvari čistom u zraku dvorane,

strojeva plutanje mirno kao iz drugoga sveta.

Vodoskok srebrnih kapi u neuhvatljivu svodu:

blještavo biserje glazbe, vremena proticaj tuđ.


Okružje: tesani kamen, razmazan, pokisnut, zelen.

Majušna prilika, tužna, sa svoje svesti o snu.


Ali već sledeći treptaj: travnate kosine, nebo.

Slatkim za nečim u želji nasmejan bezbrižan spust.



Dušan Vasić (1985),
Umetnost radi slave, Fokus, Subotica, 2009.


петак, 5. јун 2009.

Aleš Debeljak

Na pola puta do legije stranaca
za Fransisa Debeljaka,
Pariz


Umesto tebe, koji uređuješ drvorede pod aragonskom tvrđavom,
žubori potok u nepristupačnim Alpima. Tamo se nećeš više penjati.
Ali još ti začuđenost nije okopnela. I neće. Jer si uspeo da
izmeriš dubinu vrtoglavice i obim raspeća. Na zapadu je požar

probudio u tebi nadu pa si se bacio preko bodljikave žice
i oslušnuo ritam svitanja na ivici kontinenta. Potonuo u velikom
gradu gde se uvažava samo unutrašnje uho, a ne pesma koja se uči
iz generacije u generaciju. Ljubaznost stranaca značila ti je danicu,

mahovinu na stablima. Nisi vidovnjak, pa si bio samo svedok kože koja pod
okupacijom neznane kiše miriše drukčije nego kod kuće. Munje su
te omađijale kad se anđeo na trenutak zagledao u tebe. Pošao si za njim,

usamljeno i ne znajući da nosiš seme koje će oživeti mlake žlezde
slugu i gospodara. Zamara ih stalni poredak stvari. Meni si
poslao samo jedno pismo. Dovoljno da si pomešao plan budućnosti.

Aleš Debeljak (1961)
sa slovenačkog preveo Milan Đorđević

недеља, 31. мај 2009.

Даниил Хармс/ Henri Michaux

Evo predloga za jednu komparativnu studiju, u više nivoa!


Danil Harms

Slučaj onih koji se tuku



Aleksej Aleksejevič navali na Andreja Karloviča, razbi mu njokalicu i pusti ga.

Andrej Karlovič, prebledeo od besa, baci se na Alekseja Aleksejeviča i raspali ga po zubima.

Aleksej Aleksejevič, ne očekujući tako brz napad, sruši se na pod, a Andrej Karlovič ga uzjaha, izvadi iz usta svoju veštačku vilicu i njome tako obradi Aleksej Aleksejeviča da je Aleksej Aleksejevič ustao s poda potpuno unakažena lica i iskidanih nozdrva. Držeći lice rukama, Aleksej Aleksejevič pobeže.

A Andrej Karlovič protrlja svoju vilicu, vrati je u usta, škljocnu zubima, i uverivši se da je vilica legla, obazre se oko sebe, vide da Alekseja Aleksejeviča nigde nema, i pođe da ga traži.



Danil Harms, Slučajevi,
Rad, 1995, str. 15.
prevod sa ruskog: Dejan Mihailović



Anri Mišo

Herojsko doba



Igrajući se, Džin Barabo otkide uho svome bratu Pumapiju.

Pumapi ne reče ništa, ali je kao od šale stisnuo nos Barabou, i nos ode.

Onda se Barabo saže i zauzvrat polomi Pumapiju prste na nogama. Pošto se neko vreme pravio da će njima da žonglira, baci ih preko ramena.

Pumapi je bio iznenađen. Međutim, bio je isuviše prepreden borac da bi to pokazao. Naprotiv, pretvarao se da može sasvim lepo da prođe i bez prstiju na nogama.

Ipak je, ne bi li uzvratio, otfikario Barnabou jedan guz.

Barnabou je, razume se, bilo stalo do jednog i do drugog guza, podjednako. No, ipak je sakrio osećanja, i nastavljajući odmah borbu, s velikom svirepošću i silinom iščupa Pumapiju donju vilicu.

Pumapi je bio neprijatno iznenađen. Međutim, nije bilo nikakvih neregularnosti. Potez je bio čist, izveden spreda, bez prevare.

Pumapi je čak pokušao da se osmehne, ali je to išlo teško, bogami, jako teško!

Ni gornja ni donja vilica nisu ga slušale. On diže ruke od tog napora i, sledeći svoju zamisao, nastavi borbu: nanišani u Barabov pupak, raskopa mu stomak, i pokuša da u rupu ugura i Baraboovu nogu, koju je prvo uspeo da prevrne, a onda i da uglavi u ranu kao kamen međaš.

Barabo se nađe u čudu.

Stojeći na jednoj nozi bez prstiju, možete misliti kako je održavao ravnotežu. Ali to nije pokazao: držao se nehajno, kao neko ko može uvek da nađe oslonac, i čekao je.

Tog trenutka Pumapi, koji je skoro pobedio, načinio je kobnu grešku: približio se.

Kao strela, Barabo se baci na njega, iščaši mu jednu ruku, ščepa ga za drugu, i takođe je iščaši, i obruši se tako stručno na nesrećnog Pumapija, da mu slomi obe noge.

Ležeći jedan uz drugog, podjednako iznureni, svladani bolovima, Pumapi i Barabo su uzaludno pokušavali da se zadave.

Pumapijev palac nalazio se tačno na Baraboovom grkljanu, ali mu je nedostajalo snage za stisak.

Baraboove ruke još su bile krepke, ali zahvat je bio loš, i uzalud je stezao Pumapijev vrat.

Pred takvim spletom sukobljenih okolnosti, braća su bila prinuđena da klonu, nekoliko trenutaka su se gledali sve ravnodušnije, a onda se svaki okrete na svoju stranu i pade u nesvest.

Borba je bila završena, barem za danas.


Henri Michaux (1899-1984)
iz zbirke: "Noć se miče"
prevod sa francuskog: Milojko Knežević

уторак, 26. мај 2009.

Miloš Komadina


Treći Beogradski festival poezije u organizaciji Trećeg trga posvećen je Milošu Komadini. Na jučerašnjem otvaranju o pesniku je govorila Gordana Ćirjanić. Književnica je i priredila dvojezični izbor iz stvaralaštva Miloša Komadine, pod naslovom „Not just anything“ (u prevodu Nine Živančević) koji je objavljen u ediciji Homage Trećeg trga.








TO igra.
Na mnogim je mestima
samo ga treba ugledati.

Eno ga!
Eno ga
oko pletene kotarice
pune šugavih jabuka.
Igra a ja ćutim.

Misliš da treba da ga pokažem
nekome, kada god ga ugledam?

Neću.

Šta ko ima od toga?
Šta TO ima od toga?

***

ANATEMA

Tog jutra,
kada smo otvorili vrata,
ugledali smo pred kućom
čupavo, crno, polumrtvo pseto.

Istog trenutka,
ispred kuće je prošao čovek
sa crnim šeširom na glavi
i kontrabasom pod pazuhom.

Tog istog jutra,
srušilo se lastavičje gnezdo
iznad naših vrata.

Procvetao je kaktus u bašti.
Cvet je bio prelep,
ali je širio smrad strvine.

U podne je četa vojnika
promarširala pored kuće.

Više se ništa nije desilo,
ali od tog dana,
niko nam nije ušao u kuću.



Miloš Komadina (1955-2004)
Not just anything, Treći trg, 2009,
str. 18, 36.

петак, 22. мај 2009.

Agon broj 2


Drugi broj časopisa Agon je postavljen i nalazi se na adresi www.agoncasopis.com
Uživajte u čitanju!
kourednik Agona, Vladimir Stojnić