Artur Lundkvist

Mek sam kao kamen a tvrd k’o meduza,

kad lamentirate na obali rijeke, ja sam već

na drugoj strani,

ničemu nisam vjeran, čak ni samom sebi

(pokušaj promjene u kamen oko praznine),

odustajem od para, slave, nagrađivanja

vjerolomnosti,

besplatno izdajem,

odustajem od svih počasti, neću da budem

nikom otac, teško će me biti usmrtiti,

volim uboge i proste djevojke, ne izazivaju me

te vještice ukrašene svilom,

bježim od ošamućenosti, stežem se miderom

konvencije,

skoro na sve sam u dubini duše ravnodušan,

a ipak uzbuđen zbog mnogo čega,

sa pobunjenicima sam dok ne doprem do svog

cilja,

volim mršave muškarce koji noću slabo spavaju,

volim one kojima drhti ruka i koji pored toga

pogađaju u cilj,

pišem stihove nemarno improvizovane,

stih mora biti nepovezan, inače umire

u savršenstvu,

ne znam svoj cilj i baš zato lutam

radostan,

nisam pokoran, niti sam ponosan, voda sam

koja teče,

ako postajem snaga, to zato što mi stvaraju prepreke,

uvijek izbegavam intelektualiste

koji međusobno zalaze kao nazubljeni točkovi,

posljednji bjednik među dostojnim vlasnicima,

bogatstvo je teret, ja želim krila,

niko me neće prikovati uz nadgrobni kamen

s natpisom uklesanim ranije,

vršnjaci reže na mene

illi gledaju pronicljivim pogledom,

mladi me preziru kad za mene znaju,

i to mi odgovara, nijedan brbljivi delija

neće me privući svojim divljenjem,

ne obožavam ni djecu, ni starce,

sam sam dijete u starcu

protiv sebe izazvao sam ljude i prirodu, bježim

od svih opasnosti,

strepnja je nešto prirodno kao i dah, samo

oni što se boje sposobni su da stvaraju,

zmije bivaju prijatne ako se pripada toj

otrovnoj porodici,

život je često precenjivan, samo naše nade

za životom ne mogu biti precenjivane,

nešto što ne može doneti razočarenje

ništa ne vrijedi,

samo će preživeti nenaoružani čovjek, ubica će na kraju

izvršiti samoubistvo,

ljudi se moraju braniti od njih samih, ali

ko da ih brani?

i ko će spasiti djecu od uništenja kad im se

roditelji

svugdje igraju sa smrti?

živim u padu i ne mogu da ne postanem

njegov dio, to se ne može izbjeći,

kako bih mogao izvršiti operaciju na sebi samom?

ko je zdrav a ko bolestan od te dvojice što se

biju u meni samom?

zar virusi ne zaslužuju divljenje, tako brzi,

otporni i neumorni?

mikrobi izgleda treba da budu znak nadmoćnosti nad

čovječanstvom, njihova svežina života naša je

neizlječiva bolest,

nikada se ne složiti ni s čim krajnji je

demonski ponos,

ogromna sipa koja rastrže sebe samu u dodiru sa

svjetlom, najvažniji je primjer za čovjeka,

psihologija katalogizuje munju, muzika liže

svoje rane, vajarstvo okamenjuje prirodu, slikarstvo

sakriva praznine realnosti,

ako ne izaberemo život kao opasnost,

nesigurnost i promjenu, mikrobi će nas pobijediti,

stvarnost ne vodi računa o egzistenciji, nego o svom

zaustavljanju neprestanom,

guli s nas stalno našu staru, isprobanu

kožu i ostavlja nas nage,

prag smo o koji se spotičemo, kuća koju

gradimo stoji već u budućnosti

i ne postoji.

1962.

ARTUR LUNDKVIST (1906-1991)

prevod sa švedskog: Nenad Vuković