sinoptička lektira sklopljena pod geslom riječ je/ i što se tu ima dodati?
Marko Pogačar
STOL (KAKAV ZAISTA JEST)
Tamo te, uho, polažem da bih te čuo:
kao što se na čovjeka polaže čovjek,
mrak u duboku pećnicu, oči u oči,
tamo te polažem i slušam naša sljubljena, naše
dvostruko dišuće tijelo.
riječ je o šumu, šumi, prostoru prostora.
o tome kako te vidjeti vodoravnog i hladnog
poput velikog ispruženog
dlana nad podnevnim očima,
nečem tektonskom, ribi, bijelom stolnjaku,
riječ je
i što se tu ima dodati?
pravilnost te ne uznemiruje.
sunce se spušta spremno da nekom polomi kičmu,
s neba silaze pčele.
u tvojoj riječi čuče usnule funkcije:
pukotine između mogućih okomitosti,
čvrstoća ploče i prijetnja namjere; nemoguće je
reći gdje će to tiho prisustvo odvesti.
čini se da je vrijeme da se na tebe postavi čaša.
nešto uspravno što će ublažiti
tamni rez horizonta. čini se večer dolazi s jednim
pogledom svakako upućenim drvu: kroz njega kroz nas
prolazi Jersey prešutno propušten krošnjama,
u sebe skrivenom plosnatom lišću.
također te sustiže jesen.
duboko dolje počinje truljenje; poput glasine ulaze viruse
u naše starije susjede,
nitko još ništa ne niječe. a zatim zaista dolazi zima
praćena poznatim posljedicama:
rascijepi se produbljuju, vode dosljedno lede,
sjene nas ponekad iznenade.
s druge strane netko se sprema sjesti
i s njega odsutno, do dugo u noć jesti.
***
Bojan Vasić
TOMATO
[...]
... on, dakle, sedi tu, negde (fotelja se ugiba). Ja sam muštikla koju desnom rukom prinosi ustima i potom spušta na staklenu površinu stola (dodirujem je). Tekst i dalje nepoverljivo ćuti, kašlje, ugiba se, škripi stražnjicom. Martine, kažem, samo se trudim da razumem (belina njegovim kažiprstom uključi radio, zavije devedeset drugu cigaretu (možda je granatiran Dubrovnik), upali je, i duboko udahne njeno (sve što je bilo tajno na taliru, sva patina i gar, već se bilo, i pre tog plamena, istopilo u smesi soli i sirćeta) nestajanje). Martine, slučajno sam srušio taj talir (tresak koji je ispao iz kredenca, obezbedio je početnu energiju, ime, ispunio sobu zvukom, visokim, srebrnastim zvukom nalik na belinu iz koje se i izdvojio; tekst, Martin, ja, samo su odjeci te praznine). Šta si dobio, šta izgubio? Kakav zvuk čuješ sada, pošto više nisi čovek? Da li će te ovaj srebrni tresak i konačno uništiti onda kada bude prestao da me muči, kada budem prestao da ga seciram? Kako si? Gde se (dan je napolju odmicao, susretala su se vozila, i njihovi farovi su bušili roletne, javljali se kroz naprsline na spuštenim trepavicama; i zaista, bio sam taj dan, to spuštanje, kucao sam, osluškivao, tražio odgovore na sve ono što ostaje nepoznato, tresao nos, šmrcao, bivajući to pitanje, taj odgovor i sve ono što mi je ostajalo nepoznato; ljudi na ulici su sve to posmatrali, smatrajući izlišnim da i izgovore zamerke koje su im poigravale na licu) nalaziš? ...
