Mek sam kao kamen a tvrd k’o meduza,
kad lamentirate na obali rijeke, ja sam već
na drugoj strani,
ničemu nisam vjeran, čak ni samom sebi
(pokušaj promjene u kamen oko praznine),
odustajem od para, slave, nagrađivanja
vjerolomnosti,
besplatno izdajem,
odustajem od svih počasti, neću da budem
nikom otac, teško će me biti usmrtiti,
volim uboge i proste djevojke, ne izazivaju me
te vještice ukrašene svilom,
bježim od ošamućenosti, stežem se miderom
konvencije,
skoro na sve sam u dubini duše ravnodušan,
a ipak uzbuđen zbog mnogo čega,
sa pobunjenicima sam dok ne doprem do svog
cilja,
volim mršave muškarce koji noću slabo spavaju,
volim one kojima drhti ruka i koji pored toga
pogađaju u cilj,
pišem stihove nemarno improvizovane,
stih mora biti nepovezan, inače umire
u savršenstvu,
ne znam svoj cilj i baš zato lutam
radostan,
nisam pokoran, niti sam ponosan, voda sam
koja teče,
ako postajem snaga, to zato što mi stvaraju prepreke,
uvijek izbegavam intelektualiste
koji međusobno zalaze kao nazubljeni točkovi,
posljednji bjednik među dostojnim vlasnicima,
bogatstvo je teret, ja želim krila,
niko me neće prikovati uz nadgrobni kamen
s natpisom uklesanim ranije,
vršnjaci reže na mene
illi gledaju pronicljivim pogledom,
mladi me preziru kad za mene znaju,
i to mi odgovara, nijedan brbljivi delija
neće me privući svojim divljenjem,
ne obožavam ni djecu, ni starce,
sam sam dijete u starcu
protiv sebe izazvao sam ljude i prirodu, bježim
od svih opasnosti,
strepnja je nešto prirodno kao i dah, samo
oni što se boje sposobni su da stvaraju,
zmije bivaju prijatne ako se pripada toj
otrovnoj porodici,
život je često precenjivan, samo naše nade
za životom ne mogu biti precenjivane,
nešto što ne može doneti razočarenje
ništa ne vrijedi,
samo će preživeti nenaoružani čovjek, ubica će na kraju
izvršiti samoubistvo,
ljudi se moraju braniti od njih samih, ali
ko da ih brani?
i ko će spasiti djecu od uništenja kad im se
roditelji
svugdje igraju sa smrti?
živim u padu i ne mogu da ne postanem
njegov dio, to se ne može izbjeći,
kako bih mogao izvršiti operaciju na sebi samom?
ko je zdrav a ko bolestan od te dvojice što se
biju u meni samom?
zar virusi ne zaslužuju divljenje, tako brzi,
otporni i neumorni?
mikrobi izgleda treba da budu znak nadmoćnosti nad
čovječanstvom, njihova svežina života naša je
neizlječiva bolest,
nikada se ne složiti ni s čim krajnji je
demonski ponos,
ogromna sipa koja rastrže sebe samu u dodiru sa
svjetlom, najvažniji je primjer za čovjeka,
psihologija katalogizuje munju, muzika liže
svoje rane, vajarstvo okamenjuje prirodu, slikarstvo
sakriva praznine realnosti,
ako ne izaberemo život kao opasnost,
nesigurnost i promjenu, mikrobi će nas pobijediti,
stvarnost ne vodi računa o egzistenciji, nego o svom
zaustavljanju neprestanom,
guli s nas stalno našu staru, isprobanu
kožu i ostavlja nas nage,
prag smo o koji se spotičemo, kuća koju
gradimo stoji već u budućnosti
i ne postoji.
1962.
ARTUR LUNDKVIST (1906-1991)
prevod sa švedskog: Nenad Vuković
