недеља, 3. јул 2016.

Aleksandar Ristović




Da li su ga sustigle kočije sa tankim paocima i maramom pod sedlom?
Hoda li on kroz baštu držeći rođake pod ruku? 
Je li ono što je naumio poznato meni ili kome drugom?
Je li viđen među drvećem u tanušnim cipelama? 

Da li je otpio iz ove čaše koju sam ostavio na stolu? 
Da li se vratio sa ostalima, gotovo nevidljiv? 
Je li to njegova svetiljka u oknu, kao krilo? 
Ima li on veštiju ruku od onog koji mu dolazi u susret? 

Da li je njegovo telo podložno menama koje mu nameće priroda? 
Razlikuje li "oblik" i "suštinu" dajući prednost čas jednom čas drugom? 
Odaju li njegovi postupci uravnoteženost duha po kojoj se i proču? 
Ima li on spretne prste, odmerene pokrete, lice negovano ubodom ruže? 

Je li osmotrio prostor nad sobom kroz uveličavajuća stakla pre nego što će uzleteti? 
Je li podelio hleb na dvoje za praznim stolom? 
Je li sahranjen uz poj petla i s ljubavnim mirisom u odeći? 
Je li imao život koji mu se pripisuje u jednom od zaboravljenih tekstova? 






O putovanju i smrti Nolit 1976




недеља, 5. јун 2016.

Gotfrid Ben | 1886.

Uskrs je pao vrlo kasno,
na Labi je jorgovan već bio u cvatu,
ali zato početkom decembra toliki sneg
da je sav železnički saobraćaj
u severnoj i srednjoj Nemačkoj
nedeljama bio u prekidu.

Paul Hajze objavljuje tragediju jednočinku:
Svadbeno je veče, mlada žena otkriva
da je njen muž nekad voleo njenu majku,
sve odavno prošlo, ipak
od tetke koja joj je zamenila majku
ima bočicu morfijuma:
"ne diraj opojni lek",
ona tone, grabi ga za ruku,
Teodor (mračan, u vapaju) :
"Lidija! Ženo moja! Vodi me sa sobom! "
Naslov: "S peharom međ usnama".

Pojavljuju se :
pitekantropos,
rudimenti s Jave,
preistorijska doba.
Izumire:
ptičica s Havaja
zvana Medojed,
za kraljevske ogrtače od perja
po jedna žuta pruga na krilu.

Borba protiv stranih reči,
Luna, Zefir, Hrisalida,
hiljadu osamdeset osam reči iz Fausta treba ponemčiti.
Agitacija trgovačkih pomoćnika
za zatvaranje radnji nedeljom po podne,
socijaldemokratski glasovi
na izborima u Berlinu : 68.535.
Četvrt Tirgarten je napredna.
Zinger drži svoj prvi izborni govor.
Trinaesto izdanje Brokhausovog Konverzacionog leksikona.

Engleska osvaja Mendelaj,
otvara svetskoj trgovini široku dolinu Iravadi;
Madagaskar pripao Francuskoj;
Rusija proteruje kneza Aleksandra iz Bugarske.

Nemački biciklistički savez
broji petnaest hiljada članova.
Gisfeld prvi put savladava Monblan
preko Gran Milea.
Barzoi iz perhinske štenare
u Tulskoj guberniji,
oni sa veoma dugom dlakom na grudima,
lovci na vukove,
prikazani na Berlinskoj izložbi pasa,
Zlatnu medalju dobija Asmodej.

Turgenjev u Baden - Badenu
svakodnevno posećuje sestre Viardo,
nezaboravne večeri,
njegov najomiljeniji lid,
onaj koji se retko čuje :
"Wenn mene Grillen schwirren " (Šubert),
a često čitaju i Šefelovog Ekeharda.

Novine napadaju izvođenje
Tolstojevog "Carstva mraka",
no zato Blumentalova "Kap otrova"
nailazi na dugi milozvučni odziv :
"Nad glavom grofa Albrehta Falberga
koji zauzima ugledno mesto u prestoničkom društvu,
nadvio se tamni oblak".
Zola, Ibzen, Hauptman su neprijatni,
Salambo promašena,
List je kosmopolita,
a zatim dolazi rubrika
"Pisma čitalaca"
oni bi da saznaju nešto
o grču lista
i vađenju stranog tela.

1886.
Godina rođenja nekih ekspresionista,
zatim dirigenta Furtvenglera,
Austrijanca Kokoške
generalfeldmaršala fon V. (+)

Šnajder-Krezo, Krup-Štal, Putilov
udvostručuju kapital.


Gotfrid Ben, Dvostruki život,
Prev. Mira Litričin


уторак, 31. мај 2016.

John Forbes

Uskoro u Agonu, ciklus pesama ovog australijskog pesnika.


Horizont događaja

Grci su izmislili omotnice samo da bi
slikali po njima/ ali za nas je umetnost alibi
& gledamo kroz nju. Tako da ono što nas
okružuje nije više samo ono van olovke –
dražesno je pretvarati se da nije tako.
Da li da pozajmim jutarnje odelo od ujaka?
Od čega su cipele tako taktilne? Sve to
biva poprskano pivom ili ide u šetnju. Drugi
odustaju od pretvaranja koje će ih progutati
cele & organizuju sebi sezonsku kartu za
izgubljeno razumevanje koje se vraća da ih
uznemirava kao duh sa pokvarenog TV-a. Ali
kada jednom ode, preciznost sa tiketa im
vene sve do labilne jutarnje slutnje: Sve
čemu se zaista divimo neće naprsnuti ako
ga ostavimo na suncu, mada će nas takva
umetnost zarobiti čak i više nego one koji je
troše – kao da je njihova pažnja bila samo
naša ideja svetlosti & bili smo kao parče
tkiva strgnuto sa kutije maramica. Zahvaljujući
tome ne preostaje nam nimalo prostora
da se projektujemo u nešto & mi smo zauvek
spolja & tu smo lepši od bilo koje varke ili dela
ljubavi savršeni jer ne dišemo na grčku vazu.


Džon Forbs (1950 -1998)
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

недеља, 29. мај 2016.

Goran Babić






AVERZIJA PREMA ALKOHOLU 


oh smirit ću se ja smirit
sa svojom tonom beskorisnih znanja
blagim mjestom skladištara
sa svojom perspektivnošću
ljubit ću ručicu generalnom direktoru
blagosiljat ću glupost partijskom sekretaru
i to će biti moja revolucija
osim prugice Brčko-Banovići osim malih lojalnih usklika
o kakvom revoltu govore bradati
sve moje htijenje svest će se na tih par hiljada ejakulacija
na pospanu ženu i narušeno zdravlje
i više će me bolit šestica gore lijevo
nego svjetska revolucija
prijelaz kvaniteta u kvalitet je možda
selidba iz jedne podstanarske sobice u drugu
jebe se ministrovom sinu u njegovom ford-mustangu
za Vijetnam i kvantnu mehaniku
u onom lijepom trenutku otkrovenja
pri 160 km/h
kad se opružim konačno na odar pred
idealističko uzašašće pljunut
ću usrdno na razvlašćenu klasu i na radni narod
na ustajanje u zoru na mitingovanje i sastanke
na pijanke i gladovanja na efektivno radno vrijeme
i inteligenciju na Froma i Heideggera na
strukturaliste i pragmatiste na nepismene i
LBJ-a na male kurvice ostarjelih funkcionerčića
na konvencionalnost tužne obavijesti
pišam ja ko bebica na lijepe reči
dosadno mi je u ovom bespuću u ovoj slobodi
gdje već ne umijem govoriti pravim jezikom
gdje me već razumiju sasma mala djeca ili tužni starci
o senilni svijete razbijena molekulo
čemu tvoja vila na Bermudima ili na Hvaru ili tvoja šuplja
glava u Zagrebu tvoj imažinizam opća impotencija
profesori su jednako sranje radnici su jednako sranje i piljarice i svinjarice i domaćice
poslije Blokove Dvanaestorice nije napisana pjesma
poslije Ujevića Hrvati tamburaju
Srblji nisu ni prestajali
mala zemljo tijesna li si svima
zaboga što uraditi s tobom
hajde zemljo da se pojebemo
tako si divno horizontalna tako dlakava
zemljo moja davno li se opredijelih
skorašnje li mi je opredijeljenje (M. Nastasijević)
tako i tvoj kaos kao u židovskoj lubanji
u krematorijumu ili u urni
o kakvoj sprdnji govore politikanti
o kojem očajanju
već sasvim sam miran zemljo moja možda zadovoljan
pijem svoje piće i jedem kruh svoj
i konačno svejedno je to meni i tebi
zvala se ti Hrvatska ili Tasmanija
gazili te majmuni ili ljudi
škropili te dušikom ili kalcijem
kopali u tebi grobove ili zahode
deflorirali te ili pošumljavali
koliko te god ljubili još se uvijek seremo po tebi
o tome ja tebi nježno a ti kako hoćeš
mudrost tvoja ili župnikova jednaka je obmana
spavajmo već jednom u dobroj vjeri bez sjekire za vratom
plodimo ženice bez pomisli o djeci
bez spoznaje bez svijesti


(Encyclopaedia moderna, 5/6, 1967.Preštampano u Ispljuvku punom krvi Živojina Pavlovića)


петак, 1. април 2016.

KNJIŽULJAK | Tibor Hrs Pandur • Unutrašnji poslovi


Upravo je objavljen novi knjižuljak u ediciji Patenti:
 Tibor Hrs Pandur: UNUTRAŠNJI POSLOVI 
u prevodu Ivana Antića. 





Ovaj izbor iz rukopisa Notranje zadeve uzima oblik zbirke snova, među kojima se autor trudi da nađe zajedničku nit, pa i neku vrstu fabule. U pesmama, ispripovedanim deskriptivnim i necenzurisanim jezikom, brutalno ispovedno, privatne brige snevača sasvim prirodno se spajaju sa opštim i globalnim: sa ideološkim trenutkom, Slovenijom, Balkanom, svetom. U prilog toj generalizovanoj brizi govori jedan od motoa knjige: „Naši snovi postali su jedina legitimna mogućnost otpora“. Kao Nikola Tesla, jedan od spiritus movensa Poslova, i Tibor odlazi u san nadajući se da će mu oni ponuditi nekakvu spasonosnu formulu. Ali svaki od ovih lucidnih snova završi se utopijskom notom, koja je više molba, vapaj nego nekakvo konačno rešenje.
U prevodu pisca Ivana Antića, Unutrašnji poslovi su objavljeni prvo u Srbiji, pre originala čije se objavljivanje u Sloveniji očekuje iduće godine.

Bojan Savić Ostojić








Tibor Hrs Pandur je 2010. objavio prvenac ENERĐIMAŠINA, knjigu koju je Tomaž Šalamun proglasio čistom novinom u slovenačkoj poeziji. U knjizi se razgranatost pesničkog govora, svojim bogatim asocijativnim prepletima, leksičkim i sintaksičkim inovacijama, povezala sa imaginarijumom apokaliptičnog sveta koji se nalazi pod informatičkim nadzorom. S jedne strane se u njoj tematizuju globalni ratovi, a s druge učmalost i spletkarenje lokalnog miljea.

UNUTRAŠNJI POSLOVI sadržajno nastavljaju istim putem. Obeležava ih veća ujednačenost izraza, kakvu nalazimo u političkoj poeziji bitnika, posebno kod Ferlingetija. Stavovi, upozorenja, optužbe i pozivi koje iznosi Hrs Pandur u svojoj knjizi, u sprezi su sa himničnim rasponom i žestinom. Može se očekivati da će ova knjiga ostaviti pečat na čitavoj generaciji.

Muanis Sinanović







Tibor Hrs Pandur (1985) autor je knjige pesama Enerđimašina (2010) i drame Sen 59 (2009). Osnivač i urednik "Paraliterarne organizacije IDIOT". Živi u Ljubljani kao samostalni književnik i prevodilac.



Izdavač Udruženje građana Knjižuljak
Urednik Bojan Savić Ostojić
Likovni urednik Goran Savić Ostojić

Sve informacije o izdanjima Knjižuljka FB stranica
Kontakt knjizuljak@gmail.com





уторак, 1. март 2016.

Vladimir Stojnić: Pleši En, pleši

(En Karson, Lepota muža, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2015)


Prisustvo i odsustvo otrgli su se jedno drugom iz pogleda unutar žene

E.K.


Sa poezijom En Karson susreo sam se prvi put pre sedam-osam godina, u Antologiji kanadske poezije koju je priredio i preveo Dragoslav Andrić. Pretpostavljam da antologije čitam kao i mnogi drugi: nelinearno, asocijativno, cik-cak, skoro nikada do kraja, gotovo frentično. I kao po nekom pravilu: najpre čitam poeziju onih autora/ki sa kraja knjige, najmlađih, uglavnom savremenika čije su mi pesme vremenski bliže. En Karson je pretposlednja pesnikinja zastupljena u ovoj knjizi, pa nije bilo bojazni da će na konačnoj klackalici pročitanog i nepročitanog ostati na drugom polu. Upamtio sam tada, da bih godinama kasnije to pamćenje osvežio (ili ponovo kreirao?), tih nekoliko njenih pesama samo po dugačkim, ironično-deskriptivnim naslovima i po temi iščašene, nefunkcionalne bračne zajednice. Međutim, kako se raznovrsna poetska lektira nakon ovog naizgled slučajnog susreta gomilala, tako je i En Karson nestajala u izmaglici pročitanog, a zaboravljenog, u onom vremenskom vakuumu prohujale lektire koji prerađuje sve pročitano u amorfnu masu čitalačkog iskustva iz kojeg se tek ponekad oglasi po koji stih, gotovo podsvesno, bez znanja o autoru, knjizi ili okolnostima čitanja. U tom limbu doživljenih, pa izgubljenih stihova, pesnikinja bi i dalje obitavala da Kulturni centar Novog Sada nije ove godine objavio prevod njene knjige Lepota muža, pesnički esej u 29 plesova tanga. To je ista ona knjiga iz koje je Andrić odabrao pesme za Antologiju kanadske poezije. Dakle: čekajući me, kao čitaoca, En je plesala sve vreme. Sada sam dobio priliku da joj se pridružim.
Šta je zapravo Lepota muža: esej, poezija, roman u stihovima, fiktivna ispovest (eto paradoksa), autofikcija, filozofski dijalog sa izabranom literaturom, uz obilje inkorporiranih aluzija i citata[1], epistolarna forma ili možda, s obzirom na često prisutnu dijalošku osnovu: dramski tekst? Sve to pomalo i ništa od toga u potpunosti. Hibrid  par excellence. Iako postoji blago pomeranje u prevodu podnaslova, gde fictional essay” nije prevedeno kao književni (fikcionalni), već kao pesnički esej, ne dam se zavesti poezijom. Označiću zato Lepotu muža samo kao: knjigu.
Pošto se prikazi knjiga, čak i kada su esejizirani i subjektivni, pišu kako bi delo približili čitaocima, ovde ću se zaustaviti kako bih se sa književnog žanra knjige prebacio se na njenu tematiku. Kako sam već naveo, Lepota muža može se čitati i kao roman u stihovima jer su pojedinačne tekstualne celine povezane radnjom i likovima, pa se knjiga, kolokvijalno rečeno, može i „prepričati“. U njoj se lirska subjektica priseća neuspešnog braka, i svoje opsednutosti nevernim suprugom što obuhvata, pored konkretnih, tzv. životnih epizoda vezanih za tu zajednicu, i brojne digresije koje funkcionišu kao svojevrsni tok svesti, gde se sa životom obilato prepliću literatura i umetnost uopšte. Supružnici su se upoznali kao tinejdžeri, u školi, njena majka nije odobravala ovu ljubav, brak je trajao samo godinu dana, on je nakon preljube pobegao u Rio, kasnije se ponovo oženio i dobio decu, dakle: sve opšte mesto do opšteg mesta.
Ali naravno, puko detektovanje „radnje“ knjige pokazuje se kao nedovoljno jer se forma i sadržina u Lepoti muža prepliću i međusobno podupiru, u nerazlučivosti. Čitava knjiga upravo se i ostvaruje u naponu i kontrastu koji postoji između klišetirane radnje ljubavnog romana, i visoko aluzivne, modernističke pesničke forme. Lepota muža sastoji se od 30 autorskih tekstova/pesama, od kojih su 29 numerisani i označeni u podnaslovu knjige kao plesovi tanga, i 30 odabranih citata engleskog romantičarskog pesnika Džona Kitsa. Ne čitam dakle samo tekstove En Karson, čitam paralelno i njen izbor Kitsovih citata, gde po jedan citat prethodi svakom tekstu. Nadmeću se tako tekst i para-tekst, autorstvo i motoi. Iako je autorskog teksta daleko više, oni su izjednačeni na nominalnom, jediničnom nivou. 30 tekstova prati 30 Kitsovih citata i ove dve celine plešu svoj tango, od početka do kraja knjige. Međutim, Kitsovi stihovi odabrani za motoe ipak nisu ravnopravni partner u ovom plesu. Atrofirani su, eliptični, ne funkcionišu samostalno, preuzeti iz uglavnom manje značajnih, marginalnih Kitsovih dela. Zašto su onda tu? Semantičku vezu između Kitsovih dela iz kojih su preuzeti ovi stihovi i teme propalog braka u Lepoti muža, vrlo dobro objašnjava prevoditeljka knjige i autorka pogovora, Bojana Vujin, konstatujući da se u pozadini ovih dela romantičarskog pesnika nalaze mizoginija i prevrtljivost u ljubavi i braku, teme izuzetno bliske Lepoti muža. Zanimljivo je da su i već pomenute Beleške s kraja knjige takođe propraćene Kitsovim citatom. Romantičarski pesnik nas ne napušta dakle ni kada glas lirske subjektice utihne, kada se knjiga kao fikcija završi. On je tu da motoom isprati čak i prilog knjige, popis literature i citata.   
Ali, Kits je suštinski prisutan iz drugog razloga, zbog svog možda najpoznatijeg stiha iz Ode grčkoj vazi u kojem stavlja znak jednakosti između lepote i istine. Čitava knjiga Lepota muža je ironiziranje ovog Kitsovog izjednačavanja. Za lirsku subjekticu knjige lepota i istina ne mogu biti dalje jedna od druge. Naime, lepota njenog muža prikriva prevaru, lažljivost, nepouzdanost, prenemaganje i suštinski mizoginiju. Ali, ako krenem iza ove prilično očigledne ironije, otkrivam da pesnikinja ne odabira istinu, već kako i sam naziv knjige kaže: lepotu. Lepota je, sasvim cinično, jer „omogućava seks“ kako kaže pesnikinja, taj primarni pokretač, knjige i sveta. Na taj način, na delu je svojevrsna de-esencijalizacija metafizičke istine, gde ona ustupa mesto fizičkoj lepoti. A lirska junakinja još kaže: …Nema tu neke tajne. Ne stidim se da kažem da sam ga/volela zbog njegove lepote/Kao što bih opet učinila/ako bi mi prišao. Lepota ubeđuje (podvukao V.S.). To je dakle ubeđenje što se javlja umesto istine, ubeđenje koje brže stiže na zajednički cilj, dok istina kaska jer vuče veći prtljag, a kada i ona prođe kroz cilj biće ionako kasno i stvari više neće biti od značaja. Živimo zato, kao i lirski glas knjige, da bismo bili ubeđeni, a istina se u najboljem slučaju javlja kao nalepnica koja treba da reklamira ovo ubeđenje i da mu podigne cenu.
Čitajući dalje knjigu susrećem se sa dihotomijama, klišeima datim kroz binarne opozicije: muž je dominantan, voljen, čak i deifikovan na više mesta, vlasnik svoje sudbine i aktivan, a žena je podređena, ljubomorna i pasivna. Dok on radi stvari, njoj se stvari događaju. Međutim, nudeći ove stereotipe, En Karson ih podvrgava analizi, pa onda i dekonstruiše, na suptilan način, generalno, ali i detaljima. Uopšteno to čini već pomenutom ironijom kroz koju se ovaj davno uspostavljeni odnos dominacije, ma kako pogrešan, ali nažalost i istinit, groteskno izvrgava ruglu, pokazujući svu svoju nefunkcionalnost. Ali, pesnikinja daje na uvid i detalje, od kojih jedan, možda i marginalniji od drugih, u mom čitanju knjige pulsira, i postaje neobično značajan. Naime, muž od supruge krade njene spise. Krade joj citate, sveske sa beleškama. Muž je dakle parazit koji je, kako pesnikinja kaže: voleo da piše, nije voleo što svaku misao mora da otpočne sam. Sedamdesetih godina prošlog veka ginokritičarke su, između ostalog, prilježno analizirale kako su spisateljice u prošlosti muškim pseudonima potpisivale svoja dela, ne samo kako bi ih lakše objavljivale, već i zbog „strepnje od autorstva“, svojevrsnog nametnutog kompleksa niže vrednosti[2]. Ove teoretičarke su uspele da rekonstruišu moguću paralelnu liniju ženskog stvaralaštva u već kanonizovanoj, falocentrički zapečaćenoj istoriji literature. U Lepoti muža na delu je potpuna, cinična inverzija ovog postupka: muškarac krade ženine tekstove da bi ih sam potpisivao, koristio kao svoje, i od njih pravio, između ostalog i pisma upućena ljubavnici. Dok su spisateljice iz prošlosti svoja dela potpisivale tuđim imenima, on tuđe tekstove potpisuje svojim. U mom čitanju, upravo taj porazni detalj suvereno razara klišee i ukida binarnu opoziciju koju je knjiga sama uspostavila. Muž je, u svojoj navodnoj nadmoći, u stvari podređen, on je ništa drugo do patetični kradljivac tuđih pisama.
Na polovini knjige u priču o nefunkcionalnom braku uveden je Rej, najvažniji sporedni lik. Rej je prijatelj muža, ali kako knjiga odmiče, on sve više postaje i prijatelj supruge. Ekscentrik, slikar, kuvar, i nimalo slučajno - homoseksualac (opet poigravanje klišeom: gej prijatelj muža koji se dobro razume sa suprugom), Rej funkcioniše kao spona između rastavljenih supružnika, kao njihov glasnik i kao  jedno teme ovog, sada već platonskog, ljubavnog trougla. Kada prestane potreba da se dinamika u odnosu između supružnika održava, očekivano, Rej će umreti i tako nestati iz teksta. Tako će bivši supružnici ostati prepušteni sami sebi, i međusobnom zaboravu. Ali, Rej je veoma bitan iz još jednog razloga, on mi pomaže da uvidim nešto što mi je od početka izmicalo: supružnici nemaju imena. Oni su samo muž i žena, ili još preciznije Muž i Žena. Tek kada se javi lično ime Reja primećujem da je En Karson izdigla bivše bračne partnere na nivo arhetipa, simbola. Ma koliko knjiga obilovala njihovim malim intimnim detaljima, oni nisu imenovani. Sa svim njihovim epizodama i ekscentričnostima toliko su ljudski da im, po autorki, nije neophodno napisati lična imena.
            Želim pri kraju da se na kratko vratim na formu, preciznije na izgled stihova, i to bukvalno: na njihov prelom i vizuelizaciju. Stihovi su potpuno neujednačene dužine, ponekad slede trajanje i smisao iskaza, kao govornih jedinica: tada su dugi, prelomljeni poput proze. Ali ponekad potenciraju i pojedinačne reči i sintagme, unutar iskaza, tada su kraći, kao i onda kada prenose upravni govor, u dijalozima. Strofe ne slede nikakav unapred zadati šablon niti logiku, u toj meri su diskretno formirane da omogućavaju tekstu da se preliva preko njih. Ovo prelivanje odvija se tako da tokom čitanja strofe praktično nestaju, drugim rečima: sam tekst je strukturiran tako da strofiranje ostaje u drugom planu. Dakle: kako se prelivaju uloge u samom tekstu, kako se mešaju ispovest i fikcija, esej i poezija, muško i žensko, istina i lepota, tako se i duži stihovi prelivaju u kraće i obrnuto, a strofe jedna u drugu. S obzirom da su motoi štampani na izdvojenim stranicama, i da između svakog motoa i autorskog teksta postoji prazna stranica, čitava knjiga je puna beline, pauze, ili kako pesnikinja u uvodnoj pesmi kaže: zastoja.
Priču o Lepoti muža završiću onako kako sam je i počeo: lično. Knjigu ću pamtiti prvenstveno kao skupinu decentriranih fragmenata, digresija, gde nema povlašćenog mesta, kao jedno fino tkanje u kojem se detalji sudaraju, prepliću ili postoje paralelno, u pokušaju da ispričaju izrazito sugestivno žensko viđenje propalog braka. Među tim fragmentima kriju se i pravi mali lirski „biseri“ koji sijaju, razbacani po tekstu. Knjigu En Karson pamtiću upravo po tim „biserima“, ali i po načinu na koji sam je čitao. Jednom u mrtvoj tišini, jednom uz Debisijeve preludijume za solo klavir, a jednom i uz bariton saksofon Džerija Maligana. To su bili moji muzički doprinosi čitalačkom plesu sa knjigom. Čitaćemo se možda još ponekad, ali u nekom drugom ritmu.




[1] Citati i aluzije popisani su u autorskim Beleškama, na kraju knjige, a pre pogovora.

[2] Harold Blum je, na tragu psihoanalize, definisao strepnju muških pisaca od književnih uticaja koje na njihovo delo ostvaruju veliki prethodnici, a spisateljice 18. i prve polovine 19. veka nisu imale vidljive značajne prethodnice, pa se kod njih strepnja od uticaja manifestovala kao strepnja od autorstva uopšte, kako su to definisale teoretičarke Sandra Gilbert i Suzan Gubar.