петак, 17. фебруар 2017.

Bojan Savić Ostojić ― PODLI PODLI PSALMI • Xenia-Metella 2016



Upravo je u izdanju Xenia-Metella (Sion-Beograd) objavljena knjiga Bojana Savića Ostojića, Podli podli psalmi. 





Podli podli psalmi nisu knjiga pesama. 

U njoj su se našli fragmenti i aforizmi, mantre i proklamacije, protivrečna načela i nedosledni pundravci : uputstva za upotrebu kojima je istekao rok. 



U Podle podle psalme je ušlo sve ono što je moglo da se izrazi samo ako se ne bi uobličilo; sve što je moglo da se objavi samo u najvećoj tajnosti, bez saučesnika : mirno i pakosno kao atentat. 






Bojan Savić Ostojić 
Podli podli psalmi 
Xenia-Metella 
2016.
sve informacije na jurodivi@gmail.com i FB

уторак, 14. фебруар 2017.

17. februar ― Predstavljanje Integrala u Ljubljani • zajedničko čitanje


Srečko Kosovel
preveo Josip Osti 
Knjižuljak, Beograd, 2016


petak, 17. februar, 17 časova
Trubarjeva hiša literature Ljubljana

o knjizi govore
Svetlana Slapšak, Iztok Osojnik i Muanis Sinanović.

21:30,
Menza pri Koritu, Metelkova

svoje tekstove čitaju

Svetlana Slapšak 
Lidija Dimkovska 
Iztok Osojnik 
Slađana Šimrak 
Varja Balžalorsky Antić 
Ivan Antić  
Aleš Mustar  
Muanis Sinanović 
Tibor Hrs Pandur

muzički aftershow




organizatori 
SKC Danilo Kiš 
Trubarjeva hiša 
Menza pri Koritu 

[foto: SaoGo]


субота, 4. фебруар 2017.

KNJIŽULJAK | Srečko Kosovel • INTEGRALI

U izdanju Nezavisnih izdanja Knjižuljak upravo su objavljeni Integrali Srečka Kosovela, u prevodu Josipa Ostija. 




Srečko Kosovel je jedan od najvažnijih pesnika prve polovine dvadesetog veka na našem prostoru, ne samo zato što je taj prostor bogatio iznutra, već i zato što je otvorio prostor planetarnog raspona.  Kosovel je ideje ruske avangarde, pre svega konstruktivista, kreativno inkorporirao u poeziju i time je svojim doprinosom uvrstio na mapu autonomnih konstruktivističkih vrsta. Sa konstruktivizmom se susreo u časopisu Zenit, što znači da je transverzala Moskva-Beograd-Ljubljana imala ključnu ulogu u istoriji moderne književnosti. 
Ta pesnička inkorporacija konstruktivističke filozofije u poeziju kod Kosovela vrši se u novoj vrsti pesme: konsu. Kosovel je živeo kratko ali je ostvario ogroman pesnički razvoj, a Integrali predstavljaju vrhunac njegovog stvaranja. U njoj ćemo naći još neke revolucionarne prakse, od pesničkog redi-mejda do kolaža. Integrali su jedno od ključnih pesničkih dela, ne samo nekadašnjeg zajedničkog prostora, već i moderne poezije uopšte.

Muanis Sinanović







Predugo se nije znalo za Kosovelove
Integrale. Anton Ocvirk, pesnikov prijatelj koji se brinuo o zaostavštini, objavio je rukopis Integrala punih četrdeset godina nakon Srečkove smrti.
Iako su izašli izvan izvornog konteksta, Integrali pružaju najostvarenijeg Kosovela. Na formalnom planu, Srečkov kons, kao simultanističko nizanje pabiraka iz svakodnevnog govora, štampe, svojom razbijenom strukturom svedoči o destrukciji svih, pa i umetničkih odmerenosti koja je dvadesetih godina zavladala u Evropi. Na ideološkom planu, nijedan Kosovelov savremenik nije tako direktno i neskriveno izrazio odijum prema kapitalizmu, prema Evropi, prema „Društvu naroda“, a najzad i prema režimu kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Objavljeni prvi put 1967, Integrali su na srpskohrvatskom u celosti prvi put izašli u prevodu Ane-Marije Kobal 1981. u splitskom Logosu.
Prevod Josipa Ostija prvi put je objavljen 2003. u Sarajevu (Krug 99).
Objavljivanje knjige podržala je Trubareva fondacija Društva slovenačkih pisaca. 

Bojan Savić Ostojić



Srečko Kosovel (1904―1926) rođen je u Sežani na Krasu.
Kao student vodi književni kružok, drži predavanja i učestvuje u književnim i političkim debatama. Prati sve aktuelne umetničke struje u Evropi. Priprema knjigu Zlati čoln, u impresionističkom i ekspresionističkom ključu. Interesuje se za konstruktivizam Augusta Černigoja i u periodu od 1924. do 1926. piše najveći broj konstruktivističkih pesama (konsa) koje će činiti knjigu Integrali. Nijednu knjigu neće objaviti za života.  
Vraćajući se iz Zagorja u februaru 1926, gde je držao predavanje rudarima pod naslovom Umetnik i proleter, Kosovel se razboleo i tri meseca kasnije, 27. maja, preminuo u porodičnoj kući u Tomaju.





foto: SaoGo

Sve informacije o izdanju: 

knjizuljak@gmail.com

недеља, 29. јануар 2017.

Tomaž Šalamun/ Analogije svjetlosti




Mladi policajci imaju svi relativno
meke oči. Njihovo vaspitanje je rasipničko.
Između borovnica i paprati idu,
bake spasavaju iz nadošlih voda. Kada
zamahnu rukom, znači da hoće
užinu iz tih vrećica od polivinila.
Na panjeve sjedaju, u doline gledaju
i misle na svoje mame. Ali
jao kad se mlad policajac rasrdi.
Tada zapjeva šiba božija, pendrekom
koji onda od policajca možeš
posuditi, upijaš svoje bose noge.
Svaki policajac nosi kapu i glava mu ispod
kape mrmlja. Sanke jure po brijegu u njegovim
snovima. Koga ubije, donese mu proljeće,
koga dotakne zasiječe mu ranu. Ja bih dao
baku i deku, oca i majku, ženu i
sina policajcu da se s njima igra.
Baki bi povezao bijelu kosu a sina bi
vjerovatno preklao na kakvom panju. Sam
policajac bio bi žalostan što je polomio
igračku. Takvi su i kada puše
travu, melanholični. Tada smiču
kape i dišu u njih svoje suze. Ukratko, kao
deve su, pustinjom jašu kao kakvim
mokrim dlanom.


среда, 4. јануар 2017.

LEKTIRA • Ištvan Domonkoš




ODGOVORNOST 

juče je umro moj sused 
ne bih nikoga da plašim 
bilo mu je šezdeset pet godina 
juče pre podne 
videh mu lice 
sasvim izbliza 
to je sve što mogu reći 
sahrana je danas 
došao pop 
i pojac 
a priču već znamo 
čekić ekseri 
tup-tup 
još prekjuče sedeo je 
u našoj bašti na trešnji 
u gluvo doba noći 
i kad uperih u njega svetlost 
on mene papučom u teme 

Knjiga mlađih jugoslovenskih pesnika, 
prir. Aleksandar Petrov, 1978.
s mađarskog preveo autor

O LEKTIRI više na blogu ZaSvePare

уторак, 27. децембар 2016.

Bojan Savić Ostojić | U USTIMA





U ustima

Tomažu Šalamunu



Više te ne kupujem ali se sažalim
i uzmem to što si rodio pre nego
što samo otpadne, satruli,
izobličeno od prežvakavanja.

Zabranjuju mi da te spominjem
oni koji ti znaju samo ime, oni
koji propovedaju da neodoljive
ne bi trebalo voleti. Ali jebe mi

se za tuđe autocenzure. Budio
si me poljupcima onda kad mi se
najviše spavalo, odmarao si
pesnicu u meni. Psovao sam te

plačući. A onda si trčao tako da
pomislim da bežiš od mene i da
te mogu sustići, i da te treba sustići.
Davao si preskačući obećavanja,

kao da uvaljuješ. Govorio: Poklanjam
jer je precenjeno. Jer samo takve cene.
Zavole jedino ako zavide. Žrtveni jarci,
jer truju samosažaljenjem, nemaju šanse.

Ja trujem divljenjem. Jer da si mi se
obećao, držao bih te za reč, obuhvatio
bih te i šta bi onda štrčalo? Samo je 
ton ideologija. U podobnost se busaju

diletanti. Šta kad se pobuna umori i ostvari?
Ispliva da je konzervativna. Treba se
samo srušiti u posle, pustiti grlo da
poludi, odreći se onog na šta se navrzlo.

Voleti samo vampire koji dolaze ko zna
odakle da te se napasu. Što podozrivije
s ludim čije je ludilo na vlasti. U piramidi
je tajna slika koja je drži na okupu, puno 

oko. I dalje te mogu inokulirati, primiti
zdravo za moguće. Ali o tebe se sada
odbijam, sa svakim bubotkom sve pospaniji,
a kako sam se samo nekad hvatao, da 

mi ne dosadi brzo padati. Koliko
me je samo ostalo po svakom dnu
koje sam okrznuo, koje si bio ti.
A ti si čekao samo jedno. Samo jedno

dno. Prevazišao sam te u padu.
Onaj ko sumnja ostane tamo
gde je pao i ne sme dalje u strah.
Ti si umeo da odškrineš

tako da sledbenici provale i propadnu,
i kad se ispale, udariš im mošu. Zato si
bio elegantan. Znao si da ne podlegneš
putevima i pustinjama. Tvoje pesme su

pisma meni. Sričem ih i s milion odgovora
na usnama ne uspem da ti ih uputim.
Svakim narednim stihom mi upadneš u reč.
Umesto kraja ostane epilog.

Više te ne kupujem ali se sažalim,
sagnem i uzmem to što si rodio
pre nego što samo otpadne, satruli,
izobličeno od prežvakavanja.

Ali se ne hranim.
Održavam glad.
Samo je još iluzija da si mi u ustima 
ono dobro u tebi. 








novembar 2014.

недеља, 11. децембар 2016.

Srečko Kosovel




SVJETILJKA PORED PUTA



Što bi bio čovjek ako ti je teško

biti čovjek? Postani svjetiljka

pored puta koja tiho baca

svoj sjaj na čovjeka.

Neka bude kako jeste, jer, kako god da je,

uvijek je on s ljudskim licem.

Budi mu dobar, tom čovjeku,

i nepristran poput svjetiljke

koja tiho obasjava lica pijanaca

i vagabunda i studenata

na cesti pustoj.


Budi svjetiljka ako ti nije

moguće biti čovjek,

jer teško je biti čovjek.

Čovjek ima samo dvije ruke,

a morao bi pomagati tisućama.

Budi zato svjetiljka pored puta

koja svijetli usamljenom koji bludi.

Budi svjetiljka s jednim svjetlom,

čovjek u magičnom kvadratu,

zelenom rukom znakove što daje.

Budi svjetiljka, svjetiljka, 
svjetiljka.

INTEGRALI (1967) 
preveo Josip Osti