Milan Milišić

Izlozi

Barokni oblak kolonjske vode
U pustom nebu brijačnice

Među mirnim skazaljkama
Pomiču se prsti urara

Apotekarica me pogledala
Očima od neizlječive besanice

Od glave do pete
Odmjerio me krojač

Iz zlatarevog izloga
Opako je zasjao prsten

U banci je sve bilo
Jezuitski čisto

U venecijanskoj lutki čekaše
Zlo razmažene djevojčice

Knjige su nadmeno
Šutjele u koricama

Prost sapun tiska se
Naprijed sa pomadama skupim

Izlog s cipelama
Bez nogu i puta

Souvenir-shop zastiru
Tepisi pred polijetanje na istok

U poslastičarnici topi se
Sladoled iz detinjstva

Kroz jedna se vrata
Ulazi do vina

A unutra teku
Ljudska lica.


Na glorijetu, iznad Vicinog vrta

Uzela si komadić venecijanskog stakla
Na glorijetu. U tankoj opni mirisa sijena, lovorike
Bilo je podveče. Iz okulusa
Iz polomljenog, svinutog višekrat
Olovnog okvira
Uzela si komadić venecijanskog stakla!
I obrnula ga među prstima dvaput, triput
Tako da je na nj, još jednom, izvan svakog
očekivanja pao trak
sunca
i slomio se.


Suđen po kamenju

Ali ne zvuk, ni miris na kraju
suđen, bit ćeš po kamenju.
Od rastrtog trga do podignutog uzglavlja
vodi trag detinje krvi. Sam sudi:
bog prikriva tvoje slabosti, sveci
nose tvoju obuću, a sunce piše tvoje divne dane.
Padaš u cvijeće koje je jednom ljudsko tijelo
puno ulja, vode i zraka. Drugi put
ne usuđuješ se okrenuti u njegovu prisustvu.
Od svega se diže dim, pred svakim
oblikom stojiš molećivo i kasno. I sad:
oslonjen na kamen iznutra misliš na ribu i promjenu.
A na tebi je da ljubiš kamenim poljupcima
i potom, i budući mlađi da ga gaziš-
to kamenje u ustima drugih.

Milan Milišić (1941-1991)
iz zbirke Zgrad, Beograd, 1977.