U ovom dvobroju QUORUM-a (4/5), do kojeg sam pre godinu i po dana došao na jedan podao, premda u biti čestit način (o čemu se više da pročitati na blogu Za sve pare) objavljeni su, pored ostalog, rezultati Goranovog proljeća za 1986. godinu.
Došlo je, naime, do neobičnog presedana.
„Tradicionalna pjesnička manifestacija Goranovo proljeće svake godine raspisuje natječaj za mlade pjesnike, a u suradnji s Književnom omladinom Hrvatske, objelodanjuje se knjiga provnagrađenih autora i izbor tekstova drugonagrađenih pjesnika. Financijske (ne)mogućnosti prisilile su nas na odustajanje od posebne publikacije, pa smo drugonagrađene autore odlučili tiskati na stranicama časopisa, nadajući se da će i njima više koristiti pojavljivanje u takvom prostoru, nego li na stranicama samostalnog zbornika, koji uspijeva zainteresirati istom uski krug čitatelja.
U pravilu se drugom nagradom nagrađuje dvadeset autora, no ove je godine stručni žiri u sastavu: Goran Simić (Sarajevo), Ljubomir Stefanović (Rijeka) i Vjekoslav Boban (Zagreb) nezadovoljan kvalitetom 360 prispjelih pjesničkih ciklusa, odlučio da pored prvonagrađenog pjesnika Dragana Grbića iz Beograda nagradi još četrnaestoricu pjesnika.
Na žalost, jedan dio tekstova drugonagrađenih pjesnika zagubljen je nakon završetka rada žirija, tako da njihove pjesme nismo u mogućnosti publicirati (zajedno s tekstovima iščezle su adrese i telefonski brojevi).
Ispričavamo se pjesnicima koji su doista nepravedno izostavljeni, dopuštajući mogućnost da nam naknadno dostave svoje pjesme, kako bismo ih mogli tiskati.
Ovom prigodom predstavljam vam radove deset mladih pjesnika: Selima Arnauta iz Zenice, Krešimira Bagića iz Gradišta, Zorana Ćosića iz Miomice (SIC!), Emsure Hamzić iz Sarajeva, Miroslava Kirina iz Petrinje, Ljubete Labovića iz Beograda, Vladimira Maksimovića iz Sarajeva, Sime Mraovića iz Zagreba, Marijana Rupčića iz Petrinje i Branke Vuković iz Gornjeg Milanovca.“
Među pesnicima čiji rukopisi i kontakti, te mršave 1986. godine, nisu izgubljeni, prepoznatljivo je nekoliko imena onih koji su i kasnije objavljivali poeziju.
Ali mene je privuklo ime Zorana Ćosića. Jedini Zoran Ćosić za koga znam glumac je i rodom iz Mionice.
Iako sam za svaki slučaj pretražio toponim "Miomica", bio sam prinuđen da zaključim da je upravo taj Zoran Ćosić, zemljak, tada dvadesetdvogodišnjak, Goranovom žiriju poslao svoj rukopis pod nazivom "Autoportret". Sudeći prema kobisu, ostao je neobjavljen.
Pored njegove pesme, preneo bih pesme još dvojice autora koje poznajem lično.
Neću ih pitati za dozvolu, očekujući da i njih ovo podsećanje na Proljeće pre 32 godine prijatno iznenadi.
————————
zoran
ćosić
iz
zbirke „autoportret“
Buba-mara
je prišla mom desnom uhu
i
sa neskrivenim uzbuđenjem
prošaputala:
„Vreme
je, lorde moj.“
Protrljao
sam oči
i
namignuo kao dečaci iz komšiluka
kad
puste orla iz zamke.
Ustao
sam masirajući kolena
i
listove
zamolivši
buba-maru
da
mi spremi odelo i plašt.
Napolju
je još uvek bio mrak
pa
nisam mogao da naslutim
da
li će uskoro zora
ili
je tek pala noć.
I
uzalud sam pokušavao da se setim
da
li mi iz oka
kaplje
april,
il
mi se to smeje oktobar.
————————
miroslav
kirin
što
je sigurno, sigurno je
krzna
skupocjenih zvijeri pozivaju se na, na
vodeći
svoje porijeklo, pepeo spaljenih
barbarskih
brda. tako se žeste u izlivu
svojih
optužbi! tu jasno izraženu, genocidnu
ideologiju
ne prihvaća, u svakom slučaju, u
svakom
pogledu, poslijeratna generacija
mladih
gmizavaca. iako u svom sjećanju nose
viziju
predaka, izumrlih dinosaura, ne mogu
proturječiti
krznašima jer, jedno je sigurno,
a
što je sigurno, sigurno je
————————
ljubeta
labović
volim
da šutiram kestenove
Više
od svega volim
da
po ulicama šutiram kestenove.
Ništa
nije važnije na svetu
Od
šutiranja kestenova po ulicama.
Gledam
ih kako skakuću
između
brižnih prolaznika
kao
mali bronzani divojarci.
Naročito
kad je septembar
Tada
se rasprskavaju koružbine
I
čist sadržaj pada pred noge.
QUORUM, 4/5,
1986.
