среда, 4. јануар 2017.

LEKTIRA • Ištvan Domonkoš




ODGOVORNOST 

juče je umro moj sused 
ne bih nikoga da plašim 
bilo mu je šezdeset pet godina 
juče pre podne 
videh mu lice 
sasvim izbliza 
to je sve što mogu reći 
sahrana je danas 
došao pop 
i pojac 
a priču već znamo 
čekić ekseri 
tup-tup 
još prekjuče sedeo je 
u našoj bašti na trešnji 
u gluvo doba noći 
i kad uperih u njega svetlost 
on mene papučom u teme 

Knjiga mlađih jugoslovenskih pesnika, 
prir. Aleksandar Petrov, 1978.
s mađarskog preveo autor

O LEKTIRI više na blogu ZaSvePare

уторак, 27. децембар 2016.

Bojan Savić Ostojić | U USTIMA





U ustima

Tomažu Šalamunu



Više te ne kupujem ali se sažalim
i uzmem to što si rodio pre nego
što samo otpadne, satruli,
izobličeno od prežvakavanja.

Zabranjuju mi da te spominjem
oni koji ti znaju samo ime, oni
koji propovedaju da neodoljive
ne bi trebalo voleti. Ali jebe mi

se za tuđe autocenzure. Budio
si me poljupcima onda kad mi se
najviše spavalo, odmarao si
pesnicu u meni. Psovao sam te

plačući. A onda si trčao tako da
pomislim da bežiš od mene i da
te mogu sustići, i da te treba sustići.
Davao si preskačući obećavanja,

kao da uvaljuješ. Govorio: Poklanjam
jer je precenjeno. Jer samo takve cene.
Zavole jedino ako zavide. Žrtveni jarci,
jer truju samosažaljenjem, nemaju šanse.

Ja trujem divljenjem. Jer da si mi se
obećao, držao bih te za reč, obuhvatio
bih te i šta bi onda štrčalo? Samo je 
ton ideologija. U podobnost se busaju

diletanti. Šta kad se pobuna umori i ostvari?
Ispliva da je konzervativna. Treba se
samo srušiti u posle, pustiti grlo da
poludi, odreći se onog na šta se navrzlo.

Voleti samo vampire koji dolaze ko zna
odakle da te se napasu. Što podozrivije
s ludim čije je ludilo na vlasti. U piramidi
je tajna slika koja je drži na okupu, puno 

oko. I dalje te mogu inokulirati, primiti
zdravo za moguće. Ali o tebe se sada
odbijam, sa svakim bubotkom sve pospaniji,
a kako sam se samo nekad hvatao, da 

mi ne dosadi brzo padati. Koliko
me je samo ostalo po svakom dnu
koje sam okrznuo, koje si bio ti.
A ti si čekao samo jedno. Samo jedno

dno. Prevazišao sam te u padu.
Onaj ko sumnja ostane tamo
gde je pao i ne sme dalje u strah.
Ti si umeo da odškrineš

tako da sledbenici provale i propadnu,
i kad se ispale, udariš im mošu. Zato si
bio elegantan. Znao si da ne podlegneš
putevima i pustinjama. Tvoje pesme su

pisma meni. Sričem ih i s milion odgovora
na usnama ne uspem da ti ih uputim.
Svakim narednim stihom mi upadneš u reč.
Umesto kraja ostane epilog.

Više te ne kupujem ali se sažalim,
sagnem i uzmem to što si rodio
pre nego što samo otpadne, satruli,
izobličeno od prežvakavanja.

Ali se ne hranim.
Održavam glad.
Samo je još iluzija da si mi u ustima 
ono dobro u tebi. 








novembar 2014.

недеља, 11. децембар 2016.

Srečko Kosovel




SVJETILJKA PORED PUTA



Što bi bio čovjek ako ti je teško

biti čovjek? Postani svjetiljka

pored puta koja tiho baca

svoj sjaj na čovjeka.

Neka bude kako jeste, jer, kako god da je,

uvijek je on s ljudskim licem.

Budi mu dobar, tom čovjeku,

i nepristran poput svjetiljke

koja tiho obasjava lica pijanaca

i vagabunda i studenata

na cesti pustoj.


Budi svjetiljka ako ti nije

moguće biti čovjek,

jer teško je biti čovjek.

Čovjek ima samo dvije ruke,

a morao bi pomagati tisućama.

Budi zato svjetiljka pored puta

koja svijetli usamljenom koji bludi.

Budi svjetiljka s jednim svjetlom,

čovjek u magičnom kvadratu,

zelenom rukom znakove što daje.

Budi svjetiljka, svjetiljka, 
svjetiljka.

INTEGRALI (1967) 
preveo Josip Osti

понедељак, 28. новембар 2016.

Danijel Dragojević



NEDJELJA


Feudalna dušo. Ovdje si, i malo dalje. 
Vidimo te i znamo. Nekada ti zavidimo 
a nekada ne. Ipak uglavnom da, i sve više. 
Dva mjesta dobitak su i za vjetar. Tako i ti, 
ako nešto izgubiš ovdje, žuriš i nađeš tamo. 
Gledali smo te nedjeljom. Potrebno je mnogo 
sreće da sja sunce. Visoke su uši za sovin 
dobar dan. Da si ga slijedila ovdje, ne bi 
ga našla, zaboravljala bi ga i zaboravila. 
Daj budi uz nas nepostojeća, uvijek ćeš 
odlaziti. Papiri lete, krunu misli nose, 
osvojile bi kulu zatvorenim očima, u snu, 
i zaplakale, kako je bilo pisano. 


субота, 12. новембар 2016.

Agon 35 • leto 2016




Trideset peti broj Agona posvećen je dvojici izopštenika:
francuskom dadaisti Žaku Rigou i crnogorskom pesniku Radovanu Zogoviću.





Poezija se otvara manifestom Srečka Kosovela „Mehaničarima!“ (Mehanikom!), iz 1925, koji označava pesnikov prelazak iz ekspresionističke faze Zlatnog čuna ka konstruktivističkoj poeziji prisutnoj u zbirci Integrali(1926). Po prvi put se na srpskom objavljuje Čarls Reznikof (1894-1976), američki objektivistički pesnik, najpoznatiji po knjizi Svedočanstvo (Testimony: United States 1885-1915), zasnovanoj na autentičnim svedočenjima iz američkih sudskih arhiva. Odlomke prevodi Slobodan Ivanović. Posle najnovijih pesama Vladimira Stojnića slede dve poeme ruskog pesnika i kantautora (kvartirnjikaAleksandra Bašlačova, koga prevodi Nikola Bolšec. Nove pesme takođe objavljuju RikardoDavor Ivankovac i Lucija Butković.

Žak Rigo (foto: Man Ray)

Istoriju otvara temat posvećen Žaku Rigou. Za života, ovaj dendi i bonvivan štampao je samo nekoliko tekstova u časopisu Littérature. Posle kratkog boravka u krugu pariskih dadaista, gde je najzapaženiji po svedočenju na „suđenju Baresu“, Rigo ne prilazi nadrealistima i prestaje da objavljuje. Prema Bretonu, sa dvadeset godina se zakleo da će se ubiti, što će i ostvariti u tridesetoj: šestog januara 1929. pronađen je u krevetu jedne prigradske klinike sa prostrelnom ranom na grudima. Uz izbor iz tekstova donosimo i veoma lično svedočenje Rigoovog prijatelja Pjera Drije La Rošela, objavljeno u njegovoj knjizi Le Feu Follet.

Radovan Zogović

Dokumenti su posvećeni crnogorskom i jugoslovenskom piscu Radovanu Zogoviću (1907-1986). Predratni komunista, Zogović je učesnik u sukobu na levici (sa strane Partije), a potom partizan i član agit-propa. Nakon poznate „Pjesme o biografiji druga Tita“ (1944) i zalaganja za socijalni realizam, bio je na putu da stekne status jugoslovenskog Ždanova. Posle rezolucije Informbiroa 1948, ovaj zagriženi internacionalista nije se opredelio za jugoslovenski socijalizam. Tada počinje prisilna unutrašnja emigracija. Zabranjeno mu je da objavljuje svoje tekstove do 1965. a gotovo do smrti bio je sistematski prećutkivan. Ni njegova porodica nije pošteđena kažnjavanja. O tom periodu najiscrpnije govori u tekstu „Bilješke o Andriću“, koji je, iako posvećen susretima s Ivom Andrićem, pre svega autobiografski, i može da posluži kao primer obračuna ideologije sa jednim revolucionarom, odnosno sa sopstvenom prošlošću. Redakcija se najsrdačnije zahvaljuje prof. Mirki Zogović na ustupljenim dokumentima i svedočanstvima o sudbini njenog oca.
O novim knjigama pišu Dinko Kreho (Nedovršene skice jedne revolucije Braneta Mozetiča) i Aleksandra Bojović(o knjizi Amigdala Marka Stojkića). U rubrici pismo E. M. Sioran piše Žaku Le Rideu. Snove objavljuju Maša Seničić i Adorno. Nastavak urednikove rubrike Sos nosi naslov prema jednom Rigoovom aforizmu: Ubićete se sutra.


agoncasopis.com

петак, 28. октобар 2016.

En Sekston

Bajonet



Šta bih mogla da uradim sa ovim bajonetom?
Da napravim od njega grm ruže?
Zabodem ga u mesec?
Obrijem noge njegovim srebrom?
Proburazim zlatnu ribicu?
Ne. Ne.

Napravljen je
u mojim snovima
za tebe.
Oči mi behu sklopljene.
Sklupčala sam se kao fetus,
pa ipak držala sam bajonet
namenjen zemlji tvog stomaka.
Pupak peva svoju zagonetku.
Creva se namotavaju kao alpski putevi.
Napravljen je da uđe u tebe
kao što si ti ulazio u mene,
da ureže dnevnu svetlost u tebe,
da pusti napolje tvoju pokopanu unutrašnjost
da pusti napolje kašiku kojom si me hranio
da pusti napolje pticu koja kaže jebi se
da njime rezbarim skulpturu dok ne pobeli,
pa da ga smestim na policu,
predmet nemisleći, kao kamen,
ali sa svim vibracijama
raspeća.


En Sekston (Anne Sexton, 1928-1974)

sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

среда, 28. септембар 2016.

Marjan Čakarević | ТKIVA



У штампи је нова књига Марјана Чакаревића, ТКИВА.







НОЖ



Рука посеже за ножем 
и засеца у ткиво. 

Тада шикне крв. 

Ко целим телом 
доживи бол, 
улази у слободну зону: 

себи се може обраћати 
како жели, 
свакоме сме у лице да каже 
истину. 

Ко целим телом доживи 
бол, 
благосиља после руку 
и нож.
 

ТКИВА, Повеља, 2016.