уторак, 26. август 2025.

Helen Garner: ŽUTA SVESKA – priredili Bojan Savić Ostojić i Lusi Stivens (feljton Tefteri, Polja 554)









U novom broju Polja, za novi nastavak višegodišnjeg feljtona TEFTERI, Lusi Stivens i ja smo priredili (a ona i prevela) izbor iz ŽUTE SVESKE Helen Garner. Ova australijska autorka, poznata po romanima (The Children's Bach), novelama (Postcards from Surfers) i dokumentarnim zapisima sa suđenja (This House of Grief), čitavog života vodila je sveske iz kojih je u poslednjih šest godina priredila tri nastavka. Smešteni u rasponu od žestokih zapažanja o savremenicima do malih haikua, Garnerini zapisi svedoče o autorkinom traganju za formom, ali i, kako uvek biva sa tefterima, zauzimaju zasebno polje, nezavisno od objavljenih knjiga. (Moj prateći tekst i izbor čitajte na https://polja.rs/2025/554/)




- - -


Osećam se kao izbombardovani grad. Sav preostali život je pod zemljom.


---


O pisanju: smisao leži u najmanjem događaju. Ne mora tu da bude stavljen – samo otkriven.


---


Mensfild park . Ona ništa ne govori o izgledu svojih junaka. Kao da su moralne sile. Oduševljena sam.


---

Profesor je sa mnom razgovarao o podučavanju: „Shvatio sam da previše vremena trošim na to da se studentima dopadnem.“

Bum, tras. Eto zašto sam uvek umorna posle časa.

„Zamorno je šarmiranje ljudi, zar ne?“ rekla sam. „Ne samo šarmiranje, nego stalno proveravanje da li ti to uspeva.

---


Treba da intervjuišem kompozitora. Ali radije bih samo sedela i gledala ga kako tiho puši svoju malu, zaobljenu drvenu lulu sa zakrivljenim usnikom i finim srebrnim spojem. Između povlačenja, pažljivo stavlja lulu u poluzatvoren dlan, koji leži okrenut nagore na njegovoj dugoj butini. Kasnije, prekucavam beleške i sve mi se čini neverovatno ravno. Sva magija za koju sam mislila da postoji u onome što je rekao mora da je poticala od nečeg što nisu njegove reči – načina na koji govori, njegovog mirnog, čvrstog prisustva. Ne mislim da sam ga izmislila.

---


Članica odbora me je zapanjila svojim čvrstim stavom protiv finansiranja pesnika. Govorila je vatreno, bez zadrške, i sve vreme se smejala. Rekla je da retko čita poeziju i da se većina pesnika proserava, pozira i međusobno prepire. Pomislila sam na R, jedinog pesnika kog znam, kako u tišini, strpljivo i nenametljivo plete svoje stihove, i zapitala se da li članica ima predstavu (da li uopšte ja imam) o tome koliko dugo taj proces traje u poređenju s pisanjem proze. Činilo se da misli da poezija može da se ispiše u pauzama između pravih aktivnosti. Možda može, ali šta je s dugim, postepenim oblikovanjem nečeg velikog, ili čistog?


---

Nisam naročito vešta. Ne znam šta, u intelektualnom smislu, pokušavam da postignem. Želim da sve bude brzo i lako, ali da odzvanja, a da opet ne bude zarobljeno u brzini.

---


Zašto ovo zapisujem? Delom zbog zadovoljstva koje mi pruža gledanje kako zlatni vrh penkala klizi po papiru, kao kad mi je bilo deset godina.

---

Sa prozora svoje spavaće sobe vidim veličanstvena svitanja. Ponekad gledam u tu raskoš neba, u bogate slojeve boja koji izranjaju iz golubije sivih oblaka, i pomislim – ovo je pogled bogate osobe ili pogled odrasle osobe. Kao da nemam pravo na njega, ili imam samo privremeno pravo, ili mi se ono samo prećutno toleriše.




HELEN GARNER
Yellow Notebook
1978-1987
Polja: 554 (2025)
prevela sa engleskog: Lusi Stivens







среда, 20. август 2025.

Emanuela Bernem: SVE JE DOBRO PROŠLO (preveo Bojan Savić Ostojić, Zepter Bookworld, 2025)





– Šta si htela da mi kažeš?
Sestra me gleda pravo u oči.
– Tata me je zamolio da mu pomognem da završi s ovim.
– I šta si mu odgovorila?
– Da se slažem.
– A šta to konkretno znači: da mu „pomognemo da završi s ovim“?
– Nemam pojma.

Posle moždanog udara, otac donosi odluku da mu se više ne živi. Tome se protive francuski medicinski kodeks i zakoni na snazi. Otac zato očekuje da će mu u želji da dostojanstveno umre pomoći ćerka. Ona pristaje, ali s nadom da će se roditelj usput predomisliti.
U svojoj poslednjoj knjizi, Emanuela Bernem (1955-2017) pripoveda o autentičnoj porodičnoj epizodi. Šturo i direktno, filmski dinamično i intimno, ali bez patetike, autorka se upušta u nerazrešivu raspravu o svojevoljnom kraju života.
Sve je dobro prošlo ekranizovano je dvaput: kao dokumentarac u režiji Alena Kavalijea (Živeti i biti toga svestan, 2019, gde se pojavljuje i autorka) i kao igrani film u režiji Fransoe Ozona (Sve je dobro prošlo, 2021)






Dugo sam želeo da prevedem Tout s'est bien passé Emanuele Bernem. Koliko zbog teme - kako pomoći roditelju da dostojanstveno umre - toliko i zbog stila, čija je jednostavnost isto onoliki izazov za prevodioca koliko je to, na primer, pisanje Agote Krištof ili Ani Erno. Kako izabrati najolupanije reči, a da i na srpskom "vozi"? (Najviše sam mozgao nad rečenicom "Allez hop" i izabrao "Idemo".) 

A prvi put sam sreo Bernem na Kaleniću, kada sam naišao na knjigu Njegova žena, u izvrsnom prevodu Olge Milošević (Plavi jahač, 1995). Filmsko pripovedanje, u pasusima-sekvencama, koje (to je tajni nauk filmofila među piscima) pokazuje samo ono što se vidi. 

Rezultat : kod naratorke Sve je dobro prošlo emocije su neimenovane. Mogu se nazreti samo u pogledima, količinama progutanih sredstava za smirenje i pauzama, zamračenjima između sekvenci. Niko ne deklamuje kako se oseća, a intenzivno je, čak napeto. U Sve je dobro prošlo Emanuele Bernem nit koja održava priču je ćutanje. 

(Bojan Savić Ostojić)