Miroslav Mićanović

Trajekt Miroslava Mićanovića postao je punoletan. I naleteo sam na njega o Svetom Ponedeljku, Danu studenata, u Terazijskom prolazu, kroz koji se poslednjih nekoliko meseci ne može proći, koji je takoreći silom jednosmeran. To kao da se namerno desilo u čast ovom autoru kome je veoma drago svako poklapanje između sveta i jezika. A sada: jedna empatična. Ne baš ni a la Miroslav Mandić (Ja sam ti je on), ne baš ni a la Danijel Dragojević (nekoj ženi pri porodu umrlo je dijete. Jesam li to bio ja?) već baš a la Miroslav Mićanović.

TKO GOVORI, TKO PIŠE — KOMIŽA NA TRGU

Muškarac koji prije dvije godine u kolovozu,

na trgu u Komiži, ispred Gezota, govori glasno

društvu za stolom, mogao bih biti ja.

Bijelac, potamnio od sunca, polubradat,

četrdesetogodišnjak zapušten u plavoj potkošulji

izjedenoj moljcima i morem, koji ustaje od stola i

pokazuje ogrebotine po rukama i rane na nogama,

mogao bih biti ja.

Zaslijepljen kamenim pločama i svjetlošću,

između crkve i ribarnice, izlaže svoje tijelo,

u buci i glasnosti iznosi događaj iz prošle noći.

Otvoren i lascivan, spreman na sve,

mogao bih biti ja,

ili sam jedan od mojih prijatelja

ili sam jedna od mojih prijateljica.

Priča, privlači ih, razmješta, rotira —

trči oko njih, dodiruje ih, miluje, ljubi,

liježe na tlo, razmiče stolove, stolice —

oni koji ga poznaju misle, voli ih,

oni koji su ga jutros upoznali ispred konobe

misle, je li on lud.

Uvlači ih u mrežu za koju ni sam nije siguran

da postoji, slika od daha, pokreta i riječi porozna je,

nesigurna i možda u dubini prazna.

Osjeća da je izgubio i prošlu noć i prošli dan.

Sretan da prikuplja snagu od svega što mu

izmiče i nestaje.

Tko govori, tko piše?

Tko ga gleda i što očekuje od njega?

Petar stoički uzmahuje usred ljeta i ovo će proći.

Opuštena žena za susjednim stolom gleda njegove

bradavice, trbuh, smijeh, ona nasmijana zna

kakva je zima, kakva može biti bura

i da će sve "iščeznuti kao lice urctano na pijesku

morskoga žala".

Muškarac koji stoji na kamenoj obali uvale

i čeka dječaka da se vrati s tečaja ronjenja,

otac, koji će godinu dana poslije na

gradskom bazenu u Čakovcu izgubiti utrku i

reći: Dođi, čestitam,

mogao bih biti ja.

Odapeta strijela iz podvodne puške nije zapela

u mojoj nozi. Nisam bio iznad grada i pucao po

njemu, nisam u Americi, gol na balkonu,

pljuvao prolaznike i federalnu policiju i vikao:

Ne, to nisam ja.

Dječak koji se između Božića i Nove godine spušta

niz osvijetljeni brčanski korzo, pokraj zaleđene

fontane — djevojčica drži ribu iz čijih usta i škrga ljeti

teče postojan mlaz vode — s bratom i ocem prepun

osjećajem krivnje,

mogao bih biti ja.

Dječak na fotografiji, ošišan i mršav,

koji zadržava brata da ne pobjegne iz kadra,

pisac koji u tekstu ne zna naći posao za svoju sestru,

mogao bih biti ja.

Muškarac koji prije dvije godine u kolovozu,

na trgu u Komiži, ispred Gezota, govori glasno,

mogao bih biti ja.

Zašutjeli su za susjednim stolovima, gledaju s

okolnih prozora, dvije se djevojke smiju i ljube,

konobaru se razbila čaša, jedna Japanka i jedan

Japanac fotografiraju, snimaju, tri starice izlaze iz

crkve, red muškaraca čeka trajekt netko će doć.

Jedna pita jednog odnekud ga znam.

U gibanju, pričanju, trčanju, pisanju odjednom je

dio žive turističke ponude, dio prospekta koji u

predsezoni poziva Nijemce, Talijane i Francuze

na more, diskriminira Čehe i Slovake,

dio je programa na trgu, dio razglednice

vrijeme je sunčano, dio komiške noći,

dio nesigurnog pamćenja.

Tko govori, tko piše?

Čudo se jednog podneva ne zaustavlja, što bih bio

tiši i mirniji, što bih jeziku žene htio biti sve, što bih

htio polako ići, polako čuti i korak i glas —

sve manje mogu reći da bih to

možda mogao biti ja.

Vrijeme odmiče.

Popodnevna siesta obuzima trgovca i konobara,

pijanca i brod, djevojčicu i vrt.

Priča je otišla na drugu adresu, već se peru šalice,

sklanjaju boce i mijenjaju stolnjaci.

Žene su sklopile ogledala i muškarci pogledavaju na sat.

Vrijeme je za hranu.

Sjena se i produžava i smanjuje, bugava blago hlapi,

riba se ispod stola usmrdjela, idemo proć.

Miroslav Mićanović

Trajekt (Jednosmjerna ulica/I),

Meandar, 2004