уторак, 26. август 2025.

Helen Garner: ŽUTA SVESKA – priredili Bojan Savić Ostojić i Lusi Stivens (feljton Tefteri, Polja 554)









U novom broju Polja, za novi nastavak višegodišnjeg feljtona TEFTERI, Lusi Stivens i ja smo priredili (a ona i prevela) izbor iz ŽUTE SVESKE Helen Garner. Ova australijska autorka, poznata po romanima (The Children's Bach), novelama (Postcards from Surfers) i dokumentarnim zapisima sa suđenja (This House of Grief), čitavog života vodila je sveske iz kojih je u poslednjih šest godina priredila tri nastavka. Smešteni u rasponu od žestokih zapažanja o savremenicima do malih haikua, Garnerini zapisi svedoče o autorkinom traganju za formom, ali i, kako uvek biva sa tefterima, zauzimaju zasebno polje, nezavisno od objavljenih knjiga. (Moj prateći tekst i izbor čitajte na https://polja.rs/2025/554/)




- - -


Osećam se kao izbombardovani grad. Sav preostali život je pod zemljom.


---


O pisanju: smisao leži u najmanjem događaju. Ne mora tu da bude stavljen – samo otkriven.


---


Mensfild park . Ona ništa ne govori o izgledu svojih junaka. Kao da su moralne sile. Oduševljena sam.


---

Profesor je sa mnom razgovarao o podučavanju: „Shvatio sam da previše vremena trošim na to da se studentima dopadnem.“

Bum, tras. Eto zašto sam uvek umorna posle časa.

„Zamorno je šarmiranje ljudi, zar ne?“ rekla sam. „Ne samo šarmiranje, nego stalno proveravanje da li ti to uspeva.

---


Treba da intervjuišem kompozitora. Ali radije bih samo sedela i gledala ga kako tiho puši svoju malu, zaobljenu drvenu lulu sa zakrivljenim usnikom i finim srebrnim spojem. Između povlačenja, pažljivo stavlja lulu u poluzatvoren dlan, koji leži okrenut nagore na njegovoj dugoj butini. Kasnije, prekucavam beleške i sve mi se čini neverovatno ravno. Sva magija za koju sam mislila da postoji u onome što je rekao mora da je poticala od nečeg što nisu njegove reči – načina na koji govori, njegovog mirnog, čvrstog prisustva. Ne mislim da sam ga izmislila.

---


Članica odbora me je zapanjila svojim čvrstim stavom protiv finansiranja pesnika. Govorila je vatreno, bez zadrške, i sve vreme se smejala. Rekla je da retko čita poeziju i da se većina pesnika proserava, pozira i međusobno prepire. Pomislila sam na R, jedinog pesnika kog znam, kako u tišini, strpljivo i nenametljivo plete svoje stihove, i zapitala se da li članica ima predstavu (da li uopšte ja imam) o tome koliko dugo taj proces traje u poređenju s pisanjem proze. Činilo se da misli da poezija može da se ispiše u pauzama između pravih aktivnosti. Možda može, ali šta je s dugim, postepenim oblikovanjem nečeg velikog, ili čistog?


---

Nisam naročito vešta. Ne znam šta, u intelektualnom smislu, pokušavam da postignem. Želim da sve bude brzo i lako, ali da odzvanja, a da opet ne bude zarobljeno u brzini.

---


Zašto ovo zapisujem? Delom zbog zadovoljstva koje mi pruža gledanje kako zlatni vrh penkala klizi po papiru, kao kad mi je bilo deset godina.

---

Sa prozora svoje spavaće sobe vidim veličanstvena svitanja. Ponekad gledam u tu raskoš neba, u bogate slojeve boja koji izranjaju iz golubije sivih oblaka, i pomislim – ovo je pogled bogate osobe ili pogled odrasle osobe. Kao da nemam pravo na njega, ili imam samo privremeno pravo, ili mi se ono samo prećutno toleriše.




HELEN GARNER
Yellow Notebook
1978-1987
Polja: 554 (2025)
prevela sa engleskog: Lusi Stivens







среда, 20. август 2025.

Emanuela Bernem: SVE JE DOBRO PROŠLO (preveo Bojan Savić Ostojić, Zepter Bookworld, 2025)





– Šta si htela da mi kažeš?
Sestra me gleda pravo u oči.
– Tata me je zamolio da mu pomognem da završi s ovim.
– I šta si mu odgovorila?
– Da se slažem.
– A šta to konkretno znači: da mu „pomognemo da završi s ovim“?
– Nemam pojma.

Posle moždanog udara, otac donosi odluku da mu se više ne živi. Tome se protive francuski medicinski kodeks i zakoni na snazi. Otac zato očekuje da će mu u želji da dostojanstveno umre pomoći ćerka. Ona pristaje, ali s nadom da će se roditelj usput predomisliti.
U svojoj poslednjoj knjizi, Emanuela Bernem (1955-2017) pripoveda o autentičnoj porodičnoj epizodi. Šturo i direktno, filmski dinamično i intimno, ali bez patetike, autorka se upušta u nerazrešivu raspravu o svojevoljnom kraju života.
Sve je dobro prošlo ekranizovano je dvaput: kao dokumentarac u režiji Alena Kavalijea (Živeti i biti toga svestan, 2019, gde se pojavljuje i autorka) i kao igrani film u režiji Fransoe Ozona (Sve je dobro prošlo, 2021)






Dugo sam želeo da prevedem Tout s'est bien passé Emanuele Bernem. Koliko zbog teme - kako pomoći roditelju da dostojanstveno umre - toliko i zbog stila, čija je jednostavnost isto onoliki izazov za prevodioca koliko je to, na primer, pisanje Agote Krištof ili Ani Erno. Kako izabrati najolupanije reči, a da i na srpskom "vozi"? (Najviše sam mozgao nad rečenicom "Allez hop" i izabrao "Idemo".) 

A prvi put sam sreo Bernem na Kaleniću, kada sam naišao na knjigu Njegova žena, u izvrsnom prevodu Olge Milošević (Plavi jahač, 1995). Filmsko pripovedanje, u pasusima-sekvencama, koje (to je tajni nauk filmofila među piscima) pokazuje samo ono što se vidi. 

Rezultat : kod naratorke Sve je dobro prošlo emocije su neimenovane. Mogu se nazreti samo u pogledima, količinama progutanih sredstava za smirenje i pauzama, zamračenjima između sekvenci. Niko ne deklamuje kako se oseća, a intenzivno je, čak napeto. U Sve je dobro prošlo Emanuele Bernem nit koja održava priču je ćutanje. 

(Bojan Savić Ostojić)


четвртак, 1. мај 2025.

Bojan Savić Ostojić — LUSI (Laguna, 2025)

 Uskoro, u izdanju beogradske Lagune, izlazi novi roman Bojana Savića Ostojića, Lusi.






Ja uopšte ne nameravam da posle toliko godina pronađem Lusi i zamolim je da mi se objasni, ne treba mi takav visokoparan rasplet, neka ona ostane tamo gde je otišla, gde god to bilo, želim samo da neobavezno prečešljam ono čega se sećam o njoj ne bih li, možda, shvatio zašto je nema, a možda, što bi mi bilo još draže, istim udarcem uvideo da mi je sama saopštila zašto odlazi, u nadi da će se obelodaniti neki sitan, a presudan detalj koji sam prečuo kada je trebalo da poslušam, zaboravio kada je trebalo da upamtim.




Bojan Savić Ostojić u romanu Lusi oživljava Beograd s početka dvehiljaditih. Glavni junak i narator, iscrtavajući mapu svojih kretanja kroz velegradske ulice, ali i po uspomenama na godine ljubavnih peripetija, odrastanja i sazrevanja, u naizgled nasumičnim flešbekovima secira nekadašnje prijateljstvo sa devojkom koja je dobila epitete nečega neuhvatljivog i pokušava da rasvetli enigmu njenog nestanka.

(iz recenzije urednika Saše Boškovića)


Lusi je knjiga koja će nas odvesti u mladost i u sve ono što mladost nosi: opijajući zanos beskrajnih mogućnosti, ispreplitanje ljubavi i prijateljstva, izvorni, pulsirajući svijet bez jasnih granica između nas i drugih, svijet pun mašte i neizrecivog - ukratko svijet čuda koji će, a saznaćemo i kako, postati jedan suženiji i ukalupljeniji svijet. Mogli bismo reći da je Lusi roman o načinima kako učimo da volimo, ali i kako učimo o vlastitim i tuđim granicama.

(iz recenzije Tanje Stupar Trifunović)



Bojan Savić Ostojić

LUSI

Laguna, Beograd, 2025.








уторак, 1. април 2025.

Branko Čučak

Sred mješanih kapa



Kacige, kačkete, šubare,


šešire, šljemove, pletene kape,


ni čarape s prorezom


razbojničkim, za oči.


Nikada ne nosim.


 Vijavica mi je oko


ušiju zviždala,


tramentana mrsila kosu


grguravu,


čelo i potiljak


katkad su mi pucali


od kosmičke studeni.


 

Nos mi je često mrvljen


kao ledenica. O ušima ni


da zucnem.


Ni onu ludačku kapu sa


zvončićima, zabave radi


kraljevima i podanicima im.


Ne nosim nikad.


 

A ne bješe niko, vjere mi, niko


ko ovako hodaše.


Sred miješanih kapa.


Gologlav.



Pesmu poslao ENES STROJIL

субота, 29. март 2025.

Oto Tolnai (1940-2025)

ORFEJ MESEČAR


Bar ti poznaješ 

ove životinje

dlakavo kamenje

u kao otok crvenom kubetu

bol

nekad su tvoje reči u njima kucali

prekucaj svoje beleške

prekucaj makar jednom rukom

kao sandrar

ko zna

da l ćeš i sutra moći da seduckaš ovde

kraj otvorenog prozora

ko zna

kad će stići do plamena i pobeći s njim

pacov što sveće jede

kad će planuti trešnjev cvet

kucaj

nadmećući se sa formama

savremenog oružja

i ženskih cipela


(Zoo, 1969, s mađarskog Danilo Kiš)


PRONAŠAO SAM JOŠ I ČLANAK


U selu majur pored šapca

8. decembra

kulminirala je između 45-godišnjeg milana radivojevića i

njegovog očuha 75-godišnjeg milana pantića

golubarska svađa

starom se naime nije sviđalo

što mu pastorak golubove po vasceli dan

pušta da lete

osvetoljubivi golubar

pomenutoga dana sve

golubove pustio je napolje

misleći da se više neće vratiti

mlađeg milana

ovo je tako razljutilo

da je zadavio očuha

a golubovi su sutradan svi do jednog doleteli

pronašao sam i novinsku fotografiju

u dubini se vidi ulaz metro stanice sevr-babilon

ispred drveća pod injem

blizu tog ulaza u metro

posećivali smo jedan indijski restoran

pronašao sam još i članak

među starim novinama u podrumu

u kome se izveštava

da su po FELIKSU čuvenom violinisti

(tu živi u petefijevoj ulici)

nazvali neku zvezdu na nebu.


(Scandal (2001-2017), 2020, s mađarskog Draginja Ramadanski)


DEBELE PIČKE U BUNDAMA


U bečki kunsthistorišes muzeum

odveo sam sina

istina sve je ispalo malo pompeznije

nego što sam hteo

odveo sam ga skoro silom

jer je njega zanimala samo sala sa brojgelom

do koređijevih jupitera i ije

i rubensove helene furman

pogledao ih je ne rekavši ni reči

ali je sigurno pomislio kog đavola hoće

matori sa ovim debelim pičkama u bundama.


(Scandal)


Tolnai Ottó

(5. jul 1940- 28. mart 2025) 

субота, 21. децембар 2024.

Nikola Buvije: JAPANSKA HRONIKA (KCNS, 2024), preveo Bojan Savić Ostojić

U izdanju Kulturnog centra Novi Sad upravo izlazi putopis Nikole Buvijea, Japanska hronika, u prevodu Bojana Savića Ostojića.




Kad stvari krenu po zlu, umesto da čekate ljude, treba da poboljšate odnose sa stvarima: mene je iz problema izvukao običan zid. Duž linije tramvaja 7, u kvartu Azabu, na beskrajnom putu koji sam poslednjih nekoliko dana obilazio peške putujući po svoju poštu. Seo sam da se odmorim na zatvorenu kantu za smeće i kad sam otvorio oči, video sam ga: dugi betonski zid koji je letnja plesan, zajedno sa gljivama iz šalitre, ukrašavala kao pozorišnu zavesu. Čitavom dužinom „dekora“, privremeno izdignuti trotoar formirao je svojevrsnu binu, i svi koji su prolazili ispred njega bili su, hteli – na hteli, pretvorni u „karaktere“, pojačani poput odjeka i bačeni u komediju ili u fikciju. (...)Četiri dana visim kao krpelj uza svoj zid-teatar. Smešten na kovčeg, s aparatom na stomaku, gledam kako preda mnom defiluje taj kvart koji me ne vidi. Sa strane dvorišta, kao i sa strane prema vrtu, puca pogled, nadzirem one koji prilaze, zamišljam njihovu brzinu i putanju, držim palčeve da se sretnu ispred moje zavese, da se pozdrave ili još bolje, da počnu da viču jedni na druge. Ali u Japanu se niko ne svađa.




Buvijeova hibridna hronika delom je istorija Japana, delom putopis, delom memoarska i dokumentarna proza, a sadrži i pesme i esejističke delove. Iako pripovedač tvrdi da nije naročito studiozan, on na uverljiv način istorijske činjenice i arhivske podatke pretvara u pravu prozu u kojoj su naglašene lične priče. Japan putniku nije doneo samo prijatna iznenađenja već je postavio i mnogobrojna pitanja. U stvari, moglo bi se tvrditi da veći deo hronike i ne govori o njegovom putovanju već o onome što je kroz različite procese naučio o Japanu, ali i, možda još više, o samom sebi.

Vladimir Gvozden (iz pogovora)


Nikola Buvije

JAPANSKA HRONIKA

KCNS 2024

preveo Bojan Savić Ostojić

 



петак, 6. децембар 2024.

Peter Handke: TEŽINA SVETA (KCNS/Nojzac, 2024, preveo Relja Dražić)

Uskoro u zajedničkom izdanju Kulturnog centra Novi Sad i Nojzaca izlazi knjiga Petera Handkea Težina sveta, u prevodu Relje Dražića. 





Sveske koje je Handke otpočeo krajem 1975, i vodio ih do 1977, objavlјene pod naslovom Težina sveta (sa naznakom „dnevnik“) započinju nacrtima situacija za neme komade i druge rukopise. U uvodu, međutim, autor priznaje da mu se desilo da u njima nagonski zabeleži i neka „neposredna iskustva svesti“ mimo unapred zadatog projekta. S vremenom će početi da zapisuje samo te sporedne opažaje, bez namene, koji dolaze niotkud i ne traže razradu. I do danas će objaviti još desetak takvih svaštara (od kojih su na srpski dosad prevedene Juče na putu i Godina kroz noć ispričana). 

Zašto su, po mom mišlјenju, Handkeove sveske najvitalniji deo njegovog opusa, uspeliji od pripovednih dela, naročito nakon 1980? Zato što su slika i prilika iskustva, pokušaja da se ono u trenutku uobliči a da se ne zaokruži.


Bojan Savić Ostojić (iz pogovora) 




Peter Handke 

Težina sveta (dnevnik, novembar 1975-mart 1977)

(Das Gewicht der Welt, ein Journal, 1.izd, Suhrkamp, 1977) 

Preveo sa nemačkog Relja Dražić 

KCNS i Nojzac, 2024.