уторак, 21. децембар 2021.

Две књиге за двехиљаде21: Дејан Илић & Небојша Васовић

 Или, ако тако више волите, две песме.




Дејан Илић

ТАМО ГДЕ СМО ЖИВЕЛИ


Шта да радимо са потрошеним 
просторима, где да их одложимо? 
Стоје тако, сами, и тужно одјекују. 
Долазимо и налазимо а не успевамо 
да нађемо. Живело се, кажемо, овде, 
али зашто више није тако? Опустошени 
простори, искоришћени, прешли 
у тисковине сећања и речи на страници. 
Возови су то, са нама, који стално 
пролазе, али више не долазе, 
само одлазе, док машемо себи 
с неког пропланка.


Дејан Илић, Камперплац, Повеља, 2021.




Небојша Васовић 

ТРН

/за Бору Радовића/


Како препознати оштрину 
Ружиног трна, и чему, 
То знање припада ономе 
Ко се огребао, па памти 
Само ружу и ону стазу, 
Не главну, но ону ужу, 
Којом се стизало у поље, 
Где у одсуству власника 
Све беше дивље 
Као небеске боје, 
Нечије кочије.


Небојша Васовић, Дулчинеји од Винче, Поетикум, 2021.


понедељак, 29. новембар 2021.

Tefteri: Petar Vjazemski (Polja 530, 2021)

Upravo je objavljen letnji broj časopisa Polja, a u njemu nastavak feljtona "Tefteri", posvećen Petru Vjazemskom. Izbor fragmenata preveo je sa ruskog Zorislav Paunković.





Po rođenju knez, a po pozivu pesnik, Petar Andrejevič Vjazemski (1792–1878) ostao je danas u pamćenju pre svega kao autor Stare beležnice. Ovaj predvodnik pesnika romantičara i akademik, Puškinov prijatelj i korespondent, a osim toga i visoki činovnik Ministarstva finansija i direktor Državne banke, svoje sveske je vodio od 1813. do smrti. Prvobitna namera autora bila je da beleži nacrte za pesme, pisma i basne, ali ubrzo su među zapisima počele da preovlađuju anegdote iz ruskog književnog života i kratki portreti ljudi iz njegovog okruženja.


Među autorima iz feljtona, Vjazemski je prvi koji se odlučio da za života objavi odlomke iz svojih svezaka: dvadesetih godina XIX veka. Nakon što je prestao da ih objavljuje u periodici, po mišljenjima dveju priređivačica izbora (V. Nečajeve i L. Ginzburg), Vjazemski je prema sveskama razvio prisniji odnos. Ipak, i kasnije je rešio da iz njih objavi odlomke, šezdesetih godina, ali ovog puta bez potpisa.
„Ne želim da se moje ime štampa. Teško je odsutnom i bolesnom da se pomeša s gomilom. Mnogi će me verovatno prepoznati, ali to je nešto drugo. Ja ipak ostajem zaštićen maskom. Sem toga, danas više ni čestita žena ne može da se pojavi bez maske u našoj javnoj književnoj maskaradi.“



Iz Stare beležnice 
(preveo Zorislav Paunković)



Filip je pisao Aristotelu: zahvaljujem bogovima ne toliko zbog rođenja sina, koliko zbog toga što se rodio u tvoje vreme. Mnogi klasicisti ne raduju se toliko zbog svog dela koliko zbog toga što je ono napravljeno po Aristotelovim preporukama. Jedan lekar govorio je o svom preminulom pacijentu: nije ozdravio, ali je, u svakom slučaju, umro prema svim propisima i pravilima nauke.



Iskustvo nije kći vremena, kao što se netačno tvrdi, već događaja.



Englezi roman pripovedaju, Francuzi izmišljaju; mnogi Rusi kao da roman prevode s nekog nepoznatog jezika na kojem se govori u nepoznatoj zemlji. Humbolt (naravno, u šali) priča da se u američkim šumama mogu naći veoma stari papagaji koji ponavljaju reči iz jezika plemena koje je odavno nestalo s lica zemlje. Kada se čitaju neki ruski romani ima se utisak da su napisani na osnovu reči tih papagaja.


Jedan pastor venčavao je dvoje mladenaca vrlo neuglednog i neprivlačnog izgleda. Po završetku obreda održao je poučan govor i između ostalog je rekao: „Deco moja, volite jedno drugo, volite se jako i stalno, jer ako se ne budete uzajamno voleli ko će vas drugi zavoleti.“ Ta pouka mi uvek pada na pamet kada Z. hvali X., a X. hvali Z.


Pitali su Jermolova za jednog generala, kakav je u borbi. „Stidljiv“ – odgovorio je.


Šamfor, diskutujući o ljudskoj pokvarenosti, citira nekog oštroumnog mizantropa: Bog bi nam poslao i drugi potop da je video korist od prvog.


NN kaže da žali ljude koji knjigu života čitaju od korica do korica s napregnutom pažnjom i usrdnim poštovanjem; oni obično loše prođu. Život treba pomalo listati, spretno i pravovremeno izvlačiti iz njega ono što se u njemu nađe dobro i po želji, a ostalo propuštati, ne razmišljajući o njemu. 

 
Ceo izbor i tekst o Vjazemskom ("Izbor iz nevidljive književnosti") možete pročitati na sajtu časopisa Polja.



Ovo je 4. nastavak feljtona Tefteri. Prethodni nastavci: 


S. T. Kolridž (br. 526/2020, link)

Žozef Žuber (br. 524/2020, link

Georg Kristof Lihtenberg (br. 522/2020, link


четвртак, 18. новембар 2021.

Оtto Tolnai SCANDAL (KOV, 2020)

Не може. Јаче је од човека. Кад хоће да из књиге извуче једну песму Ота Толнаија, у руци му се нађу макар три. Песме прибадаче. Чичкови.







Kako je djed


Пошто се негде у јужној америци
предао
а у београд стигао некако
чак из дубаија
црногорски нарко бос
на паузи прве судске расправе
случајно је прошао поред родбине
и нестрпљиво успут с родбином
прозборио покоју реч:
Kako je djed?
Šta radi mali Prle?
Je l' ste prodali konja onog - dobar je bio?!
међутим други део родбине
своје утиске саопштава
Vidi, molim te, kakve cipele ima.
I u Pljevljima je bio od stila:
и ја сам приметио 
да стасити монтенегрини
шетају у финим италијанским ципелама
да им је лаган крок
што се према џиновском расту
не би баш очекивало
своје опажање износим
свом лаконогом
црногорском пријатељу
заиста вели
када сам први пут сишао с планине
саветовала ме мати
одело може бити свакакво
али ципеле
нек увек блистају сине мој
за пултом последњег београдског
чистача ципела
занимљиво мало позорје
углавном црногорци столују
тамо на врху као на ловћену
иза раширених новина се крију
премда каже ми пријатељ
један другом добро распознајемо ципеле.


Обалавићу и њу


Истрчава под једно дрво
са жељом да је сенка
као хаљином згрне
одене
беше и мало ветра
лепо и дуго је одева
снег што поче да веје
сетила се књиге из младости
анина балска хаљина
хтела би да је сместа потражи
да прочита ту књигу
да је тутне у руку дрвета
чим сам ово испричао осетим
ако не набавим ту књигу
(један стари српски надреалиста
написао ју је 1956) грунућу у плач
обалавићу и њу
као што сам већ толике девојке 
током живота обалавио
мада сам ја први имао
анину балску хаљину
али сам је некоме ко чак не беше го
штавише на себи имашe мали везени гуњ
позајмио.


Ја сам пичка

на вратима билетари
зауставише цуру
са раста фризуром
пошто није имала карту
за рок концерт
Ја сам пичка од бубњара!
рече цура и уђе.


Ото Толнаи,
Scandal, изабране песме 2001-2017
KOВ 2020,
превела са мађарског Драгиња Рамадански








понедељак, 8. новембар 2021.

Čezare Paveze: RADITI JE ZAMORNO (preveo Dejan Ilić, Povelja, 2021)

 

Konačno se na srpskom pojavilo integralno izdanje krucijalne pesničke knjige Čezarea Pavezea, Raditi je zamorno (Lavorare stanca), zaslugom Dejana Ilića. Verzija je identična Einaudijevom izdanju iz 1943. gde su, uz originalno izdanje iz 1936, osim pesama koje je fašistička cenzura zabranila, pridodata i dva pesnikova eseja, "Umeće pesnika" (1934) i "Povodom nekih još nenapisanih pesama" (1940).

Na srpskom je dosad Pavezeovo pesničko delo bilo prisutno u dvema zbirkama objavljenim u biblioteci Reč i misao: Doći će smrt i imaće tvoje oči (prevod i izbor Milana Komnenića iz 1977. gde su uključene i posthumne pesme) i Dve cigarete (prevod Dejana Ilića, 1998, gde je uključen nepreveden ostatak iz Lavorare stanca).



 

JUTARNJA ZVEZDA

(Lo stedazzu)


Usamljeni čovek ustaje dok je još mračno

i zvezde trepere. Topli dah penje se 

s obale, gde je postelja mora, i ublažava

disanje. Ovo je čas kada se ništa 

ne može desiti. Čak i lula među zubima 

visi ugašena. Noćno je tiho zapljuskivanje. 

Usamljeni čovek upalio je lomaču od granja 

i gleda je kako rumeni zemlju. I more će 

uskoro biti kao lomača, usplamtelo.


Ništa nije gorče od svitanja dana 

u kome se ništa neće desiti. Ništa gorče 

od uzaludnosti. Umorna, visi na nebu 

zelenkasta zvezda, iznenađena svitanjem. 

Vidi more, još uvek mračno, i mrlju vatre 

na kojoj se čovek, da bi radio nešto, greje; 

vidi, i pada od sna među tamne planine 

gde je postelja snega. Okrutna je sporost 

vremena za onog ko ne očekuje ništa.


Vredi li da se sunce digne iz mora 

i dugi dan započne? Sutra će se vratiti 

mlako svitanje s bledim svetlom 

i biće kao juče i ništa se neće desiti. 

Usamljeni čovek hteo bi samo da spava. 

Kad se poslednja zvezda ugasi na nebu, 

čovek polako puni lulu i pali je.


Čezare Paveze (1908-1950)

Raditi je zamorno, Povelja, Kraljevo, 2021.

prev. Dejan Ilić

субота, 6. новембар 2021.

Suzan Atefat Pekam (iz antologije Savremene iranske pesnikinje)

Nedavno je banjalučka kuća Imprimatur objavila antologiju Savremene iranske pesnikinje. Knjigu je priredila (i sa persijskog i engleskog prevela) Jelena Mandić, a propraćena je pogovorom Nikole Đokovića. U antologiji je zastupljeno dvadeset autorki.





Suzan Atefat Pekam

URME


Nakon tri dana umotali su 
njegovo okupano telo u muslin
nije se čulo prigušeno zveketanje
dasaka, već samo mreškanje
bele tkanine. Sedela sam sa ostalim
ženama, virila sam iza
drvene izrezbarene ograde
u ćošku. One su se njihale
poput vrana ispod svelucave
kupole džamije, prekrivene
svojim čadorima koji su se
usled njihovog naricanja pomerali
napred-nazad, napred-nazad.
Crne glave su im se klatile stvarajući
ispresecane senke na ogradi, uz urlike
i ječanje muškaraca u prizemlju
dok su se snažno udarali
pesnicama u grudi, u ritmu
molitve za mrtve.
Jedna žena je stajala i držala poslužavnik,
zubima je stiskala
obod čadora, bio je toliko priljubljen
uz lice da joj se urezao u obraze. Nudila nam je voće
sa srebrnog poslužavnika dok je molitva
postajala sve glasnija, prateći
kretanje tela. Žena je
prolazila između sedišta
i nudila smežurane urme
slatkastog mirisa,
išla je od žene do žene.
Posmrtno platno bilo je položeno
negde u zemlju, izobličeno lice se
ukočilo ispod betonske nadstrešnice,
noge su bile okrenute u pravcu Meke.
Spustila je poslužavnik.
Uzela sam jednu urmu i voda mi je
krenula na usta pri pomisli na njenu slatkoću.


Susan Atefat Peckham
(1970-2004)
prevela sa engleskog: Jelena Mandić

Dates (English version
Na linku je još jedna pesma na engleskom, Ameh Joon Aunt Dear



среда, 22. септембар 2021.

Bogomil Đuzel


 

Sigurno - nismo više samo potrošači, koji će potrošiti 
realnost, svet i ideju što pre, potom ništa, 
harčeći se badava kao da nas ove reči ne habaju dovoljno, 
dovoljno podmuklo. Isuviše brzo oslobađanje od njih 
zasigurno nam neće spustiti granu do ploda. Ali 
odvojene od nas u pravo vreme i na pravo mesto, 
one nam nalažu da ih sledimo kao što sudba nas sledi 
a mi da idemo dalje čak protiv nje. Na ovom mestu 
srce iznutra grebe kamen 
sada uzidan u palate, kao što 
svetlina unutra grebe mermer, doveka 
iako ga ne vreba umorni putnik u hladovini 
osojna zmija. Na ovom mestu, na ovom mestu 
dajete mi, izgleda, sve, suđaje moje, 
ono što ste mi drugde oduzele 
i ja, za sada, u tome vidim samo najveću opasnost. 
Srce navaljeno na kamen prestaje da kuca, 
a kamen pod njim već se rasprskava.


BOGOMIL ĐUZEL (1939-2021)

iz zbirke Mironosnice (1965)

sa makedonskog preveo Milutin Petrović
(ПесниPesme, Naši vidici, 1981.)


субота, 24. јул 2021.

Alen Rob-Grije - DŽIN (Nojzac, Novi Sad, 2021)

Novosadska kuća Nojzac nedavno je, u svojoj ediciji Џ, objavila roman Alena Rob-Grijea Džin, u prevodu Bojana Savića Ostojića.



Stupanj verovatnoće događaja u ovoj je pripovesti gotovo uvek preslab u odnosu na zakone tradicionalnog realizma. Zbog toga autorovu navodnu prosvetnu namenu možemo bez zazora da protumačimo kao običan alibi. Iza alibija se sigurno krije nešto drugo. Ali šta?

iz autorovog uvoda


Šta pisac i pedagog mogu da napišu kada se udruže podjednakim snagama? Pa naravno, udžbenik. I zaista, prva verzija romana Djinn objavljena je u Americi kao priručnik za učenje francuskog. U koncepciji ove knjige šef i ideolog Novog Romana možda se jedini put približio strategijama tipičnim za OuLiPo. Na formalnom nivou, u svakom poglavlju romana, čiji se ritam povinuje obrascu usvajanja jezika, postepeno se uvode nova gramatička pravila. Ali na dubljem nivou, kada ga razmotrimo u okviru autorove bibliografije, Djinn je samo novo polje za primenu već oprobanih Rob-Grijeovih strategija i opsesivnih motiva. Za ovog pisca svakako važi: što čitkije, to subverzivnije.

Rob-Grije nikad nije bio "pisac koji želi da piše romane" već autor koji se bavi zakonima naracije, koji roman pre svega vidi kao konstrukciju. Za njega se rad pisca svodio na podrivanje, odnosno naglašavanje artificijelnosti te konstrukcije. Upravo u strategiji montiranja i demontiranja onoga što slovi za romaneskno leži Rob-Grijeova suštinska originalnost, zbog čega će on uvek ostati reper za promišljanje romana i podstrek za inovaciju u ovom žanru.

Bojan Savić Ostojić


Koristeći subjekte kojima je zajednička preterana transparentnost njihove ljudskosti, Rob-Grije zapravo iznova ispisuje jednog drugačijeg Stranca. On se od Kamijevog razlikuje u tome što više nije čovek ono suštinski neprobojno i nedokučivo, već spoljnji svet. I što je svet neprozirniji i otuđeniji, to se Rob-Grije više interesuje za njega.

Žilijen Grak




Alain Robbe-Grillet, Djinn, originalno objavljeno u editions de Minuit, 1981.

Sajt izdavača: https://www.neusatz.rs/books





петак, 2. јул 2021.

Emanuel Bov - ARMAN (Službeni glasnik, 2021)

Upravo je objavljen Arman, roman Emanuela Bova, u prevodu Bojana Savića Ostojića. 





Po originalnoj mešavini emotivnosti i nonšalancije, Bovov Arman nam se predstavlja kao dvojnik Viktora Batona iz romana Moji prijatelji. Čini se, međutim, da je za razliku od ovoga uspeo u životu: ima stalno boravište, živi sa bogatom ženom, ništa mu ne fali. Kada jednog zimskog dana slučajno sretne Lisjena, prijatelja iz siromašnih dana, neće odoleti da mu pokaže koliko je imućan i drugačiji. Usput će sebe samog videti u novom svetlu i uvideti da ne samo da se uopšte nije promenio već da, naprotiv, možda uopšte ne želi sve što je stekao. Originalno objavljen 1927. Arman je vrhunac pointilističke veštine Emanuela Bova. Ovo je prvi prevod knjige na srpski jezik.


foto: Roger-Viollet/Albert Harlingue


„Volim da se nađem na uzvisini s koje puca pogled na otvoreni prostor. Ponekad imam potrebu da vidim onoliko daleko koliko mi oči dozvoljavaju, da vidim dokle se prostire vazduh koji dišem. Moji problemi se tada umanje. Postepeno se utope u muke svih onih koji me okružuju. Više nisam jedini koji pati. Godi mi pomisao da u nekoj od ovih kuća koje se prostiru unedogled živi neko ko možda liči na mene. Svet mi se tada čini bliži, njegove radosti i boli dublje i neprekidnije.“


Više od bilo koga drugog, Emanuel Bov ima osećaj za dirljivi detalj." (Samjuel Beket)


Emanuel Bov je jedan od retkih pisaca u kome ne vidim ni pozu ni zadnje misli. Njemu je uspelo da u pisanju sačuva vedru neveštost a da ne izazove sažaljenje, već onu višeslojnu misaonu ganutost kakvu možemo da očekujemo samo od velikih pisaca. Eto šta je za mene Bov: krišom veliki pisac." (Bojan Savić Ostojić)


Pročitajte više o autoru i o knjizi Moji prijatelji

Naručite knjigu kod izdavača




уторак, 22. јун 2021.

Klaus Henzel






Novosadski Nojzac nedavno je objavio kapitalnu hrestomatiju tekstova posvećenih Dunavu, koja nosi jednostavan naslov Reka (priredile Edit Kiralj i Olivija Spiridon). Pored tekstova Kanetija, Nadaša, Doderera, Šalgo, Okopenka, Albaharija, Tišme (i Aleksandra i Slobodana) i još stotinak autora ne samo germanofonog izraza, u Reci se našla i ova pesma Klausa Henzela, nemačkog pesnika rodom iz Rumunije, posvećena gradu Sulina, na dunavskoj delti.


saobraćaj


ribarska krčma: straćara od talasastog metala, pod od blata, drvene klupe, drveni stolovi, jeftina rakija. žene ovde kupuju pivo u kantama za vodu. muškarci nalakćeni na stolove. ispijaju treću rakiju iz čaše za vodu. kod svake četvrte prolazi gradski autobus. jedini događaj koji podiže prašinu. ponos sulinaca. samopotvrđivanje njihove sujete. opomena ili karikatura? kolebljivi korak napred. onda još jedan. kad se smrači, krčma se zatvara, a autobus poslednji put vozi kroz groblje. onda rumunski, turski, ruski, jevrejski, engleski, grčki, jermenski i drugi mrtvi imaju svoj mir. i sulina: grad s kvotom saobraćajnih nesreća nula.


Klaus Hensel
iz ciklusa Sulina - notizen aus einem kleinen terminkalender

prevela Nikolina Zobenica


Sulina početkom XX veka (Reddit)

четвртак, 3. јун 2021.

Razgovor sa Barbi Marković i Mašom Dabić o romanu Ništa nije ničije - 25. maj 2021.

Dvadeset petog maja, u organizaciji austrijskog Literaturhausa i Tradukija, održan je (zoom) razgovor o romanu Bojana Savića Ostojića, Ništa nije ničije. Pored autora, u njemu su učestvovale Barbi Marković i Maša Dabić. (Pozdravnu reč uputila je Nađa Gresing.) 

Maša je u isto vreme dobila prevodilačku rezidenciju u Beogradu (Krokodil, u okviru programa Translation in motion) gde će upravo raditi na prevodu ove knjige. 

O buvljačkim artefaktima čiju vrednost prepoznaje samo neko ko je odrastao u (bivšoj) Jugoslaviji, o novokovanici robna osetljivost, ali i o problemima koje predstavlja prevođenje ovakvog teksta, poslušajte na priloženom linku. (Razgovor je vođen na nemačkom i srpskom, sa konsekutivnim prevodom.)


https://www.youtube.com/watch?v=Ni1rDm1Lm94&t=1685s





недеља, 23. мај 2021.

O romanu Ništa nije ničije u emisiji U prvih pet (Radio Beograd 2, 23. maj 2021)

U nedelju, 23. maja, Sara Arsenović je u emisiji "U prvih pet" (Radio Beograd 2) razgovarala sa Bojanom Savićem Ostojićem o romanu Ništa nije ničije i blogu Za sve pare, o umetnosti pripovedanja i nađenim sveskama, kao i o najsvežijim nalazima sa Zemunskog buvljaka.

Emisiju možete u celosti poslušati na sledećem linku:

https://www.rts.rs/page/radio/sr/story/24/radio-beograd-2/4380886/bojan-savic-ostojic.html




среда, 12. мај 2021.

Umetnost romana: Bojan Savić Ostojić – Ništa nije ničije (razgovor sa Petrom Protićem u Domu omladine, 11/05/2021)

Na linku u prilogu možete pratiti snimak razgovora o romanu Bojana Savića Ostojića Ništa nije ničije. Veče je održano 11. maja u Domu omladine, u okviru tribine "Umetnost romana" (urednik i voditelj Petar Protić).









Link ka snimku

петак, 7. мај 2021.

Bojan Savić Ostojić: MOJ SAT HANDKEA (Gete Institut, Beograd, 29. april 2021)

Dvadeset devetog aprila, u okviru Književnog kafea, mesečnog ciklusa beogradskog Gete Instituta, Bojan Savić Ostojić je sa Biljanom Pajić, urednicom programa, razgovarao o Peteru Handkeu.


Sveske Petera Handkea
Težina sveta, Povest olovke, Fantazije ponavljanja;
Na prozoru ujutru, Juče na putu, Noću pred zidom od senki drveća



Posle mnogih razgovora organizovanih u njegovu čast nakon dobijanja Nobelove nagrade, možda je teško govoriti o sopstvenom čitanju Handkea. Pa ipak, vredi se okušati u tome, barem za onoga koga s njegovim delom nije zbližila nagrađivanost već samo iskustvo pisanja.

Više od pripovedača i dramaturga, Handke je za Bojana Savića Ostojića pre svega sveskopisac. Prva od šest svezaka koje je do danas objavio, Težina sveta iz 1978, po mišljenju našeg sagovornika presudna je za prelom u njegovom opusu koji se desio sa tetralogijom Spori povratak kući, za poetički zaokret koji ga je, nakon početnog perioda posvećenog ispitivanju jezičkih manipulacija, odveo ka problemu neposrednog iskustva.

Osim njegovih beležaka, u razgovoru smo se dotakli Handkeovog opusa uopšte. Tom prilikom osvrnuli smo se na njegovo prisustvo na našim prostorima i na redigovanje prevoda nekih njegovih dela na srpski, za koje je bio zadužen upravo naš sagovornik.


(iz najave organizatora)


Snimak razgovora možete pratiti na linku u prilogu.





понедељак, 3. мај 2021.

Emanuel Bov: ARMAN (Službeni glasnik, 2021)

Uskoro će u izdanju Službenog glasnika izaći Arman, drugi roman Emanuela Bova, u prevodu Bojana Savića Ostojića. 

Treći program Radio Beograda večeras počinje da ga emituje u svom ciklusu Putevi proze, u naredne dve nedelje. 


foto: Roger-Viollet/Albert Harlingue

„Videh sebe u detinjstvu, sa noktima pretankim da bi mi ih roditelji negovali, sa plavom kosom čiju kovrdžu još čuvam, zatim videh sebe kao dečaka, rođenog nekoliko godina pre 1900, koji se raduje izložbama i narodnim praznicima, koga žalosti pomisao da će umreti pre proslave 2000. godine, koji se boji da mu majka neće razlikovati karanfilić i kukutu, koji se nikad ne smeje iza leđa profesorima sa naočarima, koji voli lokomotive sa vetrobranom, koji po knjigama koje čita traži opise mučenja, a kasnije i ljubavne scene, kome su omiljeni predmeti istorija i geografija, koji ima drugove, od kojih danas neke zamišljam spreda, a druge, one što su uspeli u životu, iz profila.“


*


Po originalnoj mešavini emotivnosti i nonšalancije, Bovov Arman nam se predstavlja kao dvojnik Viktora Batona iz Mojih prijatelja. Čini se, međutim, da je za razliku od ovoga uspeo u životu: ima stalno boravište, živi sa bogatom ženom, ništa mu ne fali. Kada jednog zimskog dana slučajno sretne Lisjena, prijatelja iz siromašnih dana, neće odoleti da mu pokaže koliko je imućan i drugačiji. Usput će sebe samog videti u novom svetlu i uvideti da ne samo da se uopšte nije promenio već da, naprotiv, možda uopšte ne želi sve što je stekao.

Originalno objavljen 1927. Arman je vrhunac pointilističke veštine autora Mojih prijatelja. Ovo je prvi prevod romana na srpski jezik.


*

„Volim da se nađem na uzvisini s koje puca pogled na otvoreni prostor. Ponekad imam potrebu da vidim onoliko daleko koliko mi oči dozvoljavaju, da vidim dokle se prostire vazduh koji dišem. Moji problemi se tada umanje. Postepeno se utope u muke svih onih koji me okružuju. Više nisam jedini koji pati. Godi mi pomisao da u nekoj od ovih kuća koje se prostiru unedogled živi neko ko možda liči na mene. Svet mi se tada čini bliži, njegove radosti i boli dublje i neprekidnije.“


naslov izdanja iz 2019 izdavačke kuće Cent pages iz Grenobla 



ovde pročitajte više o autoru i o knjizi Moji prijatelji


четвртак, 15. април 2021.

Nenad Jovanović : OBIČNOST (izabrane pesme, Povelja, Kraljevo, 2020)



Skoro trideset godina posle prve knjige, objavljen je prvi izbor iz poezije Nenada Jovanovića. Običnost, koju je priredio Bojan Vasić, predstavlja izbor iz deset Nenadovih pesničkih knjiga, od Frezna iz 1993. do Klasa iz 2018. Čitaoci će napokon imati uvid u reprezentativni izbor jednog od najvitalnijih srpskih pesnika u poslednjih trideset godina.

 

DIM

 

Življaše, jednom, galeb. I

i dalje je živ.

 

Ima visoku, visoku temperaturu;

trbuhom naleže na

auto-stradu

kojom porodice putuju na vikend.

 

Tonu otežava to

što ne znamo šta podrazumeva tona.

 

A ona će se predstaviti onda

kada nam ne bude do poznanstva

 

nego do mirisa za koje

verujemo da bi upotpunili našu

biografiju: miris

 

kruške, na primer.

 

Onakve kakvu će iza sebe

u sutonskoj sobi neko

da ostavi u želji

 

da ga na svetu zastupa

ono što staje na dlan,

 

kada dim bude zauvek

verodostojniji od zore,

automobili nečujni.

 

Neko koga po kruški, međutim,

nećemo prepoznati.

 

Sadašnjost je luda kraljica,

i stalno zbacuje krunu.


Nenad Jovanović, Običnost
izvorno iz knjige XIX (1996)







Knjige Nenada Jovanovića
(sleva nadesno)

Frezno* (1993) Književna omadina Srbije, Pegaz
Welt- (1995) Ruža lutanja 
XIX (1996) Književna omladina Srbije
Ignjat (1997) Gradac
Bela imena (2000) CSM
Običnost (2020) Povelja
Bolest vožnje (2002) Povelja
Živeti na moderan i umreti na starinski način (2004) Povelja
Lice mesta (2007) Povelja
Delfini (2014) Povelja
Klase (2018) Povelja


* Nije izneta na sto, ali poodavno je na spisku buvljačkih želja  



петак, 12. март 2021.

Muanis Sinanović — KRHKE KARAVANE & NOĆNI NOMADI (Ljubljana & Beograd, 2020)




Готово у исто време појавиле су се две књиге Муаниса Синановића. Најпре, на словеначком, четврта књига песама, Krhke karavane (издавач: LUD Literatura). А потом је изашао већ други избор ауторових песама на српском, Ноћни номади, где су укључене и песме из најновије збирке, у селекцији и преводу Ивана Антића. Поговор је написао уредник Бојан Марковић. (Издавач: Дом културе Студентски град) 


Sanjak of Novi Pazar

 

Mujezin je vsak dan v reki pobral kamne,
jih prenesel v mošejo. Okoli njih so molili, 
nato so jih vrgli nazaj. To je odgnalo sovražnike.
Zato v tih krajih ni bilo vojne.

A jaz bi rad bil reka, njena molitev
ni priprošnja, temveč tek. Rad bi bil kamen, 
njegova molitev ni prošnja, temveč bivanje
na dnu reke.

Rad bi molil sredi sovražnikov, 
boja ali obrambe. S tem bi bil kot reka
ali kamen na dnu reke.







Sanjak of Novi Pazar


Мујезин је сваког дана скупљао речно камење 

и преносио га у џамију. Око камења су се молили,
потом га бацали натраг. То је одагнало непријатеље.
Зато у тим крајевима није било рата.

Ја бих радије да сам река, њена молитва 
није молба већ ток. Радије бих да сам камен, 
његова молитва није молба, већ бивање 
на дну реке. 

Радије бих се молио међу непријатељима,
усред битке или одбране. Тако бих био као река 
или камен на дну реке.


(превео: Иван Антић) 



субота, 13. фебруар 2021.

Samuel Taylor Coleridge: SVESKE (Polja 526, nov-dec 2020)

U najnovijem broju Polja objavljen je izbor iz Svezaka S. T. Kolridža, u izboru i prevodu Bojana Savića Ostojića. 


Coleridge - slika 0.jpg
Za Samjuela Tejlora Kolridža sveske su bile prostor na kojem je tragao za novim formama odmarajući se od njih. One su najpre bile podloga gde je artikulisao svoju vezu sa okolnim svetom. Isprobavajući se u opisima, Kolridž neprekidno ispituje sopstvenu budnost i osetljivost na senzacije. Iako nastoji da se usredsredi na neku pojedinost iz prirode, kako bi iz nje izvukao formulu, s nadom da će prerasti u dobar stih, pažnja mu je rasuta, neusredsređena, sklona besomučnom gomilanju detalja. U potenciranju primećenih fragmenata stvarnosti, u maničnom opisu predmeta i svega „običnog“, ima ponovnog pronalaženja, potrebe za prepoznavanjem i traženjem mesta za sebe u tom svetu. Kolridž je imao konkretan, da ne kažem fiziološki podstrek za tu iscrpnost: zavisnost od opijuma.

(iz predgovora, "Između mišljenja i misaone bujice") 



Odlomci iz Svezaka (1797-1803)



San u kojem mi neki velikaš obećava velike stvari – pri buđenju utvrđujem da sam razočaran gotovo isto koliko bih bio da se to stvarno desilo. 

 

Prirodni i usiljeni um. U prvom slučaju plod pada zreo s Drveta – u drugom se s njega otresa.   

  

Dete koje grdi cvet onako kako su njega grdili i tukli, to je poezija / pretrpljeni bol praćen užitkom –  

 

21. okt. – Jutro – 2 sata – Vetar u svojim [naletima?] proizvodi takvo mučno jecanje da mi se učinilo da moja žena ječi u snu. – Treperavo Uu! Uu! poput ranjenika na bojnom polju, koga rane počinju da peku po hladnoći. 

 

Nije znao šta će sa sobom – morao je, tako je osećao, nešto da učini – ustao je, iznenada privukao pisaći sto – seo, uzeo pero – i utvrdio da ne zna šta će sa sobom. 30. okt. 1800.

 

Sreda – Popodne. U krevetu – živčan – gledao sam prizmatične boje koje ispušta Kupa – Došao je Vordsvort – Ispričao sam se s njim – Ostavio me je samog – Zatvorio sam oči – divni dvobojni spektri, narandžasti i ljubičasti – potom zeleni, a ta boja se odmah pretvorila u Lisnato Zelenu & zatim pred mojim očima postala divna mahovina, poput one koja se nalazi na dimnjaku u Grasmiru. – Apstraktne Ideje – & nesvesne Veze!! 

 

Dopola ispletena Čarapa u Fioci Kuhinjskog stola –  

 

Izduvati dušu.

 

Polja 526 nov dec 2020.jpg




Ovo je treći nastavak feljtona Tefteri. Prethodni nastavci: 

Žozef Žuber (br. 524, link

Georg Kristof Lihtenberg (br. 522, link


Sve brojeve Polja možete naručiti na adresi polja.rs

субота, 30. јануар 2021.

Ištvan Domonkoš • KANADA




u kanadi svi su kanađani 

u kanadi prolaze kanadske godine 

čuvena je kanadska glad 

kanadski sleđena kanadska krv

moždina jetra i bubreg 

kanadsko sušeno voće 

u kanadi sve isto sluša kanađanin 

kanada kanada 

i kanadski kinez je kanađanin 

u kanadi 

ako po kanadstvu i bude zamerke 

njegovom kanađanstvu 

u kanadi svi kradu 

kanadsko mleko 

na kanadskom uglu 

kanadski drugalji su 

kanadski čuvani 

za kanadskim staklenim zidom 

u kanadi nema ljubavnika 

(svi se snalaze kako znaju 

najčešće kanadiziraju) 

kanadski policajci ne sviraju gitaru 

u kanadi kućni zidovi nisu neprobojni 

u zidu kanadskih trezora 

blista kanadski pesak 

u kanadi zatvorskim stražarima 

zaudara dah 

u kanadi nema pozorišnog društva 

čuven je kanadski univerzalni lepak 

u kanadi se može sasvim pristojno lepiti 

u kanadi ono što se zalepi ne da se odlepiti 

u kanadi su krovovi klizavi 

kanadske šume osvetljene 

kanadski stadioni opasni 

jer su ograđeni 

solidna kanadska ograda 

u kanadi s večeri obično 

svi drežde u luci 


iz kanade nikad ne polazi brod 


s mađarskog prevela Judita Šalgo 

Ja biti 

Matica srpska, 1973