четвртак, 1. мај 2025.

Bojan Savić Ostojić — LUSI (Laguna, 2025)

 Uskoro, u izdanju beogradske Lagune, izlazi novi roman Bojana Savića Ostojića, Lusi.






Ja uopšte ne nameravam da posle toliko godina pronađem Lusi i zamolim je da mi se objasni, ne treba mi takav visokoparan rasplet, neka ona ostane tamo gde je otišla, gde god to bilo, želim samo da neobavezno prečešljam ono čega se sećam o njoj ne bih li, možda, shvatio zašto je nema, a možda, što bi mi bilo još draže, istim udarcem uvideo da mi je sama saopštila zašto odlazi, u nadi da će se obelodaniti neki sitan, a presudan detalj koji sam prečuo kada je trebalo da poslušam, zaboravio kada je trebalo da upamtim.




Bojan Savić Ostojić u romanu Lusi oživljava Beograd s početka dvehiljaditih. Glavni junak i narator, iscrtavajući mapu svojih kretanja kroz velegradske ulice, ali i po uspomenama na godine ljubavnih peripetija, odrastanja i sazrevanja, u naizgled nasumičnim flešbekovima secira nekadašnje prijateljstvo sa devojkom koja je dobila epitete nečega neuhvatljivog i pokušava da rasvetli enigmu njenog nestanka.

(iz recenzije urednika Saše Boškovića)


Lusi je knjiga koja će nas odvesti u mladost i u sve ono što mladost nosi: opijajući zanos beskrajnih mogućnosti, ispreplitanje ljubavi i prijateljstva, izvorni, pulsirajući svijet bez jasnih granica između nas i drugih, svijet pun mašte i neizrecivog - ukratko svijet čuda koji će, a saznaćemo i kako, postati jedan suženiji i ukalupljeniji svijet. Mogli bismo reći da je Lusi roman o načinima kako učimo da volimo, ali i kako učimo o vlastitim i tuđim granicama.

(iz recenzije Tanje Stupar Trifunović)



Bojan Savić Ostojić

LUSI

Laguna, Beograd, 2025.








уторак, 1. април 2025.

Branko Čučak

Sred mješanih kapa



Kacige, kačkete, šubare,


šešire, šljemove, pletene kape,


ni čarape s prorezom


razbojničkim, za oči.


Nikada ne nosim.


 Vijavica mi je oko


ušiju zviždala,


tramentana mrsila kosu


grguravu,


čelo i potiljak


katkad su mi pucali


od kosmičke studeni.


 

Nos mi je često mrvljen


kao ledenica. O ušima ni


da zucnem.


Ni onu ludačku kapu sa


zvončićima, zabave radi


kraljevima i podanicima im.


Ne nosim nikad.


 

A ne bješe niko, vjere mi, niko


ko ovako hodaše.


Sred miješanih kapa.


Gologlav.



Pesmu poslao ENES STROJIL

субота, 29. март 2025.

Oto Tolnai (1940-2025)

ORFEJ MESEČAR


Bar ti poznaješ 

ove životinje

dlakavo kamenje

u kao otok crvenom kubetu

bol

nekad su tvoje reči u njima kucali

prekucaj svoje beleške

prekucaj makar jednom rukom

kao sandrar

ko zna

da l ćeš i sutra moći da seduckaš ovde

kraj otvorenog prozora

ko zna

kad će stići do plamena i pobeći s njim

pacov što sveće jede

kad će planuti trešnjev cvet

kucaj

nadmećući se sa formama

savremenog oružja

i ženskih cipela


(Zoo, 1969, s mađarskog Danilo Kiš)


PRONAŠAO SAM JOŠ I ČLANAK


U selu majur pored šapca

8. decembra

kulminirala je između 45-godišnjeg milana radivojevića i

njegovog očuha 75-godišnjeg milana pantića

golubarska svađa

starom se naime nije sviđalo

što mu pastorak golubove po vasceli dan

pušta da lete

osvetoljubivi golubar

pomenutoga dana sve

golubove pustio je napolje

misleći da se više neće vratiti

mlađeg milana

ovo je tako razljutilo

da je zadavio očuha

a golubovi su sutradan svi do jednog doleteli

pronašao sam i novinsku fotografiju

u dubini se vidi ulaz metro stanice sevr-babilon

ispred drveća pod injem

blizu tog ulaza u metro

posećivali smo jedan indijski restoran

pronašao sam još i članak

među starim novinama u podrumu

u kome se izveštava

da su po FELIKSU čuvenom violinisti

(tu živi u petefijevoj ulici)

nazvali neku zvezdu na nebu.


(Scandal (2001-2017), 2020, s mađarskog Draginja Ramadanski)


DEBELE PIČKE U BUNDAMA


U bečki kunsthistorišes muzeum

odveo sam sina

istina sve je ispalo malo pompeznije

nego što sam hteo

odveo sam ga skoro silom

jer je njega zanimala samo sala sa brojgelom

do koređijevih jupitera i ije

i rubensove helene furman

pogledao ih je ne rekavši ni reči

ali je sigurno pomislio kog đavola hoće

matori sa ovim debelim pičkama u bundama.


(Scandal)


Tolnai Ottó

(5. jul 1940- 28. mart 2025) 

субота, 21. децембар 2024.

Nikola Buvije: JAPANSKA HRONIKA (KCNS, 2024), preveo Bojan Savić Ostojić

U izdanju Kulturnog centra Novi Sad upravo izlazi putopis Nikole Buvijea, Japanska hronika, u prevodu Bojana Savića Ostojića.




Kad stvari krenu po zlu, umesto da čekate ljude, treba da poboljšate odnose sa stvarima: mene je iz problema izvukao običan zid. Duž linije tramvaja 7, u kvartu Azabu, na beskrajnom putu koji sam poslednjih nekoliko dana obilazio peške putujući po svoju poštu. Seo sam da se odmorim na zatvorenu kantu za smeće i kad sam otvorio oči, video sam ga: dugi betonski zid koji je letnja plesan, zajedno sa gljivama iz šalitre, ukrašavala kao pozorišnu zavesu. Čitavom dužinom „dekora“, privremeno izdignuti trotoar formirao je svojevrsnu binu, i svi koji su prolazili ispred njega bili su, hteli – na hteli, pretvorni u „karaktere“, pojačani poput odjeka i bačeni u komediju ili u fikciju. (...)Četiri dana visim kao krpelj uza svoj zid-teatar. Smešten na kovčeg, s aparatom na stomaku, gledam kako preda mnom defiluje taj kvart koji me ne vidi. Sa strane dvorišta, kao i sa strane prema vrtu, puca pogled, nadzirem one koji prilaze, zamišljam njihovu brzinu i putanju, držim palčeve da se sretnu ispred moje zavese, da se pozdrave ili još bolje, da počnu da viču jedni na druge. Ali u Japanu se niko ne svađa.




Buvijeova hibridna hronika delom je istorija Japana, delom putopis, delom memoarska i dokumentarna proza, a sadrži i pesme i esejističke delove. Iako pripovedač tvrdi da nije naročito studiozan, on na uverljiv način istorijske činjenice i arhivske podatke pretvara u pravu prozu u kojoj su naglašene lične priče. Japan putniku nije doneo samo prijatna iznenađenja već je postavio i mnogobrojna pitanja. U stvari, moglo bi se tvrditi da veći deo hronike i ne govori o njegovom putovanju već o onome što je kroz različite procese naučio o Japanu, ali i, možda još više, o samom sebi.

Vladimir Gvozden (iz pogovora)


Nikola Buvije

JAPANSKA HRONIKA

KCNS 2024

preveo Bojan Savić Ostojić

 



петак, 6. децембар 2024.

Peter Handke: TEŽINA SVETA (KCNS/Nojzac, 2024, preveo Relja Dražić)

Uskoro u zajedničkom izdanju Kulturnog centra Novi Sad i Nojzaca izlazi knjiga Petera Handkea Težina sveta, u prevodu Relje Dražića. 





Sveske koje je Handke otpočeo krajem 1975, i vodio ih do 1977, objavlјene pod naslovom Težina sveta (sa naznakom „dnevnik“) započinju nacrtima situacija za neme komade i druge rukopise. U uvodu, međutim, autor priznaje da mu se desilo da u njima nagonski zabeleži i neka „neposredna iskustva svesti“ mimo unapred zadatog projekta. S vremenom će početi da zapisuje samo te sporedne opažaje, bez namene, koji dolaze niotkud i ne traže razradu. I do danas će objaviti još desetak takvih svaštara (od kojih su na srpski dosad prevedene Juče na putu i Godina kroz noć ispričana). 

Zašto su, po mom mišlјenju, Handkeove sveske najvitalniji deo njegovog opusa, uspeliji od pripovednih dela, naročito nakon 1980? Zato što su slika i prilika iskustva, pokušaja da se ono u trenutku uobliči a da se ne zaokruži.


Bojan Savić Ostojić (iz pogovora) 




Peter Handke 

Težina sveta (dnevnik, novembar 1975-mart 1977)

(Das Gewicht der Welt, ein Journal, 1.izd, Suhrkamp, 1977) 

Preveo sa nemačkog Relja Dražić 

KCNS i Nojzac, 2024.


петак, 29. новембар 2024.

Eduar Leve: SAMOUBISTVO, Red Box, Beograd, 2024 (preveo Bojan Savić Ostojić)

Beogradska izdavačka kuća Red Box uskoro objavljuje Samoubistvo Eduara Levea, u prevodu Bojana Savića Ostojića.




Uspomena na prijatelja iz detinjstva koji se ubio toliko je proganjala Eduara Levea da je rešio da joj u potpunosti posveti svoju jedinu pripovest. Taj portret, intoniran kao esej o samoubistvu, naposletku se pretvara u skriveni autoportret.

U Samoubistvu nema fikcije. Na snazi je pisanje koje ništa ne dočarava niti režira već doslovno prenosi, urezuje. Kao i Anri Rorda (Moje samoubistvo), kao i Stig Dagerman (Naša potreba za utehom ne može se namiriti), Leve se ovom knjigom pokazuje kao autor koji temu samoubistva shvata u kontekstu vedrine što nije naišla na svoj odjek u ovom svetu.

Može li Leveovo Samoubistvo nekome pomoći? Može: tako što će mu pokazati gde je ranjiv. Iz njega neće naučiti ništa oni koji traže recepte za samopomoć. Kroz Leveovu knjigu mogu da prođu samo oni koji ne zaziru od toga da ih knjiga ugrozi.


Bojan Savić Ostojić




Eduar Leve (Édouard Levé, 1965-2007), francuski vizuelni umetnik i pisac, objavio je knjige: Dela (Œuvres, 2002), Dnevni list (Journal, 2004), Autoportret (Autoportrait, 2005, objavljen u prevodu u Red Box 2023.) i Samoubistvo (Suicide, 2008), sve kod izdavača P. O. L. Među njegovim umetničkim knjigama, treba izdvojiti Angoisse (fotografska monografija o tom selu) kao i fotografske serije Reconstitutions (Rekonstrukcije) i Fictions (Fikcije). Izbor iz zaostavštine (Inédits) priredio je 2022. Toma Kler.

Eduar Leve izvršio je samoubistvo 15. oktobra 2007, deset dana pošto je izdavaču predao rukopis Samoubistva.


Eduar Leve

SAMOUBISTVO

Red Box, Beograd, 2024.

(originalno izdanje: Edouard Levé, Suicide, P. O. L., 2008)

preveo Bojan Savić Ostojić



субота, 2. новембар 2024.

Selin: Izabrana pisma N. R. F.-u (1931-1961) - Zepter, 2024 - preveo Bojan Savić Ostojić

Uskoro će u izdanju Zepter Bookworld biti objavljen izbor iz prepiske Luja-Ferdinana Selina sa izdavačkom kućom N. R. F. (Galimar).

U pitanju je selekcija iz integralne verzije objavljene na francuskom 1990 (Lettres à la N. R. F.), po želji Antoana Galimara, vlasnika kuće. Među Selinovim najčešćim korespondentima nalaze se urednici kuće Žan Polan, Rože Nimije, kao i vlasnik i osnivač, Gaston Galimar. Prepisku je priredio Paskal Fuše, a predgovor (iz 1990.) potpisuje Filip Solers.




Trideset godina je Selin vodio prepisku sa najuglednijim francuskim izdavačem: najpre kao autor u nastajanju, čije je Putovanje nakraj noći ostalo neprepoznato, a zatim kao ozloglašeni pamfletaš koga u posleratnoj Francuskoj niko nije hteo. Ovaj nesvakidašnji susret donosi nesvakidašnje razmene, u kojima Selin uporno, do poslednjeg daha, brani svoje delo, svoj književni temperament, i samog sebe kao radnika i „pronalazača“. Značajna i kao istorijski dokument, prepiska rasvetljava političku klimu u Francuskoj pre i posle rata, kao i silnu želju da se po oslobođenju pošto-poto okrene novi list. Među ovim pismima nalaze se možda najžešće, najžučnije stranice koje je pisac ikad uputio svom izdavaču, a koje mu je izdavač bezgranično strpljivo oprostio samo zato što je bio siguran da ima posla sa književnim genijem – ili, Selinovim rečima, „zlatnom kokom za narednih sto godina književnosti“.
Bojan Savić Ostojić





Luj-Ferdinan Selin (Louis-Ferdinand Céline)

Izabrana pisma N. R. F.-u

Zepter Bookworld, Beograd

2024.