Uskoro, u izdanju beogradske Lagune, izlazi novi roman Bojana Savića Ostojića, Lusi.
Bojan Savić Ostojić
LUSI
Laguna, Beograd, 2025.
blog Bojana Savića Ostojića
Uskoro, u izdanju beogradske Lagune, izlazi novi roman Bojana Savića Ostojića, Lusi.
Bojan Savić Ostojić
LUSI
Laguna, Beograd, 2025.
Sred mješanih kapa
Kacige, kačkete, šubare,
šešire, šljemove, pletene kape,
ni čarape s prorezom
razbojničkim, za oči.
Nikada ne nosim.
Vijavica mi je oko
ušiju zviždala,
tramentana mrsila kosu
grguravu,
čelo i potiljak
katkad su mi pucali
od kosmičke studeni.
Nos mi je često mrvljen
kao ledenica. O ušima ni
da zucnem.
Ni onu ludačku kapu sa
zvončićima, zabave radi
kraljevima i podanicima im.
Ne nosim nikad.
A ne bješe niko, vjere mi, niko
ko ovako hodaše.
Sred miješanih kapa.
Gologlav.
Pesmu poslao ENES STROJIL
ORFEJ MESEČAR
Bar ti poznaješ
ove životinje
dlakavo kamenje
u kao otok crvenom kubetu
bol
nekad su tvoje reči u njima kucali
prekucaj svoje beleške
prekucaj makar jednom rukom
kao sandrar
ko zna
da l ćeš i sutra moći da seduckaš ovde
kraj otvorenog prozora
ko zna
kad će stići do plamena i pobeći s njim
pacov što sveće jede
kad će planuti trešnjev cvet
kucaj
nadmećući se sa formama
savremenog oružja
i ženskih cipela
(Zoo, 1969, s mađarskog Danilo Kiš)
PRONAŠAO SAM JOŠ I ČLANAK
U selu majur pored šapca
8. decembra
kulminirala je između 45-godišnjeg milana radivojevića i
njegovog očuha 75-godišnjeg milana pantića
golubarska svađa
starom se naime nije sviđalo
što mu pastorak golubove po vasceli dan
pušta da lete
osvetoljubivi golubar
pomenutoga dana sve
golubove pustio je napolje
misleći da se više neće vratiti
mlađeg milana
ovo je tako razljutilo
da je zadavio očuha
a golubovi su sutradan svi do jednog doleteli
pronašao sam i novinsku fotografiju
u dubini se vidi ulaz metro stanice sevr-babilon
ispred drveća pod injem
blizu tog ulaza u metro
posećivali smo jedan indijski restoran
pronašao sam još i članak
među starim novinama u podrumu
u kome se izveštava
da su po FELIKSU čuvenom violinisti
(tu živi u petefijevoj ulici)
nazvali neku zvezdu na nebu.
(Scandal (2001-2017), 2020, s mađarskog Draginja Ramadanski)
DEBELE PIČKE U BUNDAMA
U bečki kunsthistorišes muzeum
odveo sam sina
istina sve je ispalo malo pompeznije
nego što sam hteo
odveo sam ga skoro silom
jer je njega zanimala samo sala sa brojgelom
do koređijevih jupitera i ije
i rubensove helene furman
pogledao ih je ne rekavši ni reči
ali je sigurno pomislio kog đavola hoće
matori sa ovim debelim pičkama u bundama.
(Scandal)
Tolnai Ottó
(5. jul 1940- 28. mart 2025)
U izdanju Kulturnog centra Novi Sad upravo izlazi putopis Nikole Buvijea, Japanska hronika, u prevodu Bojana Savića Ostojića.
Kad stvari krenu po zlu, umesto da čekate ljude, treba da poboljšate odnose sa stvarima: mene je iz problema izvukao običan zid. Duž linije tramvaja 7, u kvartu Azabu, na beskrajnom putu koji sam poslednjih nekoliko dana obilazio peške putujući po svoju poštu. Seo sam da se odmorim na zatvorenu kantu za smeće i kad sam otvorio oči, video sam ga: dugi betonski zid koji je letnja plesan, zajedno sa gljivama iz šalitre, ukrašavala kao pozorišnu zavesu. Čitavom dužinom „dekora“, privremeno izdignuti trotoar formirao je svojevrsnu binu, i svi koji su prolazili ispred njega bili su, hteli – na hteli, pretvorni u „karaktere“, pojačani poput odjeka i bačeni u komediju ili u fikciju. (...)Četiri dana visim kao krpelj uza svoj zid-teatar. Smešten na kovčeg, s aparatom na stomaku, gledam kako preda mnom defiluje taj kvart koji me ne vidi. Sa strane dvorišta, kao i sa strane prema vrtu, puca pogled, nadzirem one koji prilaze, zamišljam njihovu brzinu i putanju, držim palčeve da se sretnu ispred moje zavese, da se pozdrave ili još bolje, da počnu da viču jedni na druge. Ali u Japanu se niko ne svađa.
Buvijeova hibridna hronika delom je istorija Japana, delom putopis, delom memoarska i dokumentarna proza, a sadrži i pesme i esejističke delove. Iako pripovedač tvrdi da nije naročito studiozan, on na uverljiv način istorijske činjenice i arhivske podatke pretvara u pravu prozu u kojoj su naglašene lične priče. Japan putniku nije doneo samo prijatna iznenađenja već je postavio i mnogobrojna pitanja. U stvari, moglo bi se tvrditi da veći deo hronike i ne govori o njegovom putovanju već o onome što je kroz različite procese naučio o Japanu, ali i, možda još više, o samom sebi.
Vladimir Gvozden (iz pogovora)
Nikola Buvije
JAPANSKA HRONIKA
KCNS 2024
preveo Bojan Savić Ostojić
Uskoro u zajedničkom izdanju Kulturnog centra Novi Sad i Nojzaca izlazi knjiga Petera Handkea Težina sveta, u prevodu Relje Dražića.
Sveske koje je Handke otpočeo krajem 1975, i vodio ih do 1977, objavlјene pod naslovom Težina sveta (sa naznakom „dnevnik“) započinju nacrtima situacija za neme komade i druge rukopise. U uvodu, međutim, autor priznaje da mu se desilo da u njima nagonski zabeleži i neka „neposredna iskustva svesti“ mimo unapred zadatog projekta. S vremenom će početi da zapisuje samo te sporedne opažaje, bez namene, koji dolaze niotkud i ne traže razradu. I do danas će objaviti još desetak takvih svaštara (od kojih su na srpski dosad prevedene Juče na putu i Godina kroz noć ispričana).
Zašto su, po mom mišlјenju, Handkeove sveske najvitalniji deo njegovog opusa, uspeliji od pripovednih dela, naročito nakon 1980? Zato što su slika i prilika iskustva, pokušaja da se ono u trenutku uobliči a da se ne zaokruži.
Bojan Savić Ostojić (iz pogovora)
Peter Handke
Težina sveta (dnevnik, novembar 1975-mart 1977)
(Das Gewicht der Welt, ein Journal, 1.izd, Suhrkamp, 1977)
Preveo sa nemačkog Relja Dražić
KCNS i Nojzac, 2024.
Beogradska izdavačka kuća Red Box uskoro objavljuje Samoubistvo Eduara Levea, u prevodu Bojana Savića Ostojića.
Uspomena na prijatelja iz detinjstva koji se ubio toliko je proganjala Eduara Levea da je rešio da joj u potpunosti posveti svoju jedinu pripovest. Taj portret, intoniran kao esej o samoubistvu, naposletku se pretvara u skriveni autoportret.
U Samoubistvu nema fikcije. Na snazi je pisanje koje ništa ne dočarava niti režira već doslovno prenosi, urezuje. Kao i Anri Rorda (Moje samoubistvo), kao i Stig Dagerman (Naša potreba za utehom ne može se namiriti), Leve se ovom knjigom pokazuje kao autor koji temu samoubistva shvata u kontekstu vedrine što nije naišla na svoj odjek u ovom svetu.
Može li Leveovo Samoubistvo nekome pomoći? Može: tako što će mu pokazati gde je ranjiv. Iz njega neće naučiti ništa oni koji traže recepte za samopomoć. Kroz Leveovu knjigu mogu da prođu samo oni koji ne zaziru od toga da ih knjiga ugrozi.
Bojan Savić Ostojić
Eduar Leve (Édouard Levé, 1965-2007), francuski vizuelni umetnik i pisac, objavio je knjige: Dela (Œuvres, 2002), Dnevni list (Journal, 2004), Autoportret (Autoportrait, 2005, objavljen u prevodu u Red Box 2023.) i Samoubistvo (Suicide, 2008), sve kod izdavača P. O. L. Među njegovim umetničkim knjigama, treba izdvojiti Angoisse (fotografska monografija o tom selu) kao i fotografske serije Reconstitutions (Rekonstrukcije) i Fictions (Fikcije). Izbor iz zaostavštine (Inédits) priredio je 2022. Toma Kler.
Eduar Leve izvršio je samoubistvo 15. oktobra 2007, deset dana pošto je izdavaču predao rukopis Samoubistva.
Eduar Leve
SAMOUBISTVO
Red Box, Beograd, 2024.
(originalno izdanje: Edouard Levé, Suicide, P. O. L., 2008)
preveo Bojan Savić Ostojić
Uskoro će u izdanju Zepter Bookworld biti objavljen izbor iz prepiske Luja-Ferdinana Selina sa izdavačkom kućom N. R. F. (Galimar).
U pitanju je selekcija iz integralne verzije objavljene na francuskom 1990 (Lettres à la N. R. F.), po želji Antoana Galimara, vlasnika kuće. Među Selinovim najčešćim korespondentima nalaze se urednici kuće Žan Polan, Rože Nimije, kao i vlasnik i osnivač, Gaston Galimar. Prepisku je priredio Paskal Fuše, a predgovor (iz 1990.) potpisuje Filip Solers.