Za svoje vreme, Jedna antologija poratne hrvatske poezije, (priređivača Igora Mandića, objavljena 1987. u suizdanju Drainčevih susreta u Prokuplju i zagrebačkog Znanja) otvoreno je svojom koncepcijom izazvala sve dotadašnje poetske antologije koje su se izdavale za neoborive kanone.
Najpre, Mandić je zastupljene pesnike (izuzev barda Tina Ujevića, čiji je "labuđi pjev" postavljen na čelo u vidu epigrafa) poređao po abecednom redu, time odlučno odbacujući hronološki pristup. Izostavivši neka od najvećih imena hrvatske poezije tog doba, Mandić je to nedvosmisleno precizirao u oštroj belešci o metodi: "Klasici su u školskim čitankama, pa su tako pokojni".
Pored toga, kako bi usmerio čitaoca na pojedinačnu pesmu, Mandić je izbacio svaki bio(biblio)grafski podatak vezan za pesnike, osim godine rođenja, a evo i njegove formulacije razloga za ovu kontroverznu odluku: "Vrijeme neumitno briše bio-bibliografske činjenice, tako da u kolektivnom sjećanju ostaju eventualno samo pjesme. Antologičarsko-kritičarska koketerija koja dolazi do izraza u paradiranju podacima nameće se kao privid ozbiljnosti i teškoće. Čitajmo pjesme, a ne pjesničke živote".
Iz ove danas teško dostupne knjige izdvajamo tri pesnika koji su za vreme sastavljanja antologije bili živi, a danas se verovatno mogu nazvati klasicima savremene hrvatske poezije.
Josip Sever
ŽIVI I MRTVI SINOVI
1
otac žive sinove štiti
a mrtve sinove iznosi
i slaže ih u piramidu
ah kakav plodan vrag
2
razgovara sa zidom otac
o zidu jednog drugog oca
i nezgrapno iznad ovih
zidova grakće otac-starac
3
živi se sinovi stušte u nešto
u to ih viteštvo vodi
a otac strepi i gestikulira
i odiše vremenstvom
4
sinovsko pleme udara put
i čuju se odjeci paljbe
otac je kalkulirao
- sin!
drugoga sina gleda sreća
prvi dogorijeva i cvili
5
s duhovne strane otac
može se reći da je gord
sinovi nose svoju zastavu
i netremice bulje u sunce
što pulsira
na oštrom nožu
Slavko Mihalić
METAMORFOZA
Htio bih znati otkuda
dolazi ova praznina, tako
da se pretvaram u neko prozirno jezero, kome
možete vidjeti dno, ali bez riba.
Ali bez školjaka, rakova, bez
podvodnog raslinstva koje barem
nosi neko ime, a ja sam danas
bezimen. Čak me pomalo nema.
I tako, govoreći o praznini, pomičem
vodu u jezeru, ona
razbacuje pijesak i neke sitne čestice prilegle
po dnu. Meni se smućuje.
Idem ulicama spuštene glave poput
jednog drugog, jezera, tamnog prije svega, zatim
i otrovnog; i ne govorimo o tim
ogavnim bićima koja pužu po dnu, tako
da sada sam sebi zaudaram.
Ivan Slamnig
RADI SE O TOM, DA ZAUSTAVIM KONJA
Radi se o tom, da zaustavim konja.
On juri, glomazan i smeđ, ne odviše brzo,
iz sive trake ceste, obraštene dračama,
zauzdan, osedlan, bez jahača.
Proračunavam kretanje i sve sam odredio:
kako ću ga uhvatiti i svom težinom sebe pritisnut uzde,
a zatim ga ljevicom tapšat po vratu, da se umiri.
Tako. Sad. Dižem desnu, ali konstatiram, da je imam samo do lakta,
lijevu dižem, ali ona ukočeno visi.
Manjkaju mi koljena, komad ramena, lopatica,
i sva kosa.
JOSIP SEVER (1938-1989)
SLAVKO MIHALIĆ (1928-2007)
IVAN SLAMNIG (1930-2001),
iz Jedne antologije poratne hrvatske poezije, prir. Igor Mandić,
str. 137, 193, 201.
Drainac (Prokuplje)/ Znanje (Zagreb), 1988.
