понедељак, 31. октобар 2022.

Tefteri: O sveskama Petera Handkea (priredio Bojan Savić Ostojić, preveo Relja Dražić: Polja br. 535)

Tema novog nastavka feljtona Tefteri jesu sveske Petera Handkea. Beležnice koje je otpočeo krajem 1975. i vodio ih do 1977, objavljene pod naslovom Težina sveta započinju nacrtima situacija za neme komade i druge rukopise. U uvodu, međutim, autor priznaje da mu se desilo da u njima nagonski zabeleži i neka „neposred na iskustva svesti“ mimo unapred zadatog projekta.

S vremenom će početi da zapisuje samo te sporedne opažaje, bez namene, koji dolaze niotkud i ne traže razradu. „Što sam više nastavljao s takvim beleženjem“, zaključuje, „više sam se oslobađao utvrđenih književnih formi, stičući slobodu unutar jedne dotad nepoznate mogućnosti pisanja.“

Međutim, nakon nervnog sloma, u martu 1976. sveske dobijaju funkciju koja prevazilazi još jednu laboratoriju za književno eksperimentisanje. Handke od tog trenutka počinje pretežno da opisuje, sve iscrpnije i detaljnije. Pisac koji je izgradio svoj poetički identitet na sumnji u narativni jezik, autor Kaspara i Golmanovog straha od penala, sad iz najdublje nužde traga za jezikom koji je što transparentniji. Više ga ne zanimaju logički nesporazumi već neposredan susret s realnošću: on traži „svet koji se može opisati, osećanje koje je napokon postalo stvar“.

Zašto su, po mom mišljenju, Handkeove sveske najvitalniji deo njegovog opusa, uspeliji od pripovednih dela, naročito nakon 1980? Zato što su slika i prilika iskustva, pokušaja da se ono u trenutku uobliči a da se ne zaokruži.

Bojan Savić Ostojić

iz uvodnog teksta "Stenografija panike"





***


Sila nežnosti, koja je iznenada razvejala otpor od koga se sastojalo moje Ja


Osetio sam da će mi doktorka pre svog odlaska pružiti ruku, pa sam držao ruke na promaji da se ne oznoje


Kad bi svako uvek bio svestan svoje apsolutne neobičnosti i nastranosti, činjenice da svoju normalnost održava neprekidnim nizom brižljivo skrivanih dnevnih trikova, nikom drugom ne bi mogao da učini ništa loše (ovo sam pomislio zamislivši čoveka koji svakog dana prinudno na kratko staje na vrata da bi tamo doživeo neki sasvim nemotivisan smrtni strah koji mu je potreban, ali koji inače u životu potpuno poriče, a kod drugih čak odmah ismeva)


Noćas u snu video sam drvo obasjano prvim zracima sunca (kao poprskano svetlošću) – toliko sam, spavajući, čeznuo za tim da svane dan


Šta radim u sekundi panike? Posegnem za naočarima i popravim ih


Trenuci kad mi se svest o smrti pojavljuje kao opklada (bez prepoznatljivog suparnika) i tako mi pričinjava neku vrstu zabave!


Osećaj sreće što možeš da posmatraš flašu mineralne vode. (Veliki osećaj života: postoji nešto drugo!)


Uveče čujem psa kako laje napolju; mogu da ga čujem! (Sreća)


Jazbina koja postajem kad izgubim napetost


Pomirišeš hleb i razočaraš se – kao kad ne funkcioniše neki siguran sistem, izgrađen tako da ni budala ne mo že da ga pokvari


Želja da napadnem cveće, obema rukama


Ovoga, najlepšeg mogućeg dana na svetu, otpušten iz bolnice motam se okolo s osećajem (?) da ne bih ništa propustio da sam sad mrtav


iz Težine sveta

preveo Relja Dražić


Polja 535 (maj-jun 2022): https://polja.rs/2022/535/?lang=lat