MATIOS PASKALIS MEĐU RUŽAMA
Od jutros pušim bez prestanka
ako prestanem ruže će me prigrliti
trnjem i opalim laticama ugušiće me
cvatu iskrivljene – sve iste ružičaste boje
gledaju; čekaju da vide nekog; ne prolazi niko;
iza dima moje lule pratim ih
na umornoj postelji bez mirisa,
u drugom životu neka žena mi je govorila, možeš da
dirneš ovu ruku
i tvoja je ova ruža tvoja možeš da je uzmeš
sad ili poslije, kad zaželiš.
Silazim pušeći jednako, stepenište
ruže silaze sa mnom uzbuđene
a imaju u svom držanju nešto od glasa
u korijenu krika ondje gde počne
čovjek da viče: „majko “ ili „upomoć“
ili sitne bijele glasove ljubavi.
To je mali vrt pun ružina grmlja
nekoliko kvadratnih metara koji se spuštaju sa mnom
dok silazim niz stepenište, bez neba;
a njena tetka je govorila: „Antigona, zaboravila si danas
svoju gimnastiku
ja u tvojim godinama nisam nosila steznik, nije se to
radilo u moje doba.“
Tetka joj bijaše jadno tijelo izrezbarenih žila
s mnoštvo bora oko ušiju, s nosom spremnim na smrt
ali riječi njene uvijek bijahu pune razboritosti.
Vidjeh je jednog dana, dodiruje grudi Antigonine
kao malo dijete kad krade jabuku.
Možda slučajno sretnem tu staricu dok ovako silazim?
Reče mi pri odlasku: „Ko zna kad ćemo se ponovo naći?“
a zatim pročitah o smrti njenoj u starim novinama,
o vjenčanju Antigoninom o vjenčanju kćeri Antigonine
i nigdje kraja stepeništu ni mom pušenju
koje mi nudi okus ukleta broda
sa sirenom razapetom, dok još bijaše lijepa, na krmi.
Korča, ljeto ’37
JORGOS SEFERIS (1900-1971)
Sabrane pjesme, Sarajevo: PEN Centar BIH, 2001
prevod sa grčkog: Zoran Mutić
pri(b)log: Petar Matović
Нема коментара:
Постави коментар