Ne tako davno su se neki među danas propalim izdavačima (Narodna knjiga, Prosveta, Nolit, Rad) vrlo organizovano bavili objavljivanjem prevedene poezije, pa su čak pored izbora iz dela, objavljivali prevode celih pesničkih knjiga. U tome je prednjačila edicija Narodne knjige, Alpha Lyrae, pod uredništvom Tanje Kragujević, čije je misije, predstavljanja "klasika" savremene svetske poezije, direktni naslednik edicija Arijel u okviru zrenjaninske izdavačke kuće Agora. Do sad objavljena izdanja Arijela, doduše jako skupa za knjige poezije, otprilike, premda skromno, oslikavaju ambicije edicije Alpha Lyrae: Stanislav Baranjčak, Lucija Stupica, H. M. Encensberger...
Jedna od retkih celih zbirki objavljenih u ovoj ediciji Narodne knjige bila je trinaesta zbirka Čarlsa Simića, Svet se ne završava (The World Doesn't End), originalno objavljena 1989, a u Beogradu samo godinu dana kasnije. Simić ju je eksplicitno odredio kao "knjigu proznih pesama". Kao što ćete naslutiti na osnovu odlomaka, nosi neskrivene tragove eksperimenata nadrealista, Mišoa, pa i (otvoreno) Aleksandra Ristovića.
Onome koga nagrade teraju na čitanje valja napomenuti da je ova zbirka autoru donela Pulicerovu nagradu (1990).
*
Da li su ruski ljudožderi gori od engleskih? Naravno. Engleski jedu samo noge, ruski dušu. "Duša je varka", rekoh Ani Aleksandrovnoj, ali ona ipak nastavi da jede moju.
"Kao veličanstveni zalogaj zaslađene patke, ili kao penušava školjka u prirodnom soku?" Raspitivao sam se. Ali ona samo protrlja svoj trbuh i nasmeši mi se preko stola.
**
Moj palac se upušta u veliku avanturu. "Molimo te, ne idi", kažu prsti. Pokušavaju da ga zadrže. Nailazi crna limuzina sa ženom pod velom na zadnjem sedištu, ali za volanom nema nikog. Kad se limuzina zaustavi, ona uzima zlatne makazice iz svog novčanika i odseca mi palac. Odlazimo za Čikago a ona se služi okrvavljenim patrljkom mog palca da namaže svoje usne.
***
Neko se mota oko mojih vrata mrmljajući: "Naša guska je pečena."
Čudno! Nož i viljuška su mi spremni. Čak mi je i salveta svezana oko vrata, ali tanjir ispred mene još uvek je prazan.
Ipak, neko nastavlja da mrmlja ispred mojih vrata nešto u vezi sa izvesnom, hipotetičkom, navodno pečenom guskom koja je, tvrdi on, naša zajednička.
****
Dolazi vreme malih pesnika. Zbogom Vitmene, Dikinsonova, Froste. Dobrodošli vi čija slava nikad neće dopreti dalje od vaše najbliže rodbine, i možda jednog ili dvojice dobrih prijatelja okupljenih posle večere oko vrča jakog crnog vina... dok deca padaju u san i žale se zbog buke koju pravite preturajući po ormanima, tražeći svoje stare pesme, u strahu da ih je možda vaša žena izbacila prilikom poslednjeg prolećnog spremanja.
Pada sneg, kaže neko ko je zavirio u mrklu noć, a potom se i on okreće ka vama dok se vi pripremate da čitate, ponešto teatralno, s licem koje crveni, dugačku ljubavnu pesmu čija je poslednja strofa (vi to ne znate) beznadežno izgubljena
- Po Aleksandru Ristoviću
ČARLS SIMIĆ (1938)
Svet se ne završava, Narodna knjiga, 1990,
str. 44, 57, 80, 66.
prevod sa engleskog: Ljiljana Đurđić
*
Are Russian cannibals worse than the English? Of course. The English eat only the feet, the Russians the soul. “The soul is a mirage,” I told Anna Alexandrovna, but she went on eating mine anyway.
"Like a superb confit of duck, or like a sparkling littleneck clam still in its native brine?" I inquired. But she just rubbed her belly and smiled at me from across the table.
**
My thumb is embarking on a great adventure. “Don’t go, please”, say the fingers. They try to hold him down. Here comes a black limousine with a veiled woman in the back seat, but no one at the wheel. When it stops, she takes a pair of gold scissors out of her purse and snips the thumb off. We are off to Chicago with her using the bloody stump of my thumb to paint her lips.
***
Someone shuffled by my door muttering: “Our goose is cooked.”
Strange! I have my knife and fork ready. I even have the napkin tied around my neck, but the plate before me is still empty.
Nevertheless, someone continues to mutter outside my door regarding a certain hypothetical, allegedly cooked goose that he claims is ours in common.
****
The time of minor poets is coming. Good-by Whitman, Dickinson, Frost. Welcome you whose fame will never reach beyond your closest family, and perhaps one or two good friends gathered after dinner over a jug of fierce red wine . . . while the children are falling asleep and complaining about the noise you're making as you rummage through the closets for your old poems, afraid your wife might've thrown them out with last spring's cleaning.
It's snowing, says someone who has peeked into the dark night, and then he, too, turns towards you as you prepare yourself to read, in a manner somewhat theatrical and with a face turning red, the long rambling love poem whose final stanza (unknown to you) is hopelessly missing.
–After Aleksandar Ristović
CHARLES SIMIĆ,
The World Doesn't End,
bilingual edition, "Il mondo non finisce", Donzelli editore, Roma, 2001,
via Google books
Нема коментара:
Постави коментар