Kada sam se rodio nisam namjeravao postati čovjek. Dan je bio svijetao. Iz mračnoga roga smještenoga u dnu, želja mi je bila biti bijelo bijelog, plavo najplavijeg plavog, zvuk unutar zvuka, sjena ni od kakva predmeta.
Kada sam se rodio nadao sam se da ću preko tijela, zakoračivši jednom nogom, izaći tamo gdje ne znaju moje ime i ne čekaju moju smrt, da ću biti odsutna rečenica, čista, bogata, udaljena od svake krivice, udaljena od svake udaljenosti.
Kada sam se rodio, nisam namjeravao postati čovjek. Imao sam valove i nebesa, sve da se nikada ne zaluta, imao sam bijelu pučinu na svakom mjestu. - To sada znam kada govori ZVIJEZDA:
To što sam mislila
da je
to je
praznina.
Dobro i zlo
riječi su.
To što se
što me
mijenja
Bog je.
Samo nebo
zadivljujuće apstraktno
i bez akcenta
postaje mi ime.
Danijel Dragojević
Izmišljotine
Naprijed, Zagreb,
1976.
Нема коментара:
Постави коментар