петак, 29. јануар 2016.

Aleš Debeljak

Juče je preminuo Aleš Debeljak.



nikada nije dovoljno: pisati, na granici nesnosno glasnih 
gongova i opasnosti. nikada. to si što je svetlost u kiši. 
to si što pred smrt sanja svako dete, tren pre. - i 
korice putopisa, površno prelistanih za pet minuta. 

to si što je težina iznenađenja u tesnom i golom talasanju 
dana: kao zlatni premaz ikone koja još nije naslikana 
i niko ne zna kada će biti. i maternje mleko što peče 
do bola, i usta kojima ništa neće biti sačuvano. tačno 

u podne, kad greju senke prognanih preko krovova i krsta i 
sve ovamo doleću. one što ovde niko ne poznaje. i ni sa 
kim se nije moguće sresti. koliko karata ove snage, surovo izbrušene, daleko od svih poređenja. 
o koliko! 

tako preživi samo retko ko. lik neodređen i nestalan 
kao roj mušica. ni od čega se ne da ukloniti: to si. 
zgrožen nad onim kao što već sve znaš, Cezare Valjeho, 
lik izabranih dečaka i umornih begunaca.




Imena smrti
(iz knjige Skice za povratak, Petar Kočić, 2002
preveli Bojana Stojanović-Pantović, Milan Đorđević)

петак, 15. јануар 2016.

Aleksej Makušinski

U decembru 2015, iz štampe je izašla knjiga izabranih pesama Minhenski dnevnik ruskog pesnika Alekseja Makušinskog, u prevodu Svetislava Travice, koji je autor i pogovora. Makušinski je bio gost Svetskog dana poezije u organizaciji Kulturnog centra Beograda, 2014. godine. Jurodivi blog donosi tri pesme iz knjige.


***

Prozor s kojeg je Kits
gledao, umirući, na Piazza
di Spagna. Niko ne
zna o čemu je sve to, ta deca,

što galame kraj fontane,
dok sede na stepenicama
znamenitog stepeništa, taj
sedi fotograf,

što dosađuje turistima,
zvuk vode, bat koraka
sve je to eto, oduvek tu
kao taj slavuj, koji nije rođen

da umre (not born
for death) kao i ovo, u svakom
prozoru, uvek isto i ista
deca, krici, sladoled,

i taj fotograf, fontana,
prodavac suvenira.
Samo taj što gleda, ma ko
bio on, uvek je smrtan.


20. mart 2004.


Voz za Frankfurt

Sve je tako tužno, govorio bi princ Genđi, čak
i to prozračno lišće, to belo, ružičasto
rasipanje grana. Zato što mi proleće govori
o jeseni, o protoku vremena, zato što
cvetovi opadaju, a lišće vene. Monah je mislio
o tome, šta leži iza reči, koje bi on
mogao reći za utehu, koje on  potom
i nije rekao za utehu, o tome šta
iza svih reči i misli, lišća i grana
leži, ili možda, misli on, kreće se,
kao i mi primičući se, klizeći, plivajući
kroz širom otvoreni planinski prevoj, gde nizovi
drveća beže po padinama, a laki
oblak poleće iznad zvonika, i planine
nestaju u blistavoj čežnji. Automobili
nisu stizali voz, sa prozora prolaza kojim su
na kolicima već iznosili kofere, nosili torbe,
beše vidljiv grad, velike kule na sunčanom horizontu.


26. april 2005.


***

Izaći u svet. Diviti se drveću i benzinskim
pumpama, nepokretnom vremenu u statuama
i karijatidama. Živimo uvek negde, u nekom

uglu, iza ugla. U gradu koji su Francuzi
hteli zauzeti (i naravno opljačkati) u vreme
rata za špansko nasledstvo, ali nisu to uradili.

Nisu ga našli. Prošli su mimo. Beše magla, vous savez.
Ovde je takođe svet, iako krijemo ovde
kako vetar raznosi nebo, kako stojimo, diveći se.


9. februar 2004.


Aleksej Makušinski (1960)
sa ruskog preveo Svetislav Travica


iz knjige Minhenski dnevnik, V.R.T., Beograd, 2015.

субота, 19. децембар 2015.

Vladimir Stojnić - Reverb

U izdanju Kulturnog centra Novog Sada, u okviru edicije Džepni anagram, iz štampe je izašla knjiga pesama Vladimira Stojnića pod nazivom Reverb. Blog Jurodivi objavljuje 3 pesme iz knjige i odlomak iz pogovora Marka Stojkića.


***

Na izlasku
prolazimo kroz predgrađe,
tamo gde se kvartovi proređuju
i udaljavaju,
da bi neprimetno nestali:

grupe solitera
sve češće ispresecane
brežuljcima i zelenilom.

Kažeš:
ovo je najdalje  mesto
do koga je grad dobacio.

Na povratku sve će se ovo skupljati,
sužavati u suprotnom smeru.

Ali sada već izranjaju naselja u podnožju,
ozidane kućice, piljare, pečenjare,
gajbe, i okuke. Pa onda postrojenja,
magacini, kranovi na gradilištu.

Tako brzo se sve dogodilo.
Pejzaž odsečen prozorom na kolima,
posustajanje betona.

Radio-stanica se izgubila, i taj šum
mrtve frekvencije
traje dugo... predugo.

Postaje neophodnost,
podloga za misli,
spas.

Uskoro će napustiti kola, preplaviti
vidik: bezimena seoca, reku

kojoj se približavamo.



***

Ponekad ustanem, u sred noći,
odem do ulaznih vrata i pogledam
kroz špijunku.

U hodniku zgrade svetlo je ugašeno.

To stakleno oko više
nema funkciju. Otvara se između

dve tame: ispražnjeno,
karoserija, slepo sužavanje

na drvenoj podlozi koja
polako nestaje.

Prolaz je otvoren,

i naš stan se menja u mraku.
Mutiraju naslage građanske klase:

redovi knjiga na policama, monografije
u vitrinama, inkrustacije
i suveniri,

pejzaži iza prozora.



***

U pustinji Derveze, u Turkmenistanu,
početkom sedamdesetih
urušila se bušotina,
postrojenje za eksploataciju gasa,

i nastao je krater: širok osamdeset,
dubok dvadeset metara.

Geolozi su na dno
pobacili buktinje,
da bi ostaci metana sagoreli,
kako su verovali:
za nekoliko dana.

Ali vatra se ne gasi
više od četrdeset godina.

Fosili se još troše, grobovi prazne,
i prošlost se polako

probija iz dubine:
kroz silicijum, ohlađenu lavu,
skladišta grnčarije,

metan prenosi poruke,
zapise na nepoznatom pismu.

Kad padne noć: krater je oreol.

Izvan njega
koraci se rasipaju,
raspareni,
u tami.


Vladimir Stojnić (1980)
iz knjige Reverb (KCNS, Novi Sad, 2015)


odlomak iz pogovora:



U kritičkim prikazima knjiga Vladimira Stojnića uobičajena je napomena o tome kako nas ovaj pesnik u svakoj novoj knjizi iznenađuje potpuno različitim stilskim postupkom. Ako bi me pak neko primorao da tražim konstantu, da krenem suprotnim smerom, te da svedem Stojnićevu poeziju na jednu jedinu reč, verovatno bih upotrebio izraz: perspektivizam. Zanatski kritičar bi ovaj perspektivizam mogao predstaviti jezikom binarija, recimo kao oscilovanje: 1) između kretanja i mirovanja, 2) između čežnje za daljinom i sondaže jedne prostorne tačke, 3) između nepoverenja u jezik i osuđenosti na njega (setimo se Poziva na saučesništvo), 4) između potrage za odgovarajućim kadrom i potrebe za vremensko-prostornim izlaskom iz njega (setimo se Fotoalbuma), 5) između logike i potrebe da se raspakuje sopstveni logički aparat (setimo se Kutije), 6) te između vremenski fiksiranog trenutka i njegove istorijske potencije. Ne bih se na ovom mestu bavio ovim binarijama, mada bi zavodljiva igra njihovog detektovanja, potkrepljivanja i, konačno, njihove dekonstrukcije mogla da bude plodonosna. Ovakav pristup knjizi Reverb uskratio bi mi mogućnost da podvučem izvesne aspekte njene literarnosti, čime bih došao preblizu pozitivističke zamke da objašnjavajući prestanem da doživljavam. Zato me Reverb zanima pre svega kao kvalitativni pomeraj, ne u smislu stupanja u akciju, povratka glagolu (re-verb), već u pop-kulturnom značenju transformacije zvučnog signala, akta gaženja papučice za distorziju.“




Marko Stojkić, „Distorzija i sondaža“




субота, 5. децембар 2015.

Nova izdanja Knjižuljka: Karlo Hmeljak (Ljubavne) & Rikardo (Skica za petonožnog Aleksandera)




Knjižuljak je nedavno objavio dva nova naslova u ediciji Patenti: poemu Ljubavne slovenačkog autora Karla Hmeljaka (u prevodu Romea Mihaljevića) i zbirku pesama Skica za petonožnog Aleksandera koju potpisuje Rikardo.



Karlo Hmeljak, Ljubavne, preveo Romeo Mihaljević,
slovenački i hrvatski, 32 str.
Karlo Hmeljak (1983), jedriličar i pesnik, autor je knjiga Dve leti pod ničlo (2007), Ljubavne (2012) i Krčrk (2012). Jedan je od urednika časopisa IDIOT. 

Poema Ljubavne (srpskohrvatski naslov u originalu) originalno se pojavila u ediciji Mala ignorirana knjiga KUD Kentaver iz Ljubljane, koju uređuje Dejan Koban. Nakon diskurzivnih pesama iz Dve leti pod ničlo, Ljubavne donose fragmentarne, razuđene celine razbijenog iskaza u kojima je akcenat stavljen na izolovanu reč, homonimiju i muzikalnost. Ovaj postupak će dominirati u narednoj Hmeljakovoj knjizi Krčrk (2012), (koja bi se mogla prevesti kao Grčslovo) koja je sastavljena od nekoliko razuđenih poema-ciklusa sličnih Ljubavnima. Poemu je  preveo (poštenije bi bilo reći: transponovao) hrvatski pesnik Romeo Mihaljević. Izdanje je bilingvalno. Objavljivanje knjige je pomogla Trubareva fondacija Društva slovenačkih pisaca.



Rikardo, Skica za petonožnog Aleksandera

48 str.

Rikardo je pseudonim jednog od dvojice autora koji (retko) objavljuju na blogu O Rikardu. Srešćete ga i kao jednog od dva Radeka koji (jednako retko) objavljuju na portalu Bundolo. Postoji i piše ćirilicom.

Knjiga Skica za petonožnog Aleksandera okuplja izbor iz Rikardovih pesama objavljivanih na ovim blogovima i časopisu Agon. Brojni, sa svih strana pokupljeni iskazi koji čine ovu knjigu, recikliraju svakodnevni jezik, idiom štampe i medija, baratajući floskulama veoma slobodno i suvereno, Humorom koji se u ovdašnjoj poeziji nije video još od Vujice Rešina Tucića i Voje Despotova. Samom činjenicom da je autor izabrao da sakrije svoj identitet, njegova Skica za petonožnog Aleksandera podsmeva se i poeziji, pesničkoj sceni i egoizmu pesnika. Vredi istaći da postoji još jedan Rikardo, koji takođe objavljuje na navedenim portalima (samo latinicom) i da se pesme zastupljene u ovoj knjizi mogu razumeti prvenstveno kao deo njihovog dijaloga, odnosno, da budem precizniji unutrašnjeg monologa. Ovaj jedinstveni udvojeni pseudonim subverzivno je osveženje jedne u svoj pupak zaljubljene književne scene koju čine sami građanski identiteti. 



недеља, 25. октобар 2015.

Izbor iz nove poezije s prostora bivše Jugoslavije: MEKO TKIVO



Nedavno je u Zagrebu objavljen izbor nove poezije s prostora bivše Jugoslavije. 

Za prvi ovakav izbor posle dugo vremena na jeziku koji se nekad zvao srpskohrvatski zadužen je pesnik Srđan Gagić. Knjigu je izdao Klub A302 Filozofskog fakulteta, koji okuplja studente slavistike. 

Priređivač ističe: "Knjiga ima formu panorame i nastala je iz svesti o prirodnoj potrebi za povezivanjem srodnih pesničkih scena i širenjem fokusa na nešto mlađe autore". 

Izbor okuplja trideset četvoro mlađih pesnikinja i pesnika aktivnih na prostoru Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. 



Među njima su: Aleksandar Gavranić, Almin Kaplan, Ana Marija Grbić, Anja Marković, Bojan Krivokapić, Bojan Marković, Bojan Vasić, Danijel Gatarić, Danilo Lučić, Davor Ivankovac, Dušan Đurović, Goran Čolakhodžić, Irena Delonga, Ivana Maksić, Katarina Fiamengo, Lana Bastašić, Maja Klarić, Marijo Glavaš, Marin Kolić, Mili Đukić, Milica Milosavljević, Naida Mujkić, Natalija Jovanović, Petra Rosandić, Safer Grbić, Slađana Šimrak, Slobodan Ivanović, Sonja Jankov, Spasoje Joksimović, Tino Deželić, Uroš Bojanović, Vladan Šipovac, Vladimir Tabašević, Željka Horvat Čeč.


Priređivač Srđan Gagić (1988) autor je knjige pesama Deca u izlogu (2014) i član uredništva časopisa slavistike u Zagrebu, "Balkan express".


понедељак, 5. октобар 2015.

МИЛАН МИЛИСИЦ (сиц!)



НЕПЛИЈАТЕЉ НЕ СПАВА



Неплијатељ не спава. A засто 
Не спава неплијатељ? 
Боли га глава? Лукa? Тиба? 
Неплијатељ je наолузан помоцу зуба 
Којих има пуна уста 
И олузје га зуљa 

Мозда му је хјадно 
A у клевету хјадно је гадно - 
Неплијатеља муци несаницa 
Мозда блине за своју дјецу
За мале неплијатеље 
И лазмисља: На концу
Сто це нам мама скухати у лонцу... 

Неплијатељ никад не милује. 
А засто неплијатељ не милује? 
Зато сто стално спијунила 
Стално иза угла пловилује - 
И уклатко, овако стоје ствали
Све најбоље кај смо ми змислили 
Неплијатељ хоце да поквали! 

Неплијатељ се лазмнозава блзо 
Тако нам слузба јавље 
Али ми цемо га муцити несаницом 
Док му не уплопастимо здлавље 
Ми смо непобједиви и снаге имамо јос 
Да му излесетамо кос 

Глудни
          Кликтај испустимо: 
                                   Hulla! 
Тако се насе екипе побједа слави - 
Ми цемо неплијатеља дотуци цим се појави 
Нецемо неплијатељу дати ни да зине! Нулa! 
Нека гута слине! 
Све сто казе слазе! 
Његове лијеци се не вазе! 

Вазе се само насе лијеци 
Јел ми смо паметнији и веци 
И бољи и хлаблији и јаци 
Ми смо лодзени да будемо плваци  
И само јос тлеба да дознамо 
Како да неплијатеља свугдје плепознамо. 






Милан Милисиц 

(6.7.1941-5.10.1991.)
Мацка на смецу
Бигз, Беоглад, 1984.