понедељак, 27. фебруар 2012.

M. Pogačar/B. Vasić

sinoptička lektira sklopljena pod geslom riječ je/ i što se tu ima dodati?


Marko Pogačar
STOL (KAKAV ZAISTA JEST)

Tamo te, uho, polažem da bih te čuo:
kao što se na čovjeka polaže čovjek,
mrak u duboku pećnicu, oči u oči,
tamo te polažem i slušam naša sljubljena, naše
dvostruko dišuće tijelo.

riječ je o šumu, šumi, prostoru prostora.
o tome kako te vidjeti vodoravnog i hladnog
poput velikog ispruženog
dlana nad podnevnim očima,
nečem tektonskom, ribi, bijelom stolnjaku,
riječ je
i što se tu ima dodati?

pravilnost te ne uznemiruje.
sunce se spušta spremno da nekom polomi kičmu,
s neba silaze pčele.
u tvojoj riječi čuče usnule funkcije:
pukotine između mogućih okomitosti,
čvrstoća ploče i prijetnja namjere; nemoguće je
reći gdje će to tiho prisustvo odvesti.

čini se da je vrijeme da se na tebe postavi čaša.
nešto uspravno što će ublažiti
tamni rez horizonta. čini se večer dolazi s jednim
pogledom svakako upućenim drvu: kroz njega kroz nas
prolazi Jersey prešutno propušten krošnjama,
u sebe skrivenom plosnatom lišću.

također te sustiže jesen.
duboko dolje počinje truljenje; poput glasine ulaze viruse
u naše starije susjede,
nitko još ništa ne niječe. a zatim zaista dolazi zima
praćena poznatim posljedicama:
rascijepi se produbljuju, vode dosljedno lede,
sjene nas ponekad iznenade.

s druge strane netko se sprema sjesti
i s njega odsutno, do dugo u noć jesti.


***

Bojan Vasić
TOMATO
[...]

... on, dakle, sedi tu, negde (fotelja se ugiba). Ja sam muštikla koju desnom rukom prinosi ustima i potom spušta na staklenu površinu stola (dodirujem je). Tekst i dalje nepoverljivo ćuti, kašlje, ugiba se, škripi stražnjicom. Martine, kažem, samo se trudim da razumem (belina njegovim kažiprstom uključi radio, zavije devedeset drugu cigaretu (možda je granatiran Dubrovnik), upali je, i duboko udahne njeno (sve što je bilo tajno na taliru, sva patina i gar, već se bilo, i pre tog plamena, istopilo u smesi soli i sirćeta) nestajanje). Martine, slučajno sam srušio taj talir (tresak koji je ispao iz kredenca, obezbedio je početnu energiju, ime, ispunio sobu zvukom, visokim, srebrnastim zvukom nalik na belinu iz koje se i izdvojio; tekst, Martin, ja, samo su odjeci te praznine). Šta si dobio, šta izgubio? Kakav zvuk čuješ sada, pošto više nisi čovek? Da li će te ovaj srebrni tresak i konačno uništiti onda kada bude prestao da me muči, kada budem prestao da ga seciram? Kako si? Gde se (dan je napolju odmicao, susretala su se vozila, i njihovi farovi su bušili roletne, javljali se kroz naprsline na spuštenim trepavicama; i zaista, bio sam taj dan, to spuštanje, kucao sam, osluškivao, tražio odgovore na sve ono što ostaje nepoznato, tresao nos, šmrcao, bivajući to pitanje, taj odgovor i sve ono što mi je ostajalo nepoznato; ljudi na ulici su sve to posmatrali, smatrajući izlišnim da i izgovore zamerke koje su im poigravale na licu) nalaziš? ...


понедељак, 30. јануар 2012.

Agon broj 16

Šesnaesti broj Agona u rubrici prevedena poezija čitaocima predstavlja dobitnika Nobelove nagrade za književnost za 2011. godinu, Tomasa Transtremera. U prevodu Slavice Agatonović, švedski pesnik je zastupljen izborom haiku pesama iz njegove za sada poslednje knjige, Velika tajna (2004) koja do sada nije prevođena na srpski jezik, ni u delovima, ni u celini.


Rubrika poezija po prvi put je tematska, u cilju predstavljanja jedne regionalne pesničke scene sa kojom čitalačka publika u Srbiji, i pored nepostojanja jezičke barijere, čini se nije u dovoljnoj meri upoznata. Predmet ove rubrike je predstavljanje savremene crnogorske poezije, a pesmama su zastupljeni Dragana Tripković, Dušan Đurović, Vladimir Đurišić, Sanja Martinović i Jovanka Uljarević. Uredništvo se ovom prilikom zahvaljuje Vladimiru Đurišiću čija je pomoć bila dragocena pri izboru zastupljenih autora.

Kao i prošle godine, rubrika o poeziji poslednjeg broja Agona u kalendarskoj godini donosi temat posvećen pesničkoj produkciji domaćih autora/ki mlađe generacije u toj godini. Uvodni tekst priređivača temata, Jelene Milinković i Vladimira Stojnića kritički se osvrće na knjige analizirane prikazima koji sačinjavaju okosnicu rubrike i pokušava da izvede uopštenije zaključke o domaćoj pesničkoj sceni i položaju i međusobnom odnosu određenih poetskih paradigmi koje je sačinjavaju. Nakon uvodnog teksta, slede prikazi četrnaest pesničkih zbirki mlađih autora/ki koje su objavljene tokom 2011. godine. O knjigama Ivane Maksić, Uroša Pajića, Marka Stojkića, Gorana Korunovića, Vladimira Tabaševića, Bojana Vasića, Filipa B. Vukotića, Ognjena Petrovića, Danice Pavlović, Vladimira Stojnića, Marjana Čakarevića, Enesa Halilovića i Viktora Radonjića pišu Čarna Popović, Bojan Samson, Marjan Čakarević, Danilo Lučić, Nikola Živanović, Vladimir Vukomanović, Vladimir Stojnić, Biljana Andonovska, Jelena Milinković, Jelica Kiso, Bojan Savić Ostojić, Sonja Šljivić i Aleksandra Đurić. Temat se zatvara apendiksom koji obuhvata izbore pesama iz svake prikazane knjige. Uredništvo koristi ovu priliku da se zahvali na uspešnoj saradnji autorima prikaza.

http://www.agoncasopis.com/

Uživajte u čitanju!

Vladimir Stojnić



среда, 18. јануар 2012.

Marjan Čakarević


Krajem 2011. godine objavljena je knjiga pesama Marjana Čakarevića, Sistem.
Jurodivi blog donosi jedan mini ciklus iz Sistema, kao najavu predstavljanja ove knjige u tematu narednog broja Agona koji će biti posvećen mlađoj pesničkoj produkciji u 2011. godini.


NOVE TENDENCIJE

Posle pada nule
metafizička disperzija
ontološka recesija

postidentiteti

Nastupa nova tektonika


NULTA TAČKA

Bela lepoto
projekciono dimenziona harmonijo

bezdimenziono jezgro
egzistencijalno savršenstvo

Početna tačka si
budućih sistemskih arhitektura

Blaga tajanstvena svetlost
što uvija se oko
treperi po
i
u presudnom
ekstatičnom mestočasu
prvi zrak ti
oštriji od nule
ničega
prostreljuje centar

Svet je fraktal te tačke


ODREĐENJA

Egzistencijal
egzistencijalni potencijal
egzistencijalni funkcional

Individuum
ium

Ja
poslednji fraktal nulte tačke
jaum


Marjan Čakarević (1978)
iz knjige Sistem, Gradac K, Čačak, 2011.

четвртак, 5. јануар 2012.

Viktor Radonjić






Objavljena je nova knjiga pesama Viktora Radonjića, Žvakanje amalgama. Knjiga sadrži 20 pesama i 20 ilustracija likovnog umetnika Alekse Gajića. Jurodivi blog donosi jednu pesmu i jednu ilustraciju iz knjige.











*

Ćutimo
O kiši
Ćebetu na travi
Potopljena ostrva
Iz daha
Cede pupčanu vrpcu
Nerođene smrti
Žmurim
Ruke
Kao da znaju
Da će postojati i sutra
Miruju
Na bubnjevima ranih ljudi
Duh noći
Otkrio se na usni
Donjoj
Bezmalo beloj
Nag
Zaplašen počinkom
Osluškujemo grane
Iz trupa zimskih ptica
Opirem se zadahu susretanja
Novog
I ponovljivog
U starenju pauze


Viktor Radonjić (1973)
iz knjige Žvakanje amalgama, Mostart, Zemun, 2011

уторак, 6. децембар 2011.

Antologija njujorške poezije 21. veka - Tracy Grinnell


Nedavno je, u izdanju Petog talasa iz Niša, objavljena Antologija njujorške poezije 21.veka, Dan kada je umrla Lejdi Gaga. Priređivači su Ana Božičević i Željko Mitić. Jurodivi blog donosi poeziju pesnikinje Trejsi Grinel koja je zastupljena u antologiji i koja leksikom i jezgrovitošću izraza podseća na jednog Paula Celana.


HELENA, FUGA


Četvrti deo:



jezici, među kojima se
davim

, moji
udovi su, palčevi
leteći fantomi, što podležu
, odblescima



pucnji odzvanjaju
linijama, slikama –
oblicima

osude načinjene, od kamenja
, šljunka, neprevrnute, urne
se spaljuju

prate moj,
grad, jure

, telesne figure
, odsečena i otvrdla
moja, lomača



potop guta
, nestale

poruke nakrivljene sa
šuta, samo zaglavljene, kvartele,


, kao da je,
smak sveta


životinje slomova
sputane, u sobama
pogleda uprtih

u bilo šta tamu,
zemlja, voli


vraća se, odatle
svaka prva linija, uzrokovano

izgubljeno šta je, sve
je, šta polažem
, ovde

zidovi će sve to imati



ogrnuti pesmama, kavge
u nastavku, mesto, ja
, više ne poznam, nego volim, ja,
potpisana


Trejsi Grinel (Tracy Grinnell, 1975)

sa engleskog prevela Ivana Maksić

iz knjige Dan kada je umrla Lejdi Gaga, antologija njujorške poezije 21. veka, Peti talas, Niš, 2011.

уторак, 29. новембар 2011.

Weldon Kees







ROBINSON

Pas je prestao da laje nakon što je Robinson otišao.
Njegovo delo je okončano. Ovaj svet je sivi svet
i nije bez nasilja, rita se ispod velikog klavira,
dok potera iz košmara protiče po planu.


Ogledalo iz Meksika prikačeno na zid
ne reflektuje ništa. Staklo je crno.
Sam Robinson čini da slika bude Robinsonovska.


A ona je po celoj sobi
– zidovi, zavese, police,
krevet, zatamnjena fotografija Robinsonove prve žene,
tepisi, vaze, cigare u odeljku za duvan.
Ispunili bi sobu ako bi Robinson ušao.


Stranice u knjigama su ispražnjene,
u knjigama koje je Robinson čitao. To tamo je njegova
omiljena fotelja ili mesto gde bi fotelja bila da je Robinson tu.


Telefon zvoni po ceo dan. To bi mogao biti
Robinson. Nikada ne zvoni kada je on ovde.


Napolju, bele zgrade žute se na suncu.
Napolju, ptice neprestano kruže tamo
gde je drveće stvarno i ne odlazi na odmor.


Veldon Kiz (1914-1955)
sa engleskog preveo Vladimir Stojnić

iz antologije The Oxford Book of American Poetry, Oxford University Press, 2006

четвртак, 24. новембар 2011.

Agon broj 15


Petnaesti broj Agona u rubrici prevedena poezija čitaocima predstavlja savremene slovenačke pesnike. Kroz pesme Braneta Mozetiča (u prevodu Romea Mihaljevića), ispisane u ispovednom tonu, provejava nesigurnost i zebnja povezana sa društvenom neprihvatljivošću homoseksualnosti lirskog subjekta. Poeziju Uroša Zupana (u prevodu Ane Ristović) karakteriše jednostavan i neposredan izraz kojim se tematizuje nenametljiva seta, ali i vitalnost egzistencije. Miklauž Komelj u ciklusu Beskonačne situacije (u prevodu Ivana Antića) piše filozofski duboko ukorenjenu poeziju koja, ignorišući uobičajene stilske instrumente, na harizmatičan način problematizuje odnose imenovanja i izgradnje identiteta.

U rubrici poezija prezentovani su pesnički ciklusi Maje Ručević, Filipa B. Vukotića, Bojana Vasića i Marije Vasiljević. Maja Ručević se oglašava raspričanom poezijom u kojoj se smenjuju diskurzivnost i slikovitost, smela metaforičnost i retorska teatralnost. Pesnički jezik Filipa B. Vukotića je spontan i ekspresivan i donosi dinamizam i kabaretsku atmosferu, na tragu jednog Ljubomira Micića, ili Branka Ve Poljanskog. U novom pesničkom rukopisu Bojan Vasić piše poeziju usitnjenog, sintaksički frekventnog i neprozirnog jezika, odnosno jezika ne kao sredstva, već kao predmeta egzistencije. Ovi promišljeni stihovi svedoče o nemogućnosti bilo kakvog preobražaja prisustva u jeziku, i simbolizuju okoštalost samodovoljnog označitelja koji se iscrpljuje u tautološkom ukazivanju na samog sebe. U svom kratkom ciklusu Proleće, Marija Vasiljević kroz minimalističke zapise nedorečenošću očuđava početne mimetičke motive.

Rubrika o poeziji donosi temat koji je priredio Bojan Savić Ostojić, o čuvenom francuskom ukletom pesniku i dramskom piscu, Antonenu Artou. U prvom tekstu odeljka, Moris Blanšo, polazeći od prepiske koju je pesnik imao sa urednikom časopisa Nouvelle Revue Française, Žakom Rivijerom, daje jedno tumačenje veze specifičnog stanja Artoovog duha i strukturne nedovršenosti njegove poezije. Pomenuta pesnikova korenspondencija sa Žakom Rivijerom čini drugi odeljak temata. Ova pisma koja su nastajala tokom 1923. i 1924. godine, a koja se čitaju u jednom dahu, predstavljaju dragoceno svedočanstvo o nekim autopoetičkim detaljima vezanim za stvaralaštvo Antonena Artoa. Prepiska je dodatno zanimljiva jer otkriva prevodilački dijalog Bojana Savića Ostojića koji je preveo Artoova pisma i Slobodana Ivanovića koji je preveo Rivijerova pisma. Temat se završava proznim ciklusom Antonena Artoa, pod nazivom Nervomer. Nervomeru su ovom prilikom pridodata i dva autoportreta pesnika.

Uživajte u čitanju!

Vladimir Stojnić

www.agoncasopis.com