среда, 26. септембар 2012.

nova srpska poezija u časopisu ars!



U crnogorskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja, Ars (broj 1-2/’12) objavljen je temat posvećen srpskoj poeziji mlađe generacije. Temat su priredili Vladimir Đurišić (Podgorica) i Vladimir Stojnić (Beograd). Nakon uvodnog teksta Vladimira Stojnića objavljeni su poetski ciklusi Dragane Mladenović, Bojana Samsona, Siniše Tucića, Bojana Vasića, Uroša Kotlajića, Marka Stojkića, Bojana Savića Ostojića, Gorana Korunovića, Jelice Kiso, Tamare Šuškić, Vladimira Stojnića, Viktora Radonjića, Eme Stefanovske, Maje Solar, Bojana Markovića, Ane Seferović, Vladimira Tabaševića i Marjana Čakarevića.

Prošireno i dopunjeno izdanje ovog temata sačinjavaće antologiju nove srpske poezije koju će krajem godine objaviti izdavač OKF sa Cetinja.


петак, 21. септембар 2012.

RITMOVI. Miodrag Stanisavljević

Subota 

Probudivši se rano (krnjava šolja, tej) 
uz pisak vrabaca prozukao, crn 
šlajm izbaciv, žut, šaren 
iz susedstva se čuje paun, kikirez 
moj zidni sat ruski, kineski 
na staklu jecovane veverice, kunice 
iznenada se oklembesio, obesimudio 
mlade ciganke kukova ramena 
prilagođenih ogromnim zavežljajima, boščama 
koje fukljaju na vrata tramvaja, voza 
a u nekom pregibu tela smestila se, ugnezdila 
sjakteća neka živuljka, (dete?) 
goli, dugme mu se odšilo, ciknulo 
na uglu Francuske pupos, trbuhon 
vrlo cenjenog M., urediše, kritikusa 
pet mojih pjesanci uz vazduh priklještio, davnuo 
u izlogu govor nekog vrhovnika, podbratka 
s linijom Dunaja paralelnog, izravnanog 
u parku ispred nagudženog lišća, truleži 
napor vratova podbela, kukureka 
da se izmigolje u dan, mart 
je kao i uvek vreme klijanja, nicanja 
sa trga odlomci klicanja, nijanja 
narodnih masa, napreskok, naletno 
došao s dođošom u sukob, sur, brz 
netrpeljivosti iznenadio me probud, gib 
k'o da je samo čekala svoj čas, glas 
a odsad široko joj polje, put 
konačno jedan plodonosan učin, zbiv 
zadovoljstvo otkrićem brzim, lasnim 
k'o nalazak u polju zelja, pečurke 


Miodrag Stanisavljević 
Iz knjige Ritmovi 3,
Pesme, Respublica, 2006

понедељак, 03. септембар 2012.

KNJIGA NEMIRA






Pomisao na putovanje izaziva u meni mučninu. 

Već sam vidio sve što nikada nisam vidio. 
Već sam vidio što još nisam vidio. 

Nepodnošljivost uvijek novoga, zamor otkrivanja pod lažnom različitošću stvari i ideja, neprolazni identitet svega, posvemašnja sličnost između džamije, hrama i crkve, istovjetnost kolibe i zamka, ista građa tijela kod odjevena kralja i gologa divljaka, vječno suglasje života sa samim sobom, postojanost svega što živim prolazi samo zato što se kreće. 

Krajolici su ponavljanja. Na jednom običnom putovanju vlakom podijeljen sam beskorisno i tjeskobno između nepažnje prema krajoliku i nepažnje prema knjizi, koja bi me zabavila da sam netko drugi. Osjećam laganu mučninu od života, a kretanje ju pojačava. 

Nije mi zlo jedino od nepostojećih krajolika, od knjiga što ih nikada neću pročitati. Život je za mene drijemanju što ne dopire do mozga. A njega održavam na slobodi da bih u njemu mogao tugovati. 

Ah, putujte, vi koji ne postojite! Tko tomu pridaje važnost, život mu je, poput rijeke, protjecanje. No za one koji misle i osjećaju, za one osviještene, ta strašna histerija vlakova, automobila, brodova, ne dopušta im ni da spavaju ni da se probude. 

S bilo kojeg puta, pa i kraćeg, vraćam se kao iz sna, s mnoštvom snova - omamljen zbrkom, sljepljenih senzacija, opijen onime što sam vidio. 

Nedostaje mi duševni mir za počinak. Za kretanje, nedostaje mi štogod između duše i tijela; u meni se poništava, ne kretanje, nego želja za njim. 

Često poželim prijeći rijeku, tih desetak minuta od Terreira do Paço do Cacilhasa. I gotovo uvijek osjetim neku vrst bojazni pred tolikim svijetom, pred samim sobom i pred svojom nakanom. Ponekad bih se uputio, uvijek zgrčen, uvijek koračajući kao da koračam unatrag. 

Kada je osjećaja previše, Tejo postaje neizmjeran Atlantik, a Cacilhas drugi kontinent ili čak drugo sazviježđe. 

Odricanje je oslobađanje. Ne željeti znači moći. 

Što mi može dati Kina, a što mi moja duša već nije dala? A ako mi to duša nije mogla dati, kako će mi dati Kina, kada ću svojom dušom gledati Kinu, ako ju vidim? Mogao bih poći tražiti bogatstvo na Istoku, ali ne bogatstvo duše, jer bogatstvo moje duše to sam ja, a ja jesam gdje jesam, bez Istoka ili s njim. 

Shvaćam da putuje onaj koji je nesposoban osjećati. Zato su putopisi uvijek tako siromašni kao knjige iskustava, a vrijedni jedino zbog mašte onoga tko ih piše. A ako je onaj tko ih piše maštovit, jednako nas može zadiviti iscrpnim opisom, u pravilu fotografskim, izmišljenih krajolika, kao i opisom, neizbježno manje iscrpnim, krajolika za koje pretpostavlja da ih je vidio. Svi smo kratkovidni, osim prema unutra. Samo san vidi pogledom. 

U biti, u našem zemaljskom iskustvu postoje samo dvije stvari: univerzalno i pojedinačno. Opisivati univerzalno znači opisivati ono što je zajedničko svakoj ljudskoj duši i čitavom ljudskom iskustvu - prostrano nebo, s danom i noći koji se zbivanju s njim i u njemu; protjecanje rijeka - sve imaju sestrinsku i svježu vodu; tu su i mora, naborani lanci planina što čuvaju veličanstvenost visina u tajni dubina; polja, godišnja doba, kuće, lica, pokreti; odjeća i osmijesi; ljubav i ratovi; bogovi, konačni i beskonačni; Noć bez oblika, majka ishodišta svijeta; Kob, intelektualno čudovište koje je sve... Opisujući ovo ili bilo koju drugu univerzalnu stvar poput ovih, progovaram iz duše primitivnim i božanskim jezikom, adamskim jezikom koji svi razumiju. Ali kakvim bih razdrobljenim i babilonskim jezikom govorio da opisujem Uspinjaču sv. Juste, Katedralu u Reimsu, hlačice Zuava, način na koji se portugalski izgovara u pokrajini Tras-os-Montes? To su površinske slučajnosti; mogu se osjetiti hodanjem, ali ne osjećanjem. Ono što je na Uspinjači sv. Juste univerzalno, to je mehanika koja olakšava postojanje svijeta. Ono što je kod Katedrale u Reimsu istinsko nije Katedrala ni Reims, nego religijska uzvišenost zdanja posvećenih upoznavanju dubine ljudske duše. Ono što je na hlačicama Zuava vječno, to je obojena fikcija odore, ljudski jezik što stvara društvenu jednostavnost koja je, na svoj način, jedna nova golotinja. Ono što je u lokalnim izgovorima univerzalno, to je domaći prizvuk u glasovima ljudi koji žive spontano, raznolikost ljudi zajedno, šaroliki slijed načina, razlike među narodima, i golema raznovrsnost nacija. 

Vječni smo prolaznici pored nas samih, nema drugog krajolika do krajolika nas samih. Ne posjedujemo ništa jer ni sebe ne posjedujemo. Nemamo ništa jer nismo ništa. Koje ruke da ispružim prema kojem svijetu? Svijet nije moj, svijet sam ja. 


Fernando Pessoa 
(Bernardo Soares), 
Knjiga nemira, 
Konzor, Zagreb, 2001 
 prevod s portugalskog: Tatjana Torbuk